Tri povijesna romana

U kratku razmaku od nekoliko mjeseci pojavila su se tri romana s povijesnom tematikom, i to djela autora različitih generacija, različitih zanimanja, pa i različitih književnih iskustava: u biblioteci Otvorena knjiga Naklade Ljevak (ur. Nives Tomašević) tiskan je Potres Višnje Stahuljak i Az Jasne Horvat, a Naklada Pavičić objavila je roman Envera Imamovića Afroditin grijeh (ur. Josip Pavičić). Ako se može reći da se troje pisaca razlikuju i po motivima zbog kojih posežu za prošlošću, i po svom shvaćanju povijesti, i po načinu na koji povijesne činjenice ugrađuju u tekstove i uprežu ih za potrebe fikcije, na koncu i po literarnim dosezima, onda valja reći da imaju i nešto zajedničko. A to je da su im tekstovi nastali nakon pomna proučavanja povijesne građe – o tome su ostavili i formalne tragove: popise literature i izvora, ilustracije, napomene, tumače, rodoslovlja, vlastite iskaze i dr. – čime legitimiraju vjerodostojnost rekonstrukcije vremena, prostora i društvenih odnosa kojima se bave. Ta je pak opća pozadina okvir unutar kojega se onda pripovijeda o ljudskim sudbinama, bilo da je riječ o povijesnim ili izmaštanim likovima, ili i jednima i drugima zajedno.

Višnja Stahuljak (Zagreb, 1926), dostojanstvena i samozatajna dama hrvatske književne scene kako je naziva Krešimir Nemec, još se jednom, u novom romanu Potres, vratila u povijest. Doduše ne tako daleku: radnja se zbiva između srpnja 1879. kad se protagonist romana sudski pisar Pavao Žalac upućuje s vrećama hrane k obitelji svoga bratića mlinara u Rastokama jer je u cijeloj Slunjskoj krajini zavladala glad, i 9. studenoga 1880, kad se Žalac zatječe u Zagrebu i doživljava razorni potres. Naravno, naslov romana ne treba shvatiti samo u osnovnom značenju riječi potres koje ona ima u geologiji, „pokret Zemljine kore izazvan tektonskim pomicanjem“; značenjski je potencijal naslova znatno širi pa prije svega valja imati na umu njegov preneseni smisao, onaj smisao koji se na kraju nadaje u razmišljanju glavnog junaka koji sublimira životno iskustvo ili ljudsku sudbinu:

„Podzemlje je u 10 sekundi jednim okomitim udarcem i trešnjom smlavilo čitav grad kao igračku. Igračke smo. Igračke zemlje i njezine uzburkanosti, ljuljamo se na njezinim potresima kao i na potresima vlastitih duša. Potreseni smo do svoje krhke biti, ranjivi, izrasli na tom tresnom području, potreseni životom svojih vlastitih uzbibanosti. Ustrašeni od potresa zemaljskih i međuljudskih, potresa svjetskih i domaćih, osobnih, naših, i onih što tresu našom nutrinom, našim životom i životima naših najdražih…”

Tim univerzalnim iskustvom obuhvaćene su sve one različite nesretne pojedinačne sudbine u romanu počevši od dječaka Tome pa do brojne obitelji delničkoga učitelja Bolfa. Smjestivši radnju romana u osvit moderne Hrvatske, kad se kapitalizam još nije učvrstio, a feudalizam još nije sasvim nestao, autorica je uvjerljivo motivirala stresove, pa i tragedije što ih likovi doživljavaju u sudaru s još snažno prisutnom mitskom svijesti, predrasudama i zatucanosti. A i nije to tako daleko vrijeme kao što u prvi mah izgleda: tek dva dulja ljudska vijeka. Na svoj način o tome govore i dva detalja iz ove knjige. „Zahvaljujem baki Albini i djedu Darku na prekrasnim razgovorima bez kojih ne bi bilo ovog romana“, stoji na početku; a na njegovu kraju, u popisu „korištene literature“, autorica je pod brojem 5, na posljednjem mjestu, stavila: “usmena obiteljska predaja”.

