Uniformiranost suvremenoga

Zagrepčani do početka studenog imaju priliku pogledati dvije promišljene izložbe nezanemarive likovne atraktivnosti. Riječ je o dvojici umjetnika koji dolaze iz različitih životnih podneblja, a putovi su im se isprepleli u New Yorku.

Slike izvedene tehnikom gvaša sjevernoirskoga umjetnika Conora McGradyja izložene su u Galeriji Karas, dok su videoanimacije i crteži Darija Šolmana većinom nastali kombinacijom markera, tuša i crne trake na papiru, zaposjeli Galeriju proširenih medija u Domu hrvatskih likovnih umjetnika. Umjetnici su generacijski bliski, obojica su rođena početkom sedamdesetih prošloga stoljeća, te su srodnih umjetničkih nazora, čega su rezultat i zagrebačke izložbe. One su nastajale neovisno jedna o drugoj iako proizlaze iz istoga žarišta. Obojica kreću iz stvarnoga svijeta kojim su okruženi, ali oni se s njime ne suočavaju preslikavajući ga, nego se sve dubljim ulascima u svijet umjetnosti od njega udaljavaju.

Conor Mcgrady, Vječno ljeto

Dario Šolman, Grupa u duploj perspekivi 2

Možda su stoga obojica izvela djela u crno-bijelim tonovima. Crna i bijela, naime, mogu djelovati nestvarno, a slika/crtež izveden na taj način poput prozora u neki drugi svijet. Suvremeni čovjek bombardiran je i umjetnim reklamnim šarenilom, tako da se akromatskim djelima McGrady i Šolman možda pokušavaju udaljiti od toga marketinškog svijeta, zagovarajući negdašnji u kojemu je slika vrijedila više.

Radovi obojice umjetnika stalno ponavljaju motive arhitekture kao simbole moći i udaljavanja čovjeka od njegove prave prirode.

Osobito se Šolmanovi radovi bave tom tematikom jer njegov rad izrasta iz arhitekture. Crteži, animacije, storyboard i pisani materijal koji vrve motivima nebodera, odnosno robota, zapravo su dio eksperimentalnog projekta pod naslovom Srce perspektive, Rad na filmu. Umjetnik se bavi ranom fazom filmske produkcije radi stvaranja filma koji vjerojatno nikada neće biti snimljen, stoga ga on naziva pseudofilmom. Zanima ga sam proces stvaranja, a ne završavanje pojedine serije umjetničkih djela.

Iz Šolmanova pak razgovora s Conorom McGradyjem, koji se može pročitati u katalogu izložbe, vidimo da ga zanima perspektiva kao metafora neprimjetnih umjetničkih tehnika kojima nas umjetnici prenose u druge realnosti. Primjerice, on se u animacijama Obožavanje (2007) i Projekcija (2007) koristi izometrijom (osi su ravnomjerno razmještene pod kutovima od 120 stupnjeva, nema prikrate u smjeru osi) jer ga zanimaju različite perspektive prikazivanja pa tako i promatranja. Na crtežu Grupa u duploj perspektivi 2 (crna traka na papiru, 2003), koji prikazuje skupinu većih nebodera-robota okrenutih prema promatraču i skupinu okrenutu leđima od promatrača, perspektiva je dvostruka, ne zna se tko koga zapravo promatra, a i proporcije su izokrenute. Pravilne, uglate forme sačinjavaju taj crtež kao i većinu ostalih.

U animaciji Obožavanje ljudi se klanjaju neboderu-robotu. U animaciji Faze (2009) roboti pak promatraju videoprojekciju prirode, tako da ona postaje nestvaran element u tom svijetu. Prirodnost kao da se izokreće u umjetnost, u kumir kojemu se klanjamo, dok ono umjetno čime smo okruženi postaje naša priroda.

Conor McGrady također, samo na drukčiji način, arhitekturu prikazuje kao simbol moći.

Područje njegova zanimanja nije hladna, suvremena arhitektura nebodera, nego svevremenska klasična, odnosno, klasicistička arhitektura koja je u početku predstavljala nedodirljivost bogova i ljudskih moćnika, a u bliskijem nam vremenu usmjerila se samo na posljednje. Na tim je prikazima arhitektura većinom osamljen motiv, ljudska su bića izostala.

Ljudski lik McGradyja zanima na djelima većih formata, kao što su primjerice Posvećena zemlja (gvaš na papiru, 2009) i Vječno ljeto (gvaš na papiru, 2009). Slike su sastavljene od tri dijela radi dobivanja što većih formata, a i unošenja ritma u kompoziciju. Funkcioniraju kao svojevrsni triptisi. Razlog iz kojega McGrady slika na tako velikim formatima (225x 413 cm, 225 x398 cm) njegovo je zanimanje za ikoničke prizore, odnosno kao i Šolmanovo – za filmičnost.

Na objema slikama likove u tamnim odijelima s tamnim naočalama na licima suprotstavlja ljepoti irske zemlje. Likovi su zatvoreni u tom svijetu, uvijek leđima okrenuti od promatrača. Djeluju proračunato poput bogova koji s Olimpa promatraju sudbinu zemlje.

Oblikovanje je mekano, sjenčanjem pridaje mekoću realistično oblikovanim licima prikazanih. Promatrač dobiva osjećaj da je iznenada banuo u prizor, ostavljena mu je sloboda zamišljati što se dogodilo prije ili poslije.

McGradyjevo slikarstvo ostaje unutar realizma, ali predstavnik moći, čovjek u odijelu, često se nalazi u situacijama koje djeluju utopijski-nadrealno (primjerice slika koja nije izložena u galeriji Karas, ali je reproducirana u katalogu – Oblast, ulje na platnu, 2007, na kojoj civil vodi grupu uniformiranih policajaca).

Ne izlaze li te odore, bile one odijela ili uniforme, ponovno iz istoga žarišta kao i Šolmanovi oklopljeni neboderi-roboti? Nije li to vječna utopijska težnja za skidanjem maski? Za istinom, slobodom, jednakošću unutar individualnosti?