Vrsni redatelji i vječni klasici

Europski kazališni festivali, baš kao i oni u Hrvatskoj, podijeljeni su u tri sezone: proljetnu, ljetnu i zimsku. U travnju kreće serija nacionalnih i međunarodnih festivala poput slovačke Nitre ili ruske Zlatne maske, dok ljeto donosi seriju manifestacija povezanih s velikim turističkim migracijama, koje su najčešće usmjerene upravo na klijentelu kulturnoga turizma, a najpoznatiji među njima su Bečki svečani tjedni te festivali u Avignonu, Edinburghu i Salzburgu. Ti festivali redovito traju dulje, od tri do šest tjedana, najskuplji su, najelitniji, najopsežniji i često se koriste otvorenim prostorima. Najpoznatiji su naši festivali toga tipa, jasno, oni u Dubrovniku i Splitu.

PRIZOR IZ PREDSTAVE Opus br. 7 Dmitrija Krimova

PRIZOR IZ PREDSTAVE Obećana zemlja Jana KlateA

PRIZOR IZ PREDSTAVE T.E.O.R.E.M.A.T. Grzegorza Jarzyne

S dolaskom jeseni kreće nova festivalska serija i s njima brojni promotivni festivali (tzv. showcase), relativno nov fenomen kojem je cilj predstaviti najbolje od domaćeg teatra stranim producentima i festivalskim direktorima. Jesen je najbogatije festivalsko vrijeme i nemoguće je naći tjedan od početka rujna do početka studenog u kojem nema festivala. Svi su oni organizirani na sličan način, ali se prije svega razlikuju po financijskim mogućnostima, koje im bitno određuju i koncept i izbor predstava. Neki od njih posvećeni su isključivo domaćoj produkciji, dok drugi uz reprezentativne inozemne produkcije pokazuju i najbolje od nacionalnog teatra.

Izvrsna kazališna iskustva

U jesenjem festivalskom bogatstvu jedan se festival već više godina izdvaja izvrsnošću: Dialog u poljskom Wrocławu svake druge godine, u izboru direktorice Krystyne Meissner, za osmodnevnoga trajanja prikazuje najvažnije svjetske i poljske predstave i tradicionalno je najjače mjesto okupljanja, kako kvalitetna kazališta tako i onih koji ga prate. Meissnerova se inteligentno tim središnjim okupljalištem teatarskih selektora, kritičara i producenata (ove se godine festival održavao 10–17. listopada) koristi kako bi uz strane produkcije predstavila i najbolje iz poljskog teatra – premda Dialog nema službeni showcase – pa je i ove godine u festival, uz deset predstava iz svijeta, uvrstila i pet domaćih produkcija. Inozemnu selekciju činili su Troilus i Kresida münchenskog Kammerspiela u režiji Lukea Percevala, Woyzeck američke Handspring Puppet Company, Baal Alize Zandwijk u produkciji nizozemskoga kazališta Ro, Hamlet (Kazalište Oskara Koršunovasa, Vilnius), Nekrošiusov Idiot (Meno Fortas, Vilnius), Tražeći nestalog zaposlenika Libanonca Ashkala Alwana, Rimske tragedije Ive van Hovea u produkciji amsterdamske Toneelgroepe, Opus br. 7 Dmitrija Krimova, Škole dramske umjetnosti iz Moskve, Oluja (po Ostrovskom) Leva Erenburga, kazališta iz ruskog Magnitogorska i Riesenbutzbach. Stalna kolonija Christopha Marthalera, produkcija Bečkih svečanih tjedana. Tako reprezentativnu izboru pridružene su i najbolje poljske produkcije, Ma koliko mi pokušavali Dorote Maslowske i T.E.O.R.E.M.A.T. po Pasoliniju, obje u režiji Grzegorza Jarzyne i produkciji Teatra Rozmaitosci, Kralj Lear Cezarisa Graužinisa i Kaspar Barbare Wysocke, obje u produkciji vroclavskog Teatra Wspolczesny, te Obećana zemlja Jana Klate u produkciji Poljskog kazališta iz Wrocława.

Tema: zlo

O svakoj od spomenutih predstava mogao bi se pisati pravi esej, jer redovito riječ je o iznimnim kazališnim iskustvima, a sve njih određuje zajednički nazivnik festivala: Pred zlom! Čovjek proizvodi zlo kao što pčele proizvode med, napisao je jednom William Golding, a produkcije prikazane na Dialogu osvijetlile su zlo iz različitih perspektiva. Danas se zlo manifestira u različitim pojavama, ali se politička i financijska manipulacija raznih centara moći osjeća najizravnije i najbolnije, pa je najveći broj festivalskih predstava govorio upravo o tome.

