S onu stranu jezičnih kalupa

Ovih je dana u biblioteci Thesaurus izdavačke kuće Disput iz Zagreba objavljena omašna knjiga s naslovom Naličje kalupa i s podnaslovom Sabrani spisi (725 stranica). Riječ je o sabranim raspravama i člancima pokojnoga profesora Vladimira Anića (1930–2000), autora Rječnika hrvatskoga jezika (prvo izdanje 1991), koautora (s Ivom Goldsteinom) Rječnika stranih riječi (1999), dugogodišnjega (1975–1992) predstojnika Katedre za hrvatski standardni jezik Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagreba, a prije toga profesora suvremenoga hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zadru. Osim spomenutih Anić je objavio i autorske ili koautorske knjige Jezik Ante Kovačića (1971), Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (s Josipom Silićem, 1986), zatim Glosar za lijevu ruku (1988) te Jezik i sloboda (u Matici hrvatskoj 1998). U knjizi o kojoj je ovdje riječ sabrano je 111 Anićevih napisa objavljivanih u raznim publikacijama (časopisima, zbornicima, novinama i sl.) u zemlji i inozemstvu u razdoblju od 1958. do 2000. Knjigu je vrlo pedantno i tekstološki besprijekorno priredio član Katedre za hrvatski standardni jezik kolega Ivan Marković. On je napisao i predgovor (na više od 30 stranica) pod naslovom 111 prepona: Na naličju kalupa i Ljetopis Vladimira Anića te kompletirao njegovu bibliografiju, a pridodao je i Izbor radova o Vladimiru Aniću.

Priređivač je radove skupljene u knjizi podijelio u šest cjelina. U prvoj cjelini pod naslovom Graditelji i perspektive okupljeni su radovi koji se odnose na jezik pojedinih hrvatskih književnika i/ili na opuse pojedinih jezikoslovaca. Druga cjelina pod naslovom Akcent i ortoepija obuhvaća 11 priloga koji se odnose u prvom redu na naglasnu problematiku. Riječ je ili o prilozima posvećenim naglasnome opisu hrvatskoga jezika ili o opisu naglasnoga sustava u starijoj jezikoslovnoj literaturi. Trećoj je cjelini naslov Morfologija i sintaksa, a sadrži radove posvećene morfološkim inovacijama, rodu i spolu, anaforičkom izražavanju posvojnosti, značenjima padeža (prostornim i uzročnim), prijedložno-padežnim sintagmama s pridjevskim značenjem, nekim tipovima kolokvijalne rečenice i sl. U četvrtoj cjelini pod naslovom Rječnik i kultura govori se o jednojezičnim rječnicima općenito, o kajkavskim deminutivima u umjetničkim tekstovima, o terminologiji (posebice sportskoj), o romanizmima u standardnom jeziku, o regionalnoj frazeologiji te o pojedinačnim riječima. Peta cjelina pod naslovom Granice jezika posvećena je teorijskim pitanjima nadahnutim filozofijom Ludwiga Wittgensteina, općim standardološkim pitanjima u suvremenom jeziku te granicama prirodnoga jezika. Šesta cjelina pod naslovom Prije Glosara sadrži 57 popularno pisanih priloga objavljivanih u časopisu 15 dana između 1965. i 1977. godine. Tu su napisi o jezičnoj politici i svakodnevnoj taktici, o jezičnoj istini i simulaciji, o odnosu između mišljenja i pisanja, o pravopisu i pravogovoru, o dijalektima i njihovu odnosu prema standardnom jeziku, o gramatici srca, o lektorskim intervencijama, o riječima u kalupu i riječima u galopu, o tabuima u jeziku, o muškom i ženskom u jeziku, o zamjenicama koje ne zamjenjuju, o jezičnim savjetima općenito, o jeziku ženidbenih oglasa, o tome da jezik nije matematika, o frazeološkim izričajima itd.

Za ovu ću priliku, na osnovi ove knjige, ali dijelom i na osnovi cjelokupnoga Anićeva opusa, pokušati za širi krug zainteresiranih napraviti nepretenciozan portret Vladimira Anića, insistirajući posebno na nekim osobitostima koje Vladimira Anića čine samosvojnim i prepoznatljivim filologom i uopće intelektualcem.

