Tek lijepa razglednica

Vjerujem u anđele, debitantski film Nikše Sviličića, romantična je komedija smještena na romantiziranom otoku Visu koji odiše ugođajem Mediterranea i Amarcorda. Iako redatelj u njemu citira brojne filmove, primjerice Diplomca u sceni dok jedra Nives Ivanković navlači čarape, a u pozadini je zbunjeno promatra poštar Šime (Vedran Mlikota), konačno ostvarenje moglo bi se usporediti tek s kič-razglednicom ili sapunicom za dokone kućanice. Nakon izvrsnih komedija Kako je počeo rat na mom otoku, Što je muškarac bez brkova, Što je Iva snimila i Karaule, čini se kako smo opet ostali prikraćeni za spontani smijeh, ali i vjerodostojnu ljubavnu priču.

Glavni junak, poštar Šime, slovi na otoku kao dobroćudni genijalac, jer može predvidjeti svećenikove riječi na jutarnjoj propovijedi, vremenske neprilike i odnose među sumještanima te im slijedom toga pomoći u svakodnevnom životu. No to je samo zato što Šime ima tajnu opsesiju, a to je čitanje tuđih pisama. Istovremeno, mlada atraktivna crnka Dea (Dolores Lambaša) odlazi od kuće jer je kao neudana cura zatrudnjela u nekom vlaškom selu pa je roditelji šalju na otok da živi u egzilu. Vrlo brzo muškarci na otoku počnu je salijetati i širiti o njoj lascivne priče. Dea je tijekom cijeloga filma na razmeđi između anđela i vraga; divi se tim nebeskim stvorenjima, no upotrebljava svoje prepredene ženske čari kako bi se vješto izvukla iz društveno nepoželjne situacije. Šime je također pokuša zavesti. Ona ga isprva odbija, ali zatim otkriva njegovu tajnu te ga namami da je oženi.

Intrigantna je tema filma: žena uz pomoć trudnoće želi zadržati muškarca, što u nas baš i nije bilo iskorišteno – osim u sapunicama. No problem nastaje kada gledatelju redatelj pokuša ponuditi priču prepunu nelogičnosti, a da ih pritom i ne pokuša razjasniti. Primjerice, neuvjerljiva nam je činjenica da svi likovi na otoku posjeduju mobitele i nose ih sa sobom kamo god da pođu, a pritom mobilna mreža ne postoji te se nitko ne služi internetom, nego zastarjelim slanjem pisama. Otok koji prepoznajemo kao Vis, koji je unatoč udaljenosti te izoliranosti do 90-ih godina prošloga stoljeća, povezan s cijelim svijetom i to ne tek prstom u more, već prstom na računalni miš. No čini se kako je Sviličić film snimio za stranu publiku više negoli za domaću, koja zna ovdašnje prilike, te ih je htio zadiviti netaknutom prirodom i njezinim (ne)savršenstvom. Tako svako malo možemo vidjeti sunce koje grije naše more, kale u kojima se susreću arhaični likovi, a kada se radnja premjesti u Split, s Rive uskačemo u Dioklecijanovu palaču, a ni slučajno u tamo neki „problematični“ neboder. S obzirom da je redatelj Višanin, ne čudi njegova zaljubljenost u taj otok i poimanje izmještenosti u odnosu na ostatak civilizacije. Takav postupak mogao bi biti opravdan, jer otok ipak ostaje neimenovan pa bi mogao poslužiti kao univerzalni mikrosvijet začudnih likova, kao što je to, primjerice, izvedeno u američkoj seriji Izgubljeni (Lost). No ovi likovi pretendiraju biti autentično našima, kao što su to protagonisti Našeg malog mista, no, nažalost, Sviličićev scenarij nije im podario ni šarm ni živopisnost. Ipak, ono što u filmu najviše „bode oči“ jest Dein hobi; vjerojatno dosađujući se i sanjajući kako pobjeći iz svoje zabiti, Dea je gledala u nebo i promatrala zrakoplove, pa tako sada zna koji zrakoplovi lete i kad. Iz naše zemaljske perspektive nije uočljivo odredište ni ishodište tih zrakoplova pa kako je ona to samo naučila, pitamo se, osim ako negdje nije pročitala red letenja i naučila ga napamet? A još kad se sve zaokruži s motivima anđela, film vrlo lako može zapasti u klišej, osobito kad nije jasno tko bi trebao biti taj metaforički anđeo – možda poštar Šime? Ili, s obzirom da ne saznajemo ime oca njezina djeteta, možda je anđeo bio taj koji ju je oplodio?!

Vedran Mlikota je u ulozi poštara Šime solidan, dok Dolores Lambaši uloga pristaje kao da je napisana upravo za nju i teško je zapravo razlučiti sam lik Dee od percepcije glavne glumice koju su stvorili mediji ili pak ona sama. Šime se zaista čini kao da je voli pa iako oboje skrivaju svoje tajne od onoga drugog, no ipak ih žele na kraju jedno drugomu otkriti, Deina ljubav prema Šimi ostaje neuvjerljiva i proračunata, iako to očito nije bila redateljeva namjera. Uz dužno poštovanje Oliveru Dragojeviću, soundtrack Vjerujem u anđele samo je pridonio blaziranosti ljubavne priče, iako je zgodna Sviličićeva ideja da i lažljivci itekako zaslužuju biti voljeni.

Najbolju je ulogu u filmu ostvario epizodist Mile Kekin, koji se već u sitcomu Bitange i princeze dokazao kao prirodno darovit komičar, iako nije školovan glumac. Narativna je struktura Sviličićeva debitantskog djela takva da se zaplet događa prekasno, kada gledatelja pomalo zamore silni prikazi viške ljepote, a nakon raspleta film nikako da se privede kraju. I još nešto, kladim se da ćete u svakoj dalmatinskoj obitelji, primjerice za zajedničkim objedom, naići na više autentična humora nego u ovoj posveti dalmatinskom mentalitetu. Riječ je tek o lijepoj razglednici za strane turiste i ničemu više.