Možda ne čudi da su dvije predstave na koje imam najviše prigovora i koje smatram najmanje zanimljivima upravo one koje dolaze iz Teatra Wspolczesny, domaćina festivala koji vodi selektorica festivala Krystyne Meissner, a koja je i ovaj put odabrala i svoje predstave u selekciju. Kralj Lear Cezarisa Graužinisa – čiji rad poznaje i hrvatska publika, gostovao je s predstavom na riječkom Međunarodnom festivalu malih scena i realizirao dramu Ivana Vidića Život u sjeni banane u Kazalištu Virovitica – zanimljiv je u svojoj ideji koja tragediju o ljudskoj naivnosti prebacuje u grotesku, čime Learove odluke postaju lakše razumljivima. Cijela priča počinje od kraja, od poludjeloga Leara koji ne shvaća što mu se dogodilo, da bi mu luda prepričala cijelu njegovu priču, vraćajući se na početak i podjelu kraljevstva. Nažalost, produkcija je manje dosljedna u realizaciji pa je groteska najčešće prenaglašena, što konačni rezultat čini manje efektnim. Kaspar u režiji Barbare Wysocke izgubio se u silnim riječima kojima se Handke poigrava. Kad se sve izgovara toliko brzo da postaje nemoguće za praćenje, onda i manipulacija tim riječima gubi smisao.

Ni Jan Klata, najprovokativnije ime novoga poljskog kazališta, nije me se osobito dojmio svojom Obećanom zemljom. Riječ je o predstavi koja se temelji na romanu s kraja 19. stoljeća poljskog nobelovca Wladyslawa Stanislava Reymonta koji je biblijsku obećanu zemlju premjestio u svom romanu u Łódź (svoga vremena, industrijski grad u koji su Poljaci hrlili u nadi da će pronaći posao). Klata ovaj roman radikalno adaptira i pretače ga u priču o vremenu koje živimo, a čiji je osnovni moto: Pohlepa je dobra. Tu se pleše, pjeva i trguje dionicama i poslovima, ali u kazališnom smislu predstava ne nudi previše.

Nisu ove tri predstave loše, nepravedno bi ih bilo okarakterizirati i osrednjima, samo njihove slabosti postaju naglašenijima kad su stavljene u kontekst najboljega iz svjetske produkcije.

Da poljsko kazalište ima što pokazati svijetu, potvrdio je i ovaj put Grzegorz Jarzyna sa svoje dvije produkcije. T.E.O.R.E.M.A.T., začudnu adaptaciju kultnog Pasolinijeva filma, nije uspjela omesti ni prevelika scena vroclavske opere na kojoj je igrana, iako je predstava mišljena za malu dvoranu Teatra Rozmaitosci. Komad o neznancu koji dolazi u učmalu malograđansku sredinu i potpuno je preobražava i uništava sigurno je izgubio na intimnosti selidbom s matične varšavske pozornice, ali se pokazao snažnom produkcijom, još jednom važnom predstavom direktora tog kazališta.

Druga Jarzyinina predstava na festivalu bila je jednako uspješna Ma koliko mi pokušavali, komad naručen od Thomasa Ostermeiera za njemački festival, drama koja se hrabro izruguje nacionalnim stereotipima u Europi i govori o problemima nacionalizma na starom kontinentu.