Zagovornik slobode

Profesor Vladimir Anić jest i bit će upamćen ponajprije kao leksikograf, tj. kao autor prvoga jednojezičnoga rječnika hrvatskoga jezika nakon Iveković-Brozova Rječnika iz 1901. godine, dakle nakon punih 90 godina. Kao autor takva rječnika Anić posebno insistira na povjerenju u korisnika rječnika i tomu suprotstavlja nepovjerenje koje je, po njegovu sudu, u osnovi naše cjelokupne jezične kulture, nepovjerenje npr. u domaću riječ jer je dijalektalnoga podrijetla, a u stranu riječ jer nije domaća. Rječnik je, po Anićevu sudu, knjiga koja njeguje povjerenje u izvornoga govornika kao jezičnoga kreatora, povjerenje u njegov zdrav razum i u njegovu sposobnost odabira između ponuđenih riječi i ostalih jezičnih pojavnosti. Drugim riječima, (jednojezični) rječnik nije knjiga koja bilo što brani, nego knjiga koja objašnjava i obavještava. Autora rječnika u tom objašnjavanju i obavještavanju zanima samo jezična i nikakva druga istina. Riječi tipa fizika nalaze se u takvu rječniku zato da se opiše njezin naglasak, da se dadne informacija o tome iz kojega jezika potječe, da se kaže kojega je roda i kako se od nje izvode druge riječi, a nije zato da iz njezina opisa fizičari nauče što je fizika. Naprotiv, po Anićevu sudu, definicije se u rječniku toga tipa moraju davati na najlakši način jer je to u interesu jezika, a ne zato da se autor predstavi kao stručnjak svih struka.

S ovakvim gledanjem na jednojezični rječnik i njegovu ulogu u jezičnoj kulturi usko su vezani i Anićevi pogledi na kulturu hrvatskoga jezika u cjelini. On naime misli da je to kod nas u prvom redu kultura jezičnih savjetnika, kultura u kojoj je kreativnost posve u drugom planu, a u prvom je planu ustrajavanje na onome što se ne smije, što je pogrešno, krivo, nepravilno, manje preporučljivo itd. Takvo gledanje na jezičnu kulturu rezultira konformizmom u kojem se samo čekaju gotova rješenja, u kojem se ne ulažu napori u njegovanje jezične kulture, nego se očekuje da neki autoritet kaže što se smije, a što se smije upotrebljavati. Što je još gore, često je i argumentacija za takve preskriptivne zahvate posve u drugom planu. Ako dvije jezične jedinice jedna drugoj konkuriraju, jednostavno se traži da se kaže koja je pravilna, a koja nije, koja je dobra, a koja ne valja i sl. U takvoj jezičnoj kulturi griješi se protiv elementarnih načela funkcionalnoga raslojavanja jezika, jer nešto što je u jednom tipu teksta ili u jednoj govornoj situaciji pravilno odnosno adekvatno upotrijebljeno ne mora to biti u nekom drugom tipu teksta ili u drugoj govornoj situaciji. Naprotiv često je ono što se smatra nepravilnim najbolji mogući izbor. U tom je smislu prof. Anić (bio) zagovornik jezične slobode, što naravno nikako ne znači da je mislio kako može govoriti ili pisati kako tko hoće. Nikako! Isticao je da se standardni jezik mora uvijek učiti, štoviše da bez učenja takva jezika ne može ni biti. Kad govori o jeziku i slobodi, Anić misli ponajprije na jezičnu kulturu, na to da se rigoroznim preskripcijama, zabranama ili osudama ne može postići ništa dobroga, kao što se ni inače čovjek na bilo kojem drugom području ne može nasilu učiti kulturi. On sam mora uvidjeti da određenom jezičnom ponašanju treba dati prednost u odnosu na neko drugo, a to će moći uvidjeti samo onda ako bude slobodan i spreman na intelektualne avanture kakve svakomu iole obaviještenu nudi upoznavanje naravi i funkcioniranja jezika kao najsavršenijega mehanizma koji je u posjedu ljudskoga roda.

Jezik nije matematika

Upravo iznijeti stavovi dolaze najviše do izražaja u njegovim napisima iz rubrike Razgovori o jeziku, koje je dugo vodio u časopisu 15 dana. Ti razgovori naime nikada nisu klasični jezični savjeti, nego su to obično kratka, nerijetko i duhovita zapažanja o jezičnoj porabi u kojima redovito ima mnogo zanimljivih pragmatičnih zapažanja i u kojima se svjesno bježi od jezičnih kalupa, od strogo gramatičkoga i uštogljeno normativnoga. Za mnoge bi se njegove popularne napise o jeziku prije moglo reći da su svojevrsni komentari jezičnih savjeta negoli pravi jezični savjeti. Uz neke od tih napisa on stavlja u podnaslov: Uz jezične savjete, a (opće) savjete stavlja pod navodnike: „Izrazi se drugačije, izbjegni“, „Ne valja ponavljati riječi“, „Reci to svojim riječima“, „Jezik nije matematika“ itd. U nekoliko napisa ističe i pogubnost ukalupljena fraziranja, uporabe fraza bez boje, okusa i mirisa, kojima se obično prikriva oskudnost misli. Parafraziraju se s tim u vezi izričaji prema kojima fraze plaze po nama kao stjenice ili prema kojima U početku bijaše riječ, a na kraju fraza.

