Srljamo u društvo kakvo ne cijenimo

Razgovarao Andrija Tunjić

Miro Gavran je najizvođeniji suvremeni hrvatski dramatičar u zemlji i inozemstvu. Dosad je imao oko 200 kazališnih premijera širom svijeta, koje je vidjelo više od dva milijuna gledatelja. Dobitnik je dvadesetak književnih i kazališnih nagrada u zemlji i inozemstvu, a među njima i nagrade Central European Time (1999), koja se dodjeljuje najboljim srednjoeuropskim piscima za cjelokupan opus, te nagrade Europski krug (2003) za afirmaciju europskih vrijednosti u književnim tekstovima.

Njegovi kazališni i prozni tekstovi uvršteni su u brojne antologije i hrestomatije u zemlji i inozemstvu. U proljeće 2007. njemačka izdavačka kuća Anton Hiersemann Stuttgart, koja proteklih pedesetak godina svake treće godine objavljuje izbor najboljih svjetskih dramatičara, uvrstila je čak tri Gavranova teksta u najnoviji izbor. Prošli tjedan Mozaik knjiga objavila je novi roman Mire Gavrana Jedini svjedok ljepote, početkom ovog tjedna za komediju Sve o muškarcima u izvedbi Teatra Ludlowy iz Krakova, Gavran je dobio Grand Prix na Internacionalnom festivalu komedije u Poljskoj, a uskoro će Teatar Gavran praizvesti najnoviju monokomediju Najluđa predstava na svijetu. I previše povoda za razgovor.

Napisali ste mnogo toga, osim brojnih drama i komedija još i osam romana, knjigu eseja te nekoliko knjiga za djecu. Koliko vam je vremena trebalo za posljednji roman?

Najdulje sam pisao roman Krstitelj, tri godine. Jedini svjedok ljepote pripremao sam godinu dana, a ispisivao pola godine.

O čemu pišete u tek izišlu romanu?

Pišem o ljepoti i samoći.

Otkud interes za te teme, nakon ciklusa romana nadahnutih Biblijom (Judita, Krstitelj, Poncije Pilat).

Teme uvijek odabirem na neki pomalo iracionalan način, koji i sam tek naknadno pokušavam odgonetnuti. Rekao bih da temu bira moje srce, a ne razum, ili kako to mnogi pisci znaju reći, „tema bira njih, a ne oni temu“. Privuklo me pisati o samoći, jer je danas oko nas sve više osamljenih ljudi, koji se ne osjećaju ponajbolje u svojoj koži, ni u mnoštvu. Za mnoge je samoća stvar izbora, a opet imate i onih koji su osamljeni, jer nisu imali drugog izbora. Tema ljubavi je, hvala Bogu, vječna tema, a u kombinaciji sa samoćom i pričom smještenom u Zagreb u protekle tri godine umišljam da je i dovoljno nabijena emocijama i intrigantna današnjim čitateljima. Ovaj sam put, i usprkos ustrajavanju na jednostavnom iskazu, pokušao dati neobičnu fabulu s tajnom koja se tek potkraj romana razotkriva.

A da je otkrijete našim čitateljima?

Bolje ne. Mogu samo reći da ovaj roman izlazi pet godina nakon Poncija Pilata. I to nešto govori, zar ne?

Ovaj razgovor dogovarali smo dugo jer ste zauzeti putovanjima na svoje premijere po svijetu. Zašto se toliko igraju vaša dramska djela?

Možda nisam prava osoba da odgovorim na to pitanje, no pretpostavljam da je razlog u tome što u tekstovima pružam glumcima izazovnu osnovu za kreiranje uvjerljivih uloga.

To znači, što?

Bez obzira pišem li drame ili komedije, uvijek nastojim napisati likove od krvi i mesa, koji nose u sebi životnu dramu, ali i emociju, bez koje ni mene kao gledatelja i čitatelja ne mogu privući ni kazalište ni književnost.

Znači li da taj nedostatak ne opraštate postdramskom kazalištu?

Svaki kvalitetan kazališni tekst svojevrsna je kondenzacija života, oslikavanje cjelokupne egzistencije u samo nekoliko kriznih scena u kojima se junaci „ne htijući“ razotkrivaju. Dramski pisac, kao i komediograf, mora pažljivo baratati rečenicama, mora imati vještinu selektiranja nebitnoga, te s malo riječi mnogo toga izreći.

