Ritam koji sadrži život

M eđunarodni grafički bijenale Splitgraphic najveća je manifestacija suvremenih grafičkih ostvarenja na ovim prostorima. U organizaciji bijenala sudjelovali su: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Ured za kulturu grada Splita, Pučko otvoreno učilište, Muzej grada Splita i HULU Split. Bijenale je zamišljen u četiri vremenska ciklusa i na različitim lokacijama. Otvoren je skupnom izložbom u Staroj gradskoj vijećnici (1. listopada – 22. listopada). Tada je predstavljeno 80 radova (58 autora iz 23 zemlje). I laureati su već poznati: Hugo Besard iz Belgije dobitnik je Grand prixa. Posebne nagrade dobili su: virtuoz klasične grafike Yoshio Imamura (Japan), Slobodan Tomić (Hrvatska) za inventivno spajanje videa i grafike, Josipa Šarić (Hrvatska) za uspješno mijenjanje klasičnih formata grafičke plohe u trodimenzionalnu, dok je David Kidd (Kanada) nagrađen za uspostavljanje novih odnosa grafike i fotografije.

A onda je 2. listopada uslijedila izložba dviju hrvatskih umjetnica, Maje S. Franković i Nevenke Arbanas, u Galeriji Emanuela Vidovića. Samostalna izložba grafičarke Brite Weglin (Švedska) održava se od 9. do 31. listopada u loži Pučkog otvorenog učilišta, a kruna bijenala bit će 17. studenoga, kada ćemo u Staroj gradskoj vijećnici vidjeti retrospektivu radova na papiru Dušana Džamonje, hrvatskog umjetnika svjetske razine. Time će Splitgraphic biti zatvoren.

Koncept 4. Splitgraphica temeljen je na preispitivanju odnosa klasične grafike i drugih likovnih izričaja i medija: skulptura (Šarić), video (Tomić), fotografija (Kidd). No ipak se može zapaziti da je ovogodišnji grafički festival nešto klasičniji nego prijašnjih godina.

Vratimo se izložbi u Galeriji Emanuela Vidovića, gdje se do kraja listopada mogu razgledati radovi naših vrhunskih grafičarki: Nevenke Arbanas i Maje S. Franković.

Iako se generacijski podudaraju, umjetnice su rođene i odgojene u različitim kulturološkim okvirima (Batina i Rijeka). I školovale su se u različim sredinama: Nevenka Arbanas je diplomirala i poslijediplomski studij grafike završila u klasi prof. Alberta Kinerta u Zagrebu, a Maja S. Franković studirala je u Rijeci, a magistrirala litografiju u klasi Branka Suhog na Akademiji za likovne umjetnosti u Ljubljani. Umjetničke su izričaje gradile na senzibilitetu srednjoeuropskom, odnosno mediteranskom, no estetika tu razliku gotovo poništava.

Maja S. Franković ne robuje jednom grafičkom izričaju. U Splitu se, ovaj put, predstavila svojevrsnim grafičkim objektima, igra se metamorfozom i asocijacijama. Komunikaciju s publikom ostvaruje uspješnim razbijanjem klasičnoga, konvencionalnog poimanja grafike kao tradicionalne umjetničke grane. Kako se umjetnica prilagođava izazovu vremena, osluškuje ga, odgovara na poticaje, ona mijenja stari pristup grafici kao plošnu likovnom izričaju. Time pomiče likovne granice mijenjajući grafici čak i definiciju. Zanimljivom intervencijom uspostavlja novu dimenziju, drukčiju formu i volumen. Oblikovne elemente postavlja u drukčija semantička određenja pa time oni dobivaju drukčiju razložnost. Morfologija njezina grafičkog rukopisa izlazi iz kadra, a igra postaje autoričin imperativ i credo. Budući da je okvir papira/slike za nju ograničenje, ona, pomažući radoznalcu u sebi, ruku prepušta mašti očekujući kreativniji ishod, drukčiji umjetnički kontekst i bogatiju likovnu vrijednost. Vidljivo je ozračje njezina temperamenta: ona prestaje biti smrtno ozbiljna dok bira kolorit jasan i bistar, dok iskazuje osjećaj za dinamiku i ritam.