U povijesnofilološkom smislu Anića je najviše zanimao doprinos Dalmacije, osobito Zadra i zadarskoga područja, standardizaciji hrvatskoga jezika, i to i s obzirom na djelovanje pojedinih jezikoslovaca i/ili uopće kulturnih radnika s toga područja, osobito u okviru narodnoga preporoda u Dalmaciji, i s obzirom na pojedine jezične osobitosti koje su postale ili nisu postale sastavnim dijelom standardnoga jezika (npr. naglasne specifičnosti tipa Argčntîna, konstrukcije budem + infinitiv, petnaest siječnja, riječi tipa Talijanac, balancana, stajati u značenju stanovati itd. S tim u vezi Anić se u cijeloj svojoj karijeri bavio i romanizmima, posebno u svjetlu suodnosa između hrvatskoga i talijanskoga jezika. Posebno omiljena njegova tema bila je hrvatska regionalna (dalmatinska) frazeologija, o kojoj je pisao u više navrata. On je smatrao da ta frazeologija, a i dalmatinski leksik općenito, može „hraniti“ i obogaćivati i standardni jezik, a može i ostati regionalna sve dok se ne legitimira kao internacionalna. Takav je npr. slučaj s riječima tipa pizzeria, kafeterija, pašticerija itd. Od regionalnih frazema misli se na izričaje tipa mali od kužine, festa in palazzo (velika svečanost), gobbo portafortuna (grbavac nosi sreću), Svega ima, solo paga (samo plati), Svega će biti, solo lavora (samo radi), činiti kuco (uporno šutjeti) itd.

Autor jedinstvena djela

Kad je riječ o teoriji odnosno o filozofiji jezika, Anić je bio veliki poklonik učenja austrijskoga filozofa Ludwiga Wittgensteina, koji je postao svjetska tema ne samo svojim izvanredno poticajnim spisima nego i „fascinirajućom biografijom, ekstravagantno podijeljenom između filozofije, osame na obali oceana, pedagogije i vrtlarstva“. Anić je dobro poznavao njegove spise Logičko-filozofski traktat i Filozofska istraživanja. Volio je osobito one spise u kojima se govori o tome kako se jezikom predočuje ili preslikava svijet, a osobito je volio njegovo naglašavanje jezične upotrebe u kontekstu vrlo brojnih i raznolikih čovjekovih aktivnosti, pa i njegovo uvjerenje da su brojni filozofski problemi vezani za pogrešnu upotrebu jezika. Pojam upotrebe kod Wittgensteina Anić povezuje izravno i s hrvatskom gramatikom, naglašavajući npr. uporabnu razliku između autosemantičkih riječi kad služe za imenovanje kakva pojma i takvih riječi kad se javljaju u službi organizacije iskaza, npr. razliku između iskaza tipa Neki je čovjek ušao u sjenu i Čovjek danas ne zna što bi mislio. Upozorava također na razliku između tzv. referencijalne i generičke (uopćene) upotrebe kakve riječi, npr. Zec je u zamci (referencijalno značenje) i Zec je u šumi (generičko značenje). Anić također upozorava na činjenicu da hrvatski jezik ima tri roda, ali da samo dva od njih funkcioniraju kao rodovi govornika, tj. kao sastavni dio govornoga čina (muškarac će reći Gladan sam, žena Gladna sam, ali dijete neće reći Gladno sam). Drugim riječima, upotreba o kakvoj govori Wittgenstein ne dopušta da se srednji rod useli u prvo i drugo lice.

U vezi s rečenim treba napomenuti da je Wittgensteinovom filozofičnošću nadahnuta i cijela jedna Anićeva knjiga. To je spomenuti Glosar za lijevu ruku (1988) za koji kolega Marković s pravom kaže da je ta nevelika knjiga drukčija „od svega što je ijedan hrvatski jezikoslovac napisao i u mogućoj povijesti hrvatske filologije moglo bi joj pripasti posebno mjesto“. U toj se knjizi Anić na više mjesta izravno poziva na Wittgensteina ili ga čak citira, komentira npr. Wittgensteinove tvrdnje da imenovanje prethodi opisu, da je misao gotova već na početku rečenice, da treba zaboraviti značenje i gledati na uporabu, da je rečenica Pada kiša drukčija od rečenice Pada … kiša jer u drugom slučaju govornik uz pomoć stanke izražava mišljenje da nešto pada i da je to kiša, a nije što drugo (npr. susnježica ili sl.). U toj knjizi Anić govori i o tome da se u nazivima tipa biljka zimzelena vidi i slika (zeleno stablo na bijeloj pozadini), ali da ima i onoga što se vidi, a jezik ne omogućuje da se to što se vidi izrekne slikom. Tako se npr. jezičnim sredstvima ne može opisati osmijeh Mona Lise. Kaže se doduše da je on zagonetan, ali „riječ ‘zagonetan’ ne rješava zagonetku, samo je priznaje“. I s tim u vezi Anić citira Wittgensteina koji je tvrdio da predodžba nije slika, ali da neka slika može odgovarati predodžbi.

Na kraju uime svih kolega iz struke, a posebno uime kolega s Katedre za hrvatski standardni jezik, čestitam i priređivaču kolegi Ivanu Markoviću na uzorno obavljenu poslu, i izdavačkoj kući Disput na čelu s gospodinom Josipom Pandurićem, odnosno recenzentima knjige (Krešimiru Bagiću i Marku Samardžiji) na tome što su nas i u stručnom i u općeintelektualnom smislu obogatili još jednom više nego korisnom i poticajnom knjigom.