Predanost čudu jezika

U četvrtak 15. listopada u Društvu hrvatskih književnika održan je književno-znanstveni kolokvij u povodu 70. rođendana akademika Ante Stamaća. Kolokvij je bio posvećen Stamaćevu opusu, a pojedina izlaganja nastojala su sintetizirati njegov prinos na području književnosti, znanosti o književnosti te književne kritike i esejistike.

Stamać je u hrvatskoj književnosti prisutan gotovo pet desetljeća, prvu je pjesničku zbirku, Rasap, objavio 1962, a posljednja mu je objavljena knjiga Antologija hrvatskoga pjesništva, izišla godinu nakon zbirke Vrijeme, vrijeme i prijevoda Goetheova Fausta iz 2006. Do danas je kao pjesnik, književni znanstvenik, esejist, prevoditelj, priređivač, urednik i antologičar objavio više od 70 naslova, a književno-znanstveni kolokvij u DHK prvi je pokušaj da se na jednome mjestu sagleda i kontekstualizira njegov velik i raznorodan opus.

Na kolokviju su sudjelovali: Milivoj Solar, Cvjetko Milanja, Božidar Petrač, Marko Grčić i Branimir Bošnjak, domaćin je bio Milan Mirić, a odabrane stihove Ante Stamaća čitala je dramska umjetnica Vera Zima.

Milivoj Solar govorio je o Stamaću kao teoretičaru književnosti. Premda književnoteorijskih radova u njegovu opusu ima nešto manje u odnosu na druge vrste pisanja, naglasio je Solar, njegov je prinos hrvatskoj teoriji književnosti velik. Istaknuo je kako je Stamać sustavno radio na teoriji književnosti (koju je predavao više od 30 godina na zagrebačkome Filozofskom fakultetu) te kako se na nju oslanjao i u kritičkim i u povijesnim radovima. Njegov interes za teoriju vidljiv je i u njegovoj prevoditeljskoj djelatnosti jer je uporno prevodio ključna djela teorijske literature, nastojeći iznaći jedinstvenu terminologiju, što osobito dolazi do izražaja u prijevodu golema Priručnika semiotike Winfrieda Nötha (2004). Osobitost je Stamaćeva teoretiziranja samostalno promišljanje i sistematiziranje pojedinih područja književne znanosti. Mnogi njegovi uvidi ni danas nisu izgubili na aktualnosti, a Solar osobito ističe Teoriju metafore (1978, 19832), koja je i danas temeljni predmetni uvod u tu problematiku, te studije i rasprave okupljene u djelima Kritika ili teorija (1983) i Ranjivi opis sustava (1996).

Cvjetko Milanja analizirao je Stamaćev pjesnički opus. Unutar njega, kaže Milanja, mogu se razlikovati dvije faze. U prvoj je Stamać karakterističan predstavnik razlogovskoga naraštaja: u pjesmama tematizira nemoć identiteta te istodobno razvija osobit doživljaj rasuća svijeta (i egzistencije). No nakon zbirke Smjer (1968), po Milanji, lirski se subjekt u Stamaćevu pjesništvu počinje otvarati svijetu. To dovodi do sve veće estetizacije njegove poezije, ali i koherentnosti zbog pronalaska moralno-metafizičkoga oslonca. U formalnom pak smislu kasnije Stamaćeve zbirke pokazuju osobitu brigu za oblikovni aspekt stvaralaštva (sonet).

Božidar Petrač govorio je o esejističkom i književnokritičkome dijelu Stamaćeva opusa. Naglasio je kako se, prema njegovim vlastitim riječima, Stamaćevo pisanje o književnim umjetninama oblikovalo „između strogo znanstvenog mišljenja i slobodnijeg jastvenog izražavanja“. Većina je pak Stamaćevih knjiga, prema Petraču, negdje između teorije književnosti, esejistike i književne kritike. Kao književni kritičar, zaključuje Petrač, Stamać je bitno pridonio oznanstvenju i ozbiljnosti hrvatske književne kritike, ne dopustivši istodobno da je posve osvoji i zamrači metajezik znanosti o književnosti.

Marko Grčić u svojem je izlaganju govorio o dvjema Stamaćevim književnopovijesnim knjigama u kojima se bavi Tinom Ujevićem (Ujević, 1971, Obnovljeni Ujević, 2005). Branimir Bošnjak kao urednik predstavio je novu Stamaćevu knjigu koja je upravo na dan održavanja kolokvija predana u tisak, a najavio ju je kao novo viđenje povijesti hrvatske književnosti.

Kraća, ali koncizna i analitična izlaganja svih predavača na kolokviju iz različitih su aspekata osvijetlila najvažnije segmente složena i bogata književnoga i književnoznanstvenoga opusa Ante Stamaća. Dobrodošao je to presjek stvaralaštva književnika čija je raznovrsnost interesa te predanost „čudu jezika“ ostavila neizbrisiv trag u hrvatskoj kulturi.