Mislite da je to razlog što se puno igraju vaši komadi?

Razlog je, rekao bih, ponajviše u tome što su me kao pisca zavoljeli glumci, a njihovim posredovanjem redatelji i publika.

Je li točno da ste tijekom ove godine imali deset premijera?

U prvih devet mjeseci ove godine imao sam dvanaest premijera, od toga tri u Njemačkoj, po dvije u Poljskoj i Slovačkoj te po jednu u Austriji, Litvi, Rusiji, Češkoj i Bosni i Hercegovini. Veseli me da su proteklih godina u mojim tekstovima nastupali neki veliki glumci, kao Jean-Claude Drouot iz Pariza, Viktor Garkalin i Olga Prokofjeva iz Moskve, Sonali Kulkarni iz Bombaja, Ivo Ban iz Ljubljane, Anna Šiškova iz Praga, Tomasz Obara iz Krakova, Anna Javorkova i Dušan Jamrich iz Bratislave..., a i istaknuti hrvatski glumci rado me igraju. Kazališni pisac može egzistirati jedino i samo kroz glumce koji nađu osobni poticaj da njegovim likovima udahnu život na sugestivan način.

Iako ste najizvođeniji hrvatski pisac u svijetu, o vama se u Hrvatskoj malo piše. Zašto se malo piše o vašim uspjesima?

Neki me mediji dobro prate, neki osrednje, neki nikako ili preko volje. Recimo, o trima mojim romanima objavljenima u Beču na njemačkom proteklih godina, kod dobrog izdavača, u tvrdo ukoričenim knjigama, jedan naš dnevni list nije objavio ni retka, a od recimo četiri moje inozemne premijere u prosjeku spomene tek jednu. Ta vrst prešućivanja svakako je i svojevrsno svjesno dezinformiranje javnosti.

Zašto takvo ponašanje?

Zašto je tako, pojma nemam, niti se time opterećujem. Moja je zadaća da pišem, i to mi je jedina briga. Od toga je važnije da mi se romani čitaju (Zaboravljeni sin imao je sedam izdanja, Judita osam, Krstitelj šest...), a moje predstave ponajčešće se igraju pred rasprodanim dvoranama, tako da nemam problema s recepcijom od strane čitatelja i gledatelja.

Nevjerojatno je to jer ste općenito najizvođeniji hrvatski pisac u svijetu. Osim vas nekih uspjeha imali su još Ivo Vojnović, Josip Kosor, a osobito Milan Begović, manje od njega Ivo Brešan, dok se Krležu s malo uspjeha izvodilo u komunističkom svijetu. Što je razlog vašega uspjeha?

Svi pobrojani književnici imali su važnih inozemnih uspjeha. I kada našem piscu iziđe samo jedna knjiga u prijevodu ili se izvede samo jedna premijera, to je važno i za njega i za sve nas.

Zašto?

To je znak da su u nekom drugom kulturnom bazenu u našoj „priči“ ljudi pronašli i djeliće svoje sudbine. To što se mene mnogo igra posljednjih godina vjerojatno ima veze s time što velika većina inozemne produkcije inzistira na destruktivnim i autodestruktivnim aspektima života, dok sam ja daleko od toga. Nasuprot njima ja u svojim tekstovima njegujem afirmativan pristup životu i temama koje obrađujem, po tome sam različit od dominantne matice i trendova koji prevladavaju, a samim time i svojevrsno osvježenje za te sredine.

Jeste li pisac koji dobro osjeća što gledatelju treba ili se gledateljima sviđa kako vidite zbilju kroz likove svojih komada?

Pa volio bih vjerovati da i u jednome i drugome ima istine. Pisac koji ne prepozna osjećanje svoga vremena i osjećaje svojih suvremenika ni sam neće biti prepoznat od njih. Da Shakespeare nije osvojio publiku svoga vremena, mi danas ne bismo ni znali da je postojao. U načelu pišem drame i komedije kakve bih i sam kao gledatelj volio gledati u kazalištima. Slijedim svoje osjećaje bez kalkulacije i svjesne nakane, a kada se dogodi da to i drugi gledatelji dobro prihvate, sretan sam.

A kada se to ne dogodi?

Kada izostane prepoznavanje, istinski sam tužan.

Što je dramski i komediografski zanimljivo današnjim gledateljima u Hrvatskoj i u inozemstvu?