Vječno aktualan Shakespeare

Nekrošius i Koršunovas novim su radovima (Hamleta je vidjela i nagradila i hrvatska publika na riječkom festivalu ove godine) potvrdili zašto je litavsko kazalište u samu europskom vrhu, dok su Rimske tragedije Iva van Hovea jedna od onih predstava koje se rijetko viđaju na svjetskim scenama. On je u šestosatni spektakl – bez pauze! – spojio tri Shakespeareove drame, Koriolana, Julija Cezara i Antonija i Kleopatru, stvorivši predstavu o odnosima politike i borbi za moć u suvremenom svijetu. Na golemoj pozornici, izgrađenoj u posve nekazališnoj dvorani, tijekom cijele predstave može šetati publika, tamo su i dva bara koja služe piće i jelo, gledatelji su pozvani da čitaju novine, sjede na pozornici ili se koriste internetom. Za to se vrijeme oko njih, ne obazirući se na obične smrtnike koji pokušavaju boraviti na povijesnoj pozornici, događa velika povijest koja i nama malima određuje živote, a da baš ništa ne možemo promijeniti. Rimske tragedije zasigurno su jedna od najvažnijih predstava koja se posljednjih godina pojavila na europskim scenama i produkcija koja dokazuje Shakespeareovu aktualnost u novim vremenima borbe za političku moć. Riesenbutzbach. Stalna kolonija Christopha Marthalera još je jedna kritika suvremenoga potrošačkog društva i kapitalizma, uvijena u duhovite glazbene komentare i s mnogo zabavnih momenata, sigurno jedna od njegovih uspjelijih produkcija u proteklih nekoliko godina. Poigravajući se, kao i uvijek u svojim predstavama, glazbenim motivima Marthaler spaja Bacha i Bee Geese u duhovitoj interpretaciji gorke stvarnosti okrutna kapitalizma čiji je moto, kako kaže poznati hit: Stayin’ Alive – Ostati živ!

Ruski su predstavnici došli s drugim problemima i fascinacijama, oni kao da su manje opsjednuti novim kapitalizmom. Krimov se u Opusu broj 7 u dva različita dijela bavi sudbinom Šostakoviča u totalitarnom društvu i holokaustom, dok je Erenburg radikalnom reinterpretacijom Oluje Ostrovskog stvorio snažnu emocionalnu predstavu, kojoj ipak ne nedostaje ironije i smijeha. I dok su sve spomenute predstave velike scenske freske, Tražeći nestalog zaposlenika Libanonca Ashkala Alwana vrlo je skroman dokumentarni pristup korupciji koja vlada u Libanonu i u kojoj su svi oni iz tranzicijskih zemalja, uključujući i Hrvatsku, vrlo lako prepoznali svoje probleme. Monodrama u kojoj sam autor priča o iskustvu svoje potrage za nestalim zaposlenikom ministarstva financija zabranjena je u Libanonu, što svjedoči o snazi njezina progovaranja o problemima koji muče tu zemlju, ali i dobar dio svijeta.

Predstave na ovom festivalu još su jednom potvrdile koliko današnje europsko kazalište određuju jaki autori, a ne nekakvi trendovi koje bi svi slijedili. Sve češće kazalište napušta klasičnu scenu kutiju i upućuje se u nove prostore, Marthaler i Van Hove grade scenografiju u studijima ili velikim dvoranama, Klata se koristi starom napuštenom tvornicom, Krimov također izlazi iz standardnih scenskih okvira, a ti nisu ni potrebni Ashkalu Alwanu. Rabe se novi mediji, televizijski ekrani i kamere na pozornici standardan su dio mnogih predstava, a jedno je svim predstavama zajedničko: bez obzira dolaze li iz Nizozemske ili Rusije, glumački su standardi iznimno visoki i festival u tom segmentu jednostavno nije imao slaba mjesta.

Očigledna je, ne samo na ovom festivalu, jedna dominanta: povratak klasičnim tekstovima, Shakespeareu posebno. Najveći svjetski dramatičar i danas je aktualan i izazovan, problemi i ljudi o kojima govori nose univerzalnu notu, koja je jednako aktualna bez obzira na vrijeme ili zemlju u kojoj se scenski tumače. Još je jedan razlog povratka klasicima: velike drame iz svjetskoga fundusa opće su mjesto obrazovanja u svakoj zemlji i s takvim je predstavama znatno lakše polučiti uspjeh u inozemstvu. Sigurno je da i ta činjenica ima utjecaja na repertoarne odabire, Koršunovas, Nekrošius, Van Hove i mnoge druge međunarodne redateljske zvijezde najveće uspjehe na stranim festivalima postižu baš interpretacijama klasika. Od petnaest produkcija prikazanih na Dialogu samo se jedna bavila suvremenim dramskim tekstom, ostale su klasici, dramski ili romaneskni, ili projekti koji ne počivaju na dramskom tekstu.

Tumačiti tu činjenicu moglo bi se na različite načine, ali jasno je da Shakespeare i najbolja djela svjetske dramske literature nisu postali klasici zato što je tako odlučio nekakav školski program ili službena povijest književnosti, nego jer su u svim vremenima živi, provokativni i aktualni. Bez obzira koliko radikalni bili redatelji koji ih interpretiraju, ti tekstovi govore o nama danas!