Pogledi... o sljepoći i ostalome

Iako se Hrvatska baš i ne može pohvaliti posebno izraženom socijalnom osjetljivošću, o čemu bi mogli svoje reći i oni koji mogu sasvim solidno raditi, hodati, govoriti, živjeti, misliti..., u jednom segmentu može stati uz bok i najprogresivnijim zemljama svijeta. Nije tajna, ali kao da jest pomalo u tajnosti, da Zagreb ima kazališni studio slijepih i slabovidnih osoba koji je jedna od najstarijih takvih institucija u svijetu, i koji ne funkcionira kao terapeutska ustanova, ukoliko se pritom ne misli na terapiju onih koji u Kazalište Vidra zalaze kako bi sami osvijestili činjenicu da teatar nije samo pozlata institucija i gledanje lica poznatih s televizije uživo. Takvi nažalost rijetko dolaze sami, ali među uobičajenom publikom ima i njih. One druge, brojnije, privode školski programi ili dobra volja njihovih profesora, koji ponekad imaju potrebu unaprijed objasniti o čemu je riječ, i pružiti određenu vrstu zagovora tog i takva kazališta publici koja i u svakom drugom teško može mirno sjediti. Hvalevrijedna praksa daje ansamblu i ostalim članovima Kazališta Novi život još jedan razlog za život.

Fenomen kazališta koje proizvode slijepe i slabovidne osobe, ne samo za sebe nego i za publiku koja može biti, ali većinom ipak nije ni slijepa ni slabovidna, i dalje je prikrivena činjenica domaćega kazališnog života, zbog koje njihovih predstava nema na smotrama i festivalima kao što ih nema ni u nominacijama za nagrade. Gotovo nevjerojatan iskorak stoga je bio kad je predstava Nos vamos a ver na Međunarodnom festivalu komornog teatra Zlatni lav u Umagu osvojila Glavnu nagradu, ali to je čini se tek slučaj koji će još dosta dugo ostati osamljen, iznimka koja potvrđuje pravilo ili eksces kakvima hrvatska kultura, paradoksalno, cementira svoj konzervativizam i uhodanost.

Repertoar, ali i festival

Da bi paradoks bio veći, ili da bi ga se dotjeralo do krajnje i neodržive posljedice, glumac i kazališni autor Vojin Perić, voditelj Kazališta Novi život, nekada zvanog Studio slijepih i slabovidnih, pokrenuo je i sam svoj festival. BIT ili Blind in Theatre ove je godine održan šesti put, s nekim već znanim te ponekim novim gostima, od Poljske do Sjedinjenih Država. Funkcija takve manifestacije dvojaka je, kao i sve u vezi s tim specifičnim kazalištem koje to ne želi biti. Članovi Novog života stvaraju kazalište, imaju repertoar i funkcioniraju kao amateri u doslovnom, zaljubljeničkom smislu. Istodobno su, nažalost još uvijek, iako se i to mijenja, ali vrlo polako, percipirani samo po svojoj posebnosti. Nespojivost koju bi takva situacija mogla prouzročiti jedna je od temelja izdržljivosti, upornosti i na kraju preživljavanja tog kazališta. A preživljavanje je, znaju to svi rubni fenomeni domaće kulture i oni koji ih ponekad i mazohistički prate, već samo po sebi uspjeh. Takva im je i institucionalno-izvaninstitucionalna pozicija – negdje između izdašna ili tek dovoljna financiranja programa i nedostatne potpore želji razvijanja u punopravan i u svim aspektima funkcionalan kazališni pogon.

Dvojnost takve pozicije očituje se i u repertoaru. Novi život, čak i otkad u produkcijama tematizira svoju posebnost, drži dvostruku poetičku liniju koja pokušava objediniti ugodno i korisno, zabavno i istraživačko, ukratko – kazalište za djecu i za zaljubljenike u eksperiment. Posljednje nije toliko teško, iako u činjenici da se slijepi i slabovidni bave teatrom samoj po sebi nema razloga za pozivanje na eksperiment, ali on kao da je u ovom slučaju jednako udaljen od onih koji misle kazalište po dubini i onih kojima je ono tek predah. Teatar se, međutim, ne da pokoriti tako lako, pogotovo kad su njegovi akteri, ili barem većina njih, već naučili na druge vrste težine, ne samo na pozornici.

Vrste i razlozi sljepoće

Već je gotovo legendarno kako se ekipa Novog života pozdravlja s konvencionalnim „Vidimo se“, no u novoj predstavi istog autorskog tima koji je postavio Nos vamos... taj je višeslojni fenomen oprimjeren na još radikalniji način. Koliko god se, naime, kazalište iz Draškovićeve trudilo ne biti ono što jest, ili biti ono što jest tek u onoj mjeri koliko sami izvorni i pridruženi članovi to žele, njegova je specifičnost razlika koju se ne može tek tako, a pitanje je i treba li se uopće, prevladati. Da je riječ o ograničenju, bjelodano je, ili čak i razvidno, slijedi li se potka jezičnih kalambura na temu pogleda i vida uopće, ali je istodobno i nemoguće ne pristati na želju da se ograničenje nadvlada. Kazalište je ionako mjesto gdje bi težnja nemogućem trebala biti prirodna i neupitna, možda čak još i jedino takvo. Problematiziranje sljepoće, u svim razinama metaforike – od nulte koja podrazumijeva osobe s hendikepom, preko sljepoće za suptilnosti, nijanse i boje, do mentalne koja čak i mnogo češće obuzima osobe koje vide – jedna je ipak od repertoarnih okosnica posljednjih nekoliko sezona Novog života, čak i onoj uvjetno rečeno zabavnoj polovici repertoara. Zaslužene teme u kazalištu, naime, i ne trebaju pripadati samo Indošu.