Kada je drama u pitanju, današnji gledatelji vole prepoznati svoje zebnje, strahove, nadanja, ali i dosegnuti katarzu bez patetike. Kada je komedija u pitanju, bitno je prepoznavanje naših karaktera, naših slabosti, ali i suosjećanje za junake koji moraju nositi ljudsku dimenziju. I kod drama i kod komedija presudna je emocija. Teatar šoka koji je šezdesetih i sedamdesetih godina pružao i kreativne rezultate danas se doimlje nezanimljivim, iritantnim i dosadnim. Da nije kazališnih festivala i snažne medijske potpore, takav teatar kod gledatelja ne bi imao nikakvih šansi.

Koliko ljudska sudbina utječe na suvremeno kazalište u nas i u svijetu?

Kod najboljih predstava čovjek je uvijek u prvom planu. Kod najgorih u prvom je planu mehanika i nejasna simbolika, odnosno izvanjski efekti.

Što vam je najteže pri pisanju?

Ponekad priprema, pogotovo kod romana koji se zbivaju u dalekoj prošlosti, a ponajčešće dorada. Naime: ja svaki svoj tekst ispišem u prosjeku u četiri verzije. I dok je prva verzija predivno zanosno putovanje u nešto novo, koje se događa na krilima nadahnuća, svaka je iduća verzija sve teža i sve manje zanimljiva meni kao piscu. Dakle: najteže mi je ispisivanje posljednje verzije teksta. A ponekad mi je teško sebi reći kada je kraj i kada treba stati s dotjerivanjem novoga teksta. Ponekad mi se čini da sa svakom idućom verzijom u tekst ulazi sve više racionalnog, a da se gubi ponešto od početnog zanosa. A tekst treba uravnotežiti racionalno i emotivno.

Je li teže pisati dramska djela ili romane?

Od Hegela naovamo, svi teoretičari, a i brojni književnici, pišu da je najteže pisati dramska djela, obrazlažući to brojnim ograničenjima vezanim za količinu teksta i zahtjevnosti scenskog uprizorenja.

A što je vama teže?

Uvažavajući sva ta obrazloženja, moram priznati da ja za kazalište pišem s lakoćom, dok mi pisanje proznih tekstova traje dulje i rekao bih da se ostvaruje uz mnoštvo dilema, s duljom pripremom i uz veću nesigurnost.

Zašto ste prestali s pisanjem priča?

Ne znam. Posljednju priču napisao sam prije devet godina. Nakon toga nije mi se javila nijedna ideja za priču. Premda su me posljednjih godina neki urednici nagovarali da ih pišem, to jednostavno ne ide po receptu... A tko zna, možda jednom opet dobijem želju za pisanjem priča...

Od mnoštva nagrada, koja vam je najdraža, prva ili posljednja?

Sve su mi drage, ali prva je ipak prva... Dobio sam je za svoju prvu dramu, za Kreontovu Antigonu prije četvrt stoljeća. Ali, vjerujte, nikada se ne opterećujem nagradama. Sretan sam kada ih dobijem, nisam tužan kada me mimoiđu. Nagrade ne smiju biti razlog pisanja.

Jedini ste živući pisac koji ima svoj festival. Kako je došlo do festivala Gavranfest u Slovačkoj?

Godine 2003. čak je šest slovačkih kazališta imalo šest mojih predstava na repertoaru, pa su vodeći ljudi Kazališta Jana Palarika u Trnavi, Emil Nedielka i Michal Babiak, pozvali sva ta kazališta u Trnavu i priredili Prvi Gavranfest. Kako je bio dobro prihvaćen od publike i kulturne javnosti, nakon godinu i pol dana priredili su drugi, ali sada kao međunarodni festival, pa su pored slovačkih kazališta pozvali i teatre iz Pariza, Krakova, Zagreba, Celja. Dosad je festival imao četiri izdanja, Četvrti Gavranfest bio je ove godine u veljači.

Je li vam katkada neugodno što imate festival?

Zašto neugodno? Pa to je nešto najljepše što mi se kao dramskom piscu dogodilo. Uvijek me pozovu, i onda imam priliku na jednom mjestu vidjeti predstave po svojim tekstovima koje prije nisam vidio te upoznati glumce i redatelje i popričati o tome kako su radili na tim predstavama.

Mislite li o sebi da ste veliki pisac?

