Službenici i službenice – od šaltera do Bogorodice

Ima jedna narodna izreka koja kaže: Služba je služba, a družba je družba. To bi značilo da valja odijeliti poslovni život od privatnoga; da se možemo veseliti sa svojim društvom (danas se to kaže „ekipom“), ali bez obzira na to što i na poslu možemo imati prijatelje, ne smijemo zaboraviti na svoje obveze. Druženje ne smije štetiti poslu. Služba (v. prethodni broj Vijenca), u općem, neutralnom značenju, jest rad u nekoj javnoj ustanovi ili djelatnostima što ga obavljaju zaposlenici zvani službenici i službenice. Danas je i u tome došlo do društvenog raslojavanja, pa svaki zaposlenik koji do sebe drži nastojat će se što prije prometnuti iz sivoga službenika u bilo što „stranjsko“ – menadžera (ne zna se čega), analitičara (nevažno čega), kompjutoraša i sl., dok će kupusasto-papirnate poslove svesrdno prepustiti kolegicama, koje ostaju i dalje samo službenice (mahom na šalterima banaka, pošta, blagajnama kolodvora, u sobičcima općina i sl.). Kako idemo ususret zimi, sva je prilika da će se po ne znam koji put Zimska služba opet naći zatečena što zimi pada snijeg, a svoje treba dati i Služba za održavanje cesta, uz mnoge druge. Na Hrvatskom radiju i Hrvatskoj televiziji postoji (zasebno) Služba za jezik i govor, a i unutar velikih radnih organizacija svakodnevno se obraćamo raznim službama (Službi naplate, Službi gledatelja, ja sam ovih dana pošto-poto nastojala doći do HEP-ove Službe kvarova itd.). Kao servisi građana, poželjno je da te službe budu djelotvorne, a takve će biti budu li organiziranost i disciplina, urednost i točnost resile njihove službenike i službenice. No svi i predobro znamo da nas već na prvom koraku do kojega stranke uopće mogu doći, npr. na šalteru, često dočekuje namrgođeno, odbojno i neljubazno lice, pa se onda takav dojam prenosi na cijelu ustanovu (premda u pozadinskoj fronti mogu stolovati prekrasni ljudi). Valja priznati da ni stranke nisu baš cvijeće. Nerijetko se prema tim zaposlenicima i zaposlenicama ponašaju agresivno, prosto, nepristojno – i u tom začaranom krugu vrte se psovke, predbacivanja, svađe, vrijeđanja, istjerivanje pravde, i tako unedogled.

Za sve zaposlene danas se sve češće rabi pomalo neodređena riječ djelatnici, koja je 1990-ih odlučno smaknula mrske nam radnike, no upravo je u onim sintagmama u kojima je smijenila radnika ostala jednako neprozirna (po načelu: sjaši Kurta da uzjaši Murta, npr. prosvjetni radnici – prosvjetni djelatnici). Ne zna se, naime, što ti bezlični zaposlenici točno rade, a kad se reklo službenik ili činovnik, odmah se znalo da su to ljudi zaposleni u nekoj državnoj ustanovi na administrativnim poslovima. Djelatnici su – ponavljam i ovom prilikom – u vrijeme polaska na svoj križarski pohod bili još samo aktivisti.