Naravno, najlakši je posao odradila još Nina Kleflin Edipom, predstavom koja je još pokazivala simptome nerazumijevanja, unatoč dobrim namjerama i igri na sigurno pri biranju predloška. Stube koje su u toj predstavi smetale svima, i publici i izvođačima, ubrzo su ustupile mjesto nešto razigranijoj mašti Marija Kovača, koji je s Novim životom nekoliko godina intenzivno radio pa se u njega upravo ovih dana i vraća. On je pokušao s nešto avangardnijim izborom dramskoga teksta, čak i u pristupu, no i njegovi su Smrtni grijesi ili Odabrao Đelo Hadžiselimović još dugovali estetici apsurda više nego promišljenu radu u kazalištu koje ima svoj razlog i svrhu. Sve je to, međutim, možda bila priprema za čak i iz današnje perspektive najpoetičniju predstavu Novog života u posljednjih gotovo deset godina – Vane +, po Radovanu Ivšiću.

Poslije je sličan princip, ali bitno suzdržanije i već s boljim osjećajem za raspisivanje krunske metaforike sljepoće, preuzeo Ivan Plazibat. Njegov je Ubu konceptom odradio ono što nije mogao ostatkom kazališne pirotehnike i ansambl sveo na niz izvođača u gotovo uvijek nekoj vrsti, barem minimalna, fizičkog kontakta. To je rješenje imalo utemeljenje u većini mogućih interpretacija Jarryjeve farse, jer ludilo vlasti hrani se masom, a pritom je i sasvim konkretno odgovorilo na problem svladavanja pozorničkog prostora, najprije ulaska i izlaska te svega između. Među članovima Novog života ima i onih koji vide, pa je homogenizacijom tog kora redatelj uspio u onome što je, tematski ponovno opravdano, razbio nekoliko godina poslije u Procesu, kad je Kafkinu opreku sustav/pojedinac sveo na konkretnu razliku između Svena Jakira, čiji je imaginarni zločin bio možda baš to što vidi bolje od ostalih.

Inkluzija privatnosti

Uključivanja izvođača koji vide započeo je već Kovač suradnicima iz Nove grupe i drugih formacija, ali ga je do svojevrsna vrhunca i posljedično zaslužena rezultata dovela Ksenija Zec, zajedno s dramaturgom Sašom Božićem, u Nos vamos a ver. Predstava je bila prijelomna po mnogočemu, između ostaloga i tome što su, kako ju je najavljivao Vojin Perić, slijepi u njoj i proplesali. S obzirom da je Ksenija Zec primarno koreografkinja, pored spektakularnog Živka Anočića, koji se tad tek pretvarao u zvijezdu, iako to na kraju, barem dosad, nije postao, Novom životu pridružila se i suvremena plesačica Maja Marjančić. Taj inkluzivni moment dio je improvizacijskog i eksperimentalnog pristupa koji je autorica već, također s uspjehom, isprobala u produkciji Zagrebačkoga plesnog ansambla M.U.R., no ovdje je on donio još više, mjeri li se kako odmakom od uobičajenog ili dotadašnjeg i lakoćom s kojom je Novi život tematizirao ono o čemu se prije govorilo u šiframa. U njoj je namjerno prevladao osobni pristup, priče nalik onima iz privatnih života izvođača, što je rezultiralo i njihovim očitim olakšanjem.

Snalaženje u inačici života prenesena na pozornicu i obrađena na posve nenametljiv, ali način koji osvaja lakoćom progovaranja i o najtežim problemima, nije ipak jedina kvaliteta te predstave. Ona nije dokumentarna i u njoj gotovo ništa nije improvizirano, iako se tako može činiti. Kao što ni Živko Anočić, ili poslije Goran Bogdan, nije on sam, tako ni Dajana Biondić, Marijo Glibo, Anita Matković i Vojin Perić nisu oni sami, iako su u svakodnevnim apsurdnim situacijama kad se razlike između sljepoće i bistrine, kako konkretne tako i metaforičke, uz malo dobre volje brišu smijehom. Taj smijeh, barem u predstavi, nije potpun, kao što ni tragičnost nikad nije baš potpuno tragična. Pored općeljudske potke, kojoj objašnjenje i ne treba, osnovno u toj predstavi jest da dovodi u pitanje uobičajenost percepcije jer, koliko god zavodi, gledatelji i vjerojatno sami izvođači ponekad mogu ostati zbunjeni kad shvate da utrenirani glas glumca ili pokret plesačice ne moraju biti ni ekspresivniji, snažniji ili dojmljiviji od pogleda Anite Matković ili u nutrinu zagledana solipsizma mistične repetitivnosti Dajane Biondić.