Ne očekujete valjda da sama sebe ocjenjujem. U procesu pisanja nastojim biti iskren, i na što uvjerljiviji način donijeti svijet koji sam osmislio. Čitateljima i gledateljima prepuštam da izriču ocjene o mome radu.

Je li taština važna ili nevažna za uspjeh pisca i općenito umjetnika?

Sve je stvar mjere. Malo taštine može biti korisno, a previše može uništiti i pisca i bilo kojega čovjeka, bez obzira na profesiju. Svi mi koji kreiramo ne možemo izbjeći trenutke zanosa i trenutke sumnji. Taština nas može ponijeti, kao što nas i sumnja može obeshrabriti. Volimo ono što načinimo i možemo tomu pridavati značenje koje naše djelo i nema. Ipak, nitko od nas nije otok i naši su bližnji naše najbolje zrcalo. Može vam zvučati čudno, ali kad pisac završi knjigu, kada slikar završi sliku, a glazbenik novu kompoziciju, najbolje je ne opterećivati se time kako će djelo djelovati na druge, nego svu energiju i pozornost usmjeriti na novu knjigu, novu sliku, novu kompoziciju...

Mislite li da će pisanje popraviti svijet?

Sigurno je da pisanje svijet čini zanimljivijim i bogatijim. Pridodaje mu dimenziju više. U nekom aspektu vjerojatno ga malo i popravlja, ali nikada na doslovni način, kako se o tome govorilo u doba prosvjetiteljstva, a još manje na način kako su to priželjkivali zastupnici socrealizma. Postoje također angažirani književni tekstovi, kao i književni tekstovi koji su čisti larpurlartizam. Nekim čitateljima draži su jedni, nekima drugi, a ne dao Bog da svi pišemo istu vrstu literature.

Što je najveće zlo našega doba?

Autodestrukcija i destrukcija. Želja za dominacijom, želja za posjedovanjem. Ništa se nije bitno izmijenilo u odnosu na sve ono o čemu možemo čitati u Starom zavjetu. Stoljeća i tisućljeća prolaze, a čovjek ostaje jednako nesavršen, zao, predivan, plamenit, zavidan i velikodušan...

Jesu li fašizam i komunizam isto zlo s dvama licima?

Tužno je da ja sada, u 48. godini života, rođen šesnaest godina nakon Drugoga svjetskog rata, dobivam ovakvo pitanje i moram na njega odgovoriti. Ali pošto i vi i ja gledamo posljednjih mjeseci kako se naši političari, javni ljudi, novinari i javnost bave ustašama i partizanima, to se neizbježno uvlači i u našu svijest i opterećuje je, izazivajući istinsku mučninu. Ljudi se pjene i svađaju oko ustaša i partizana, vrtimo se ukrug i svako malo zla krv zakuha. I kao u najgorim filmovima strave i užasa, baš kada pomislimo da je vampir iliti vukodlak proboden glogovim kolcem i zauvijek upokojen, u trenutku kada se opustimo, iz groba se opet diže neumrla beštija i opet nam pije krv i uznemiruje san.

Znači li to da su ta dva zla ista?

Svaka priča o tome jesu li gori ustaše ili partizani, nacisti ili komunisti, završi oživljavanjem i ustaša i partizana, rađa negativnim emocijama radi kojih se vrtimo ukrug.

Zašto je tako?

Problem je u tome što smo imali diskontinuitet u višestranačju i demokraciji. Posljednji parlamentarni i višestranački izbori u Hrvatskoj prije Drugoga svjetskog rata bili su 1939. i tada je Hrvatska seljačka stranka, koja je bila umjerena i sklona tradicionalnim i demokratskim vrijednostima, dobila devedeset posto glasova. U tom trenutku tek malobrojni Hrvati skloni su komunizmu, a još malobrojniji ustaškom pokretu. A onda, spletom povijesnih okolnosti, 1941. Ante Pavelić sa samo tri stotine ustaša dolazi iz Italije i revolucionarnim pučističkim metodama uz pomoć fašista i nacista osvaja vlast, a lidere HSS-a šalje u logore. Četiri godine potom Tito opet revolucionarnim vojnim putem osvaja vlast i poput Pavelića baca u logore lidere HSS-a, pa tako pokojni Drago Stipac u Jasenovcu boravi osam godina, od 1941. do 1949, kao uznik oba neželjena nedemokratska režima. Dakle: mi smo imali dvije političke grupacije koje su poništile demokraciju i parlamentarizam i nasilno zauzele vlast, i nije me briga tko je od njih bio bolji, a tko gori. Djecu u školi treba učiti da su i jedni i drugi na nasilan način došli na vlast, današnjim rječnikom rečeno: terorističkim metodama osvojili su vlast ubijajući neistomišljenike. Nakon pedeset godina diskontinuiteta u višestranačju i parlamentarizmu ja sam očekivao da je gotovo s prošlošću i da okrećemo novu stranicu, a eto nije.