Na činovnike obično gledamo i gore nego na službenike, jer oni još češće od službenika navlače na sebe pogrdna značenja protkana suhoparnošću, uskogrudnošću, nemaštovitošću, ukočenošću. Govorimo o činovničkom duhu, koji je upravo paradigma uskoće, suhoparnosti i dosade. Da izrazimo još veću odbojnost prema takvu duhu, pribjegavamo i germanizmu beamter, što bi bio dosadnjak i pedant na kvadrat (pa još i sa švapskim štihom, premda u njemačkom riječ Beamte nema tih pejorativnih konotacija; znači najobičnijega činovnika). Pogrde idu i dalje, pa ih prezirno zovemo i kruhoborcima. Budući da su službenici i činovnici na državnim jaslama, očekuje se da svaki mjesec uredno primaju plaću, pa su u vrijeme većega reda u upravi bili svrstani po tzv. činovničkim ili platnim razredima, o kojima su odlučivale godine službe. Naravno, u svakom napredovanju bilo bi glupo zaobići i zasluge, no možda su još važnije od njih usluge što ih usrdno pruža važnim osobama onaj kojega treba promaknuti. Naime, i promaknuće – koliko god čovjek na njega imao pravo s obzirom na propise – uvijek se može i u-sporiti, što zakinuti osjeća na najbolnijem mjestu – „džepu“. No kako se jedna livada na Sljemenu zove i danas Činovnička livada (jer je pokraj nje nekoć bio Činovnički dom), sva je prilika da su i činovnici znali izaći iz svojih prononsiranih beamterskih okvira te se dobro i zabaviti i rekreirati u „plućima grada“, kako volimo zvati Sljeme. Okoliš je, npr. između dva rata, bio svakako manje onečišćen nego što je danas, kad je jedan Milivoj Dežman nedaleko od te livade na Sljemenu izgradio sanatorij za plućne bolesnike (jer ljubav ima katkada i takvu snagu da pokreće, uz ostalo, i društveno koristan rad, kao u ovom slučaju Dežmanova prema bolesnoj glumici Ljerki Šram). Naravno, nije se Ljerka šepirila sama po cijelom lječilištu. Koristi su imali i ostali bolesnici (tuberani), vrlo često iz redova književnika (barem onih koji su slovili kao boemi, jer zna se da oni neuredno žive, slabo se hrane, stalno su u novčanoj oskudici, pa se na takve tuberkuloza lako nalijepi).

Riječ činovnik izvire iz čina, a on ima starijih (možda već i zaboravljenih) značenja i novijih (još razumljivih). Starija su: oblik, forma, način, pa i red (rang), a još razumljiva: radnja, djelo (i čin u vezi s kazalištem još razumijemo). Čin se deklinirao po staroj u-deklinaciji (čin, činu, kao syn, synu, synovi), pa je činovnik nastao od pridjeva činovni. Naravno da u svemu prste ima glagol činiti (lat. facere), koji se javlja s raznim prefiksima (što prefigiranim glagolima daje specifična značenja – npr. činiti / učinjati kožu, štaviti kožu itd.). To je nepobitna činjenica (također ispala iz istoga gnijezda, fakat, ne lažem).

Sada kada sve to znamo, kako se onda na Isusovu majku Mariju proteže tako kruhoborački obojena riječ kakva je službenica? Naravno da Bogorodica nije radila ni u banci, ni na pošti, ni na željeznici, ni na sudu, ni na općini, ni u gradskoj upravo (gdje danas službenice najčešće rade), a ipak je nosila naslov službenice, koji si je sama i nadjenula u svoj svojoj smjernosti, poniznosti, poslušnosti Bogu i trpljenju. Kad joj je došao anđeo Gabriel i navijestio da će upravo ona roditi Sina Božjega kojemu treba nadjenuti ime Isus, Marija, premda prestrašena Božjim izborom, spremno mu je odgovorila: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!“ (Lk 1, 38) Nije se morala brinuti ni oko služnosti puta (što je stvarno pravo na tuđoj stvari, oko kojega se tako često spore susjedi, osporavajući jedan drugomu i uski prolaz do vlastita posjeda). Njezin je put bio put Isusove suputnice. Sluge i službenice Božje toliko su požrtvovno i predano, bespogovorno služili Bogu da su ih zvali i rab (rob) i raba (ropkinja, služavka, službenica Božja). Tako u starijim zapisima nazivaju i Majku Božju (Raba), a naziv se protegnuo i na sve kasnije patnice i mučenice za Boga i vjeru.