„Sve su slike osuđene na propast“, pisao je Diderot za jedan od pariških Salona. „Hladnoća, vrućina, zrak i crvi mnoge su već uništili. Na grafici je da spasi što se spasiti može. Slikari, kad bi bili malo ljubomorniji na vlastitu slavu, ne bi smjeli izgubiti iz vida grafičare.“ Nije li to razlog što umjetnica nastoji, dodajući grafičkoj podlozi novu armaturu elemenata ili oblika, plošnim grafičkim otiskom izbjeći prolaznost?

„Grafički duh, živeći već 40.000 godina, stvara čuda koja čovjek poklanja sebi na radost; izražava njegova vjerovanja, zanose, jad, nadanja, žudnje, malaksanja, ljubav i mržnju, pobune misli i emocija. On je nužnost, a njegov produkt – smisao ritma koji sadrži život.“ Te su riječi Alberta Kinerta zapisane u katalogu splitskog bijenala. Pod dojmom tih riječi razgledala sam izložbu Nevenke Arbanas. Nije bilo teško utvrditi da je umjetnica ostala vjerna i dosljedna svojoj matrici kontinuiteta: ne izaziva, ne riskira i ne traži likovnu pustolovinu. Ustrajava na svom prepoznatljivom grafičkom izričaju bez snažnih eruptivnih potresa pa se čini kao da je pronašla zavjetrinu za potpunu kontemplativnu sabranost, mjesto gdje živi s orkestrom boja prozračnih frekvencija. Izbjegavajući proizvoljnost, bježeći od sustezane senzornosti, utječe se odmjerenosti i sugestivnoj neposrednosti. Njezino osmišljavanje praznine papira postaje smisleno i dinamično ispunjavanje sadržajima boja, a ipak se ne gubi mentalni odušak i estetska čitkost.

Nevenka Arbanas donosi snažan, svjež koloristički trag. Ona eksplicitno otiskuje lirsko i individualno zadržavajući trajnost u beskrajnom vremenskom tijeku. Njezine kolorističke mrlje ne stvaraju gužvu u prostoru slike, nego povezane daju zvučnost boja, vizualnu jasnoću kao i jasnoću afirmativnog umjetničkog htijenja. Arbanas je osobno zainteresirana za inteligentnu jednostavnost, a kao umjetnica za visoki kapacitet artizma. Zato pratimo njezino racionalno razmještanje grafičkih tragova dok i nadalje njihov odnos i postav ostaju na razini apstrakcije. Elementi grafičke slike grade čvrstu cjelovitost i zadržavaju discipliniranu ljupku spontanost jer umjetnica izbjegava britke, nagle poteze. Jasna nam je autoričina čvrsta umjetnička preokupacija i općeljudska egzistencijalna upitnost. No mekoćom nježne ženske ruke ona otvara dušu skrivenog romantika i sanjara koji biranom i decentnom energijom boja i njihovim kolažnim razmještajem pokazuje izvanrednu estetiku i vizualnu senzaciju.

Izrazitu grafičku arhitekturu umjetnica generira jasnim, preciznim i ciljanim kolorističkim metaforama i njihovom koegzistencijom. Prazni, bijeli dijelovi papira nastavljaju živjeti u timskom suživotu s otisnutim drhtavim bojama. Jer u Nevenke Arbanas nema tamnih mrlja, nema slijepe ulice. Njezine nefigurativne lepeze boja bestežinski lebde, otisci slijede jedan za drugim, pa u komprimiranu pogledu vidimo savršenstvo linije i crteža, teksture i poteza.

Stvoreni iznimnom lakoćom, njezini radovi imaju sređen prostor na kojemu kolorit postupno preuzima prioritet. Umjetnica time postiže strategiju estetske privlačnosti: svoje nutarnje uravnoteženo carstvo spokojstva ne skriva ljubomorno, nego plemenito daruje svakim novim začudnim tragom valjka na bijelom papiru.