Zašto nije?

Ne znam. Čini se kako ne shvaćamo da prošlost više ne možemo popraviti ni izmijeniti, a da na budućnost možemo djelovati. Ideja o pomirenju i oprostu činila mi se i ljudski i kršćanski prihvatljivom, a u onom predratnom trenutku i politički racionalnom. I čemu sada više prekapati po mrtvima, podgrijavati stare strasti, i uspoređivati koje je zlo bilo veće, koje manje, čiji je djed bio u zabludi, a čiji nije. Dvadeset milijuna ljudi izginulo je u Prvom svjetskom ratu, njih više nitko ne spominje, nego svi mlate praznu slamu po Drugom, i na taj način i ne htijući zazivaju Treći, zbog čega moramo prestati sa svim tim.

Kada će u Hrvatskoj prestati političke polarizacije?

Kada narod prestane nasjedati na jeftine političke manipulacije i kada se prestanemo baviti prošlošću. Dakle tek kada se okrenemo budućnosti.

O čemu bi danas intelektualci trebali voditi računa?

O težini i značenju svojih riječi. O porukama koje šalju običnim ljudima. Ne bi smjeli olako izricati prosudbe o stvarima o kojima previše ne znaju, niti ikoga vrijeđati, jer su u kriznim vremenima ljudi naglašeno osjetljivi. Trebali bi biti predvodnici u njegovanju kulture dijaloga i morali bi više sumnjati u svoja stajališta, a manje blatiti neistomišljenike.

Popriličan broj naših intelektualaca misli da Krleža nije velik pisac koliko je velik njegov utjecaj na našu kulturu. Što je razlog tom utjecaju?

Krleža je velik pisac, ali je u svome djelovanju s mnogo strasti zastupao i svoja politička uvjerenja. Splet društvenih i političkih okolnosti omogućio mu je velik utjecaj, a povijest je pak pokazala da je u većini političkih stvari bio u zabludi. S obzirom na to mi ga danas trebamo prosuđivati kao pisca, a u drugi plan staviti njegov politički angažman. Za mene je najvažnije da je iza sebe ostavio neke predivne stranice, koje je napisao na umjetnički uvjerljiv način.

Unatoč tome mnogi ga smatraju i najvećim krivcem za ropski položaj hrvatske kulture u bivšoj Jugoslaviji i najvećim komunističkim ideologom u Hrvatskoj. Slažete li se s takvim mišljenjem?

Ne. Ne samo da nije krivac za ropski položaj hrvatske kulture u bivšoj Jugoslaviji, nego je mnogo učinio na njezinoj afirmaciji. A bogme nije bio ni najveći komunistički ideolog, nego je bio jedan od onih koji je među prvima kritički progovorio o devijacijama komunističke ideologije. Poznata je činjenica da je imao komunistički svjetonazor, ali je poznato i to da je mnogim ljudima pomogao da spase živu glavu, da dođu do kruha. Oni koji su ga poznavali pričali su mi da je znao biti i isključiv i težak, ali to nije razlog da se niječe njegovo umjetničko djelo i njegova dobra ljudska djela. Živio je u teškim vremenima i nemam ni znanja ni želje da ga iz današnje perspektive prosuđujem i osuđujem. On me zanima jedino kao pisac kojega doživljavam kroz njegovo književno djelo, a sve drugo prepuštam biografijama i ljudima koji su ga osobno poznavali. Ne vidim mnogo svrhe u naknadnoj revalorizaciji njegova rada i života. Bitno je da ga danas kao književnika možemo procjenjivati bez ideoloških predrasuda koje bi njegovo djelo uljepšavale ili nagrđivale.

Je li i na vas utjecao Krleža i njegov internacionalizam?

Ne vidim izravnih utjecaja. Mislim da na moju generaciju nije utjecao na izravan način, osim što smo ga svi čitali kao lektirnog pisca.

Što od Krležina dramskog stvaralaštva držite doista vrijednim?

Glembajevski ciklus i Areteja. Od poezije Balade Petrice Kerempuha, a od proze Povratak Filipa Latinovitza i Hrvatski bog Mars.

Pisali ste, koliko se sjećam, i o globalizaciji?

Da, o tome sam pisao 2003. u drami Kako ubiti Predsjednika. Drama je igrala u Teatru ITD, u Njemačkoj u Augburgu te u Sarajevu u Bosni i Hercegovini. U toj drami progovorio sam na usta dvojice braće koji na globalizaciju imaju različite poglede.

Je li globalizacija dobro ili zlo za male narode?

Vaše je pitanje složeno i na njega se ne da odgovoriti u nekoliko rečenica, nego savjetujem onim čitateljima koji nisu vidjeli predstavu, a požele se upoznati s tom dramom, neka je potraže u mojoj knjizi Četiri različite drame. Nastojao sam ondje pokazati i negativne i pozitivne aspekte globalizacije. U biti sam tužan što su nedavni događaji vezani uz svjetsku krizu pokazali da sam u toj drami oko mnogo čega bio u pravu. Bio bih sretniji da me stvarnost demantirala.

Znači li to da o globalizaciji mislite negativno?

Današnji je svijet globalizacijom isprepleten i premrežen i u pozitivnom i u negativnom smislu. Većini je jasno da globalizacija više pogoduje velikim narodima koji mogu diktirati globalnom ekonomijom i tokovima novca nego malima. To je razlog više da mali narodi budu mudriji i pametniji te da budu spremni i na otežana pravila igre. Naime, u našoj je psihologiji pohranjena jedna „karta iz rukava“ koja se zove alibi, pa kad ne obavimo posao kako treba, kada smo lijeni ili uspavani, onda nam je kriv Beč, Budimpešta, Beograd, Washington..., a sutra kada uđemo u Europsku Uniju, bit će nam kriv Bruxelles. Od tog alibija i kuknjave nema nikakve koristi.

Što je rješenje?

Naša sudbina u konačnici ponajviše zavisi o nama samima.Vrijedan čovjek uvijek se može dočekati na noge i kreativno odgovoriti na svaki izazov. S vrijednim i pouzdanim čovjekom svatko voli surađivati, slično je i s narodima. Pogledajte kao primjer naše Međimurje, koje je prije četrdeset i pet godina bilo gotovo najsiromašniji kraj u Hrvatskoj, a danas je mala Švicarska. Svi možemo učiti od tih marljivih i pametnih ljudi koji svoje proizvode plasiraju diljem svijeta i koji i u ovom vremenu krize i tržišne nestabilnosti uspijevaju zahvaljujući svojoj pouzdanosti zadržati poslove i stvarati nove u brojnim zemljama širom svijeta. Dakle od globalizacije trebamo uzeti ono što je najbolje za nas, trebamo se čuvati svega negativnoga, trebamo imati samopouzdanja i ne očekivati da će bilo tko drugi na ovome svijetu rješavati naše probleme. Zato je važno tko nas vodi u budućnost. Od političara koji se ne znaju služiti ni računalom ne možete očekivati da imaju viziju i znanje nužno za nesigurnu i dinamičnu budućnost koja je već otpočela. Takvim političarima najviše odgovara tematiziranje ustaša i partizana, jeftino ideologiziranje koje nikada nije produktivno ni korisno.

Jeste li lijevi ili desni intelektualac? To vas ne bih pitao da nismo u Hrvatskoj.

Doista ta podjela na ljevicu i desnicu još samo u rijetkim zemljama egzistira. Život je bitno složeniji, a i drukčiji nego prije tridesetak godina. Mislim za sebe da sam čovjek pomirenja i da se trudim razumjeti različite svjetonazore. Koliko znadem, rado me čitaju i oni koje nazivaju lijevima i oni koje nazivaju desnima, a i ona velika većina koja je u sredini. Rekao bih za sebe da sam tradicionalist, otvoren prema novome, ali nikada povodljiv za trenutnim trendovima, niti kada je umjetnost u pitanju, niti kada je politika u pitanju. Nastojim misliti svojom glavom na kritički način, a opet ne biti kritizer. Nikada ne namećem svoje mišljenje drugima, ali rado ulazim u dijalog s ljudima sklonim dijalogu.