Važnost predaje naglašava i Jasna Horvat (Osijek, 1966) stavljajući kao moto svom romanu Az rečenicu Béle Hamvasa: „Nemoguće je bez predaje spoznati bitnu zbilju koja dira u temelje ljudskog života…“ Ta sveučilišna profesorica statistike – a čini se da spomenuti podatak nije bez značenja kad govorimo o njezinu romanu – odlučila se zaroniti nešto dublje u prošlost, u 9. stoljeće, i napisati roman o Konstantinu Filozofu (Ćirilu), tvorcu glagoljice, najstarijega pisma slavenskog jezika. Dakako, pripremajući se za pisanje autorica je morala proučiti opsežnu literaturu: samo je Hrvojka Mihanović-Salopek u pogovoru knjizi navela autoričin popis od 24 naslova, a zbog važnosti spominju se posebno kao izvori knjige M. Čunčić, F. Para, T. Germ i S. Sambunjaka. U slučaju romana Az (naslov prema prvom simbolu glagoljičkog pisma) značenje izvora i literature ne može se mimoilaziti već i zbog njegove interliterarne i intermedijalne prirode, ali valja reći da su se svi citatni elementi dobro uklopili u vrlo složenu postmodernu konstrukciju.

Složenost se najprije ogleda u kompoziciji romana. Pripovjedačka dionica sastoji se od četiri dijela i u svakoj je drugi pripovjedač, koji iznosi detalje o različitim razdobljima Ćirilova života: prvi dio sadrži dnevnik Ćirilova brata Metoda, u drugom pripovijeda carica Teodora, u trećem Anastazije Knjižničar koji piše Ćirilov životopis, a četvrti dio razgovor je hrvatskoga vladara Mutimira sa sinom Tomislavom, budućim kraljem. Svaki pak od ta četiri dijela podijeljen je na manje cjeline, koje se otvaraju jednim slovom (ta struktura odgovara numeričkim vrijednostima glagoljičkih slova). Nakon četvrtoga dijela, kojim se zaokružuje fabularna, beletristička cjelina, slijedi kratki Intermezzo u kojem se izravno javlja autorica tvrdnjom da je „dovršila pisanje Aza“ i da će u petom dijelu knjige promisliti o pozadini slovnog, brojčanog i simboličkog značenja glagoljskih znakova te izložiti koliko je uspjela doznati o „mističkoj simbolici glagoljskog pisma“. Intermezzo i peti dio romana ne pripadaju dakle književnom stilu, nego su mješavina znanstvenih i stručnih iskaza i očitavanja simbolike. To se može shvatiti i kao poziv čitatelju da se pridruži razgrtanju slojeva koji su se tijekom povijesti nakupili oko Ćirilova pisma i mogućem otkrivanju njegovih novih tajnih značenja.

Roman Afroditin grijeh Envera Imamovića (Fojnica, BiH, 1940) govori o doseljavanju Grka na otok Hvar i o osnivanju grada Farosa, danas Staroga Grada, prije gotovo 2400 godina. Imamović je aheolog svjetskoga glasa, profesor antičke povijesti i arheologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, i ovo mu je prvi izlet na književnu scenu. Obje te činjenice jasno se mogu uočiti u njegovu romanu: Imamović je pouzdan u rekonstrukciji povijesnog okvira priče („nastojao sam opis radnje uskladiti u što većoj mjeri s povijesnom stvarnošću“), ali nema beletrističkog iskustva ni vještine da svoj literarni poriv ostvari na razini koja bi zadovoljila oštrije kriterije. No njegov je roman kulturna činjenica, čitljivo zabavno štivo, s uglavnom dobro vođenom ljubavnom pričom (trokutom) i s mnogo zanimljivih detalja o jednom zaboravljenom vremenu na našem prostoru.