Je li hrvatska književnost dobra, osrednja ili loša?

Mislim da je dobra. Nas je tek četiri i pol milijuna, a u ovome trenutku imamo više od tridesetak kvalitetnih pisaca svih generacija. To nije malo.

Kakva je budućnost naše književnosti, kulture i života?

Za književnost i kulturu se ne bojim. I književnost i kultura žilave su biljke i uvijek nekako dođu do zraka. Kada je pak naša stvarnost i naša zemlja u pitanju, kada vidim kakvi sve likovi paradiraju na javnoj sceni, tko sve „uzima mikrofon u ruke“, tko sve oblikuje javno mnijenje, ponekad se doista zabrinem. U poslovnim krugovima ne drži se do riječi, do dogovora, a egoizam i otimačina u mnogih su poželjne karakterne osobine. Kao da svojevoljno srljamo u društvo kakvo ne cijenimo. Nisam sklon moraliziranju, i svjestan sam da je svaka ljudska zajednica, pa tako i ova naša država Hrvatska, odveć složen mehanizam da bi se mogla ili trebala programirati, ali kao da je na djelu afirmacija svega destruktivnoga i autodestruktivnoga.

Otkuda to?

Ne znam. Stvorena je takva atmosfera da se ponajbolji i najsposobniji ljudi koje imamo ne žele prihvatiti javnih funkcija, jer to podrazumijeva nesmiljenu izloženost svakoj vrsti poruge, neutemeljenim kritikama, podmetanjima i onemogućavanjima kreativnog djelovanja.

Čovjek i njegov identitet često su danas tema eseja i rasprava u svijetu. Zavređuju li te teme toliki tretman?

Ma to tako pretenciozno zvuči, da se ja na takvu temu ne bih usudio napisati ni jednu jedinu rečenicu. Ali majstori teoretiziranja i esejiziranja vole bombastične teme.

Ima li neprolazne književnosti ili se njezine vrijednosti mijenjaju s modama i otkrivanjima tajnih života?

Ima neprolazne književnosti, iako su rijetka djela koja nose univerzalnu poruku, a koja podjednako snažno odjekuje u različitim razdobljima. Cervantes ili Shakespeare nedvojbeno preskaču stoljeća i uspijevaju uzbuditi čitatelje i gledatelje našega vremena. Ali većinom čitatelji književnih djela žele čitati o stvarima koje su njima bliske, koje dodiruju njihov senzibilitet i koje komuniciraju s njihovim životnim iskustvom. Stoga se ponavlja ista priča da čitatelji ponajviše posežu za djelima suvremenika, kako bi lakše u tim pričama pronašli djeliće svojih iskustava i osjećanja.

Vaš najnoviji kazališni tekst, Najluđu predstavu na svijetu, uskoro će praizvesti Teatar Gavran. Je li doista riječ o „ludoj“ predstavi ili je taj atraktivni naslov „uobičajena prijevara gledatelja“?

E, sada, nadam se da će naslov opravdati ono što će se vidjeti na sceni. Riječ je o monokomediji u kojoj se na „ludički“ način prikazuje današnja stvarnost. U toj monodrami moja supruga Mladena Gavran igra čak dvanaest različitih likova, od kojih su neki čak na trenutke u uzajamnu dijalogu. Taj se tekst događa „danas i ovdje“, u Zagrebu i manjim dijelom u Istri, te na parodičan način oslikava lice i naličje kazališnog života, pripovijedajući priču o ljubavnim i glumačkim spletkama uz mnogo dinamike i humora.

Kako određujete naslove kazališnih i proznih tekstova i koje značenje pridajete naslovima tekstova?

Uvijek sam pomno birao naslove za svoje tekstove, nastojeći da ne varam ni čitatelje ni gledatelje. Pa kada mi se drama zvala Ljubavi Georgea Washingtona, zaista je govorila o ljubavima prvog američkog predsjednika, kada se zvala Čehov je Tolstoju rekao zbogom, i to je bilo prikazano, kao što i posljednji roman Jedini svjedok ljepote govori o junaku iz naslova, a i o ljepoti kojoj je svjedočio.

Što će gledatelji moći vidjeti u ovoj sezoni od vaših repriznih predstava u Teatru Gavran?

Na repertoaru zadržavamo Rogonje, Hotel Babilon, Sve o muškarcima, Zabranjeno smijanje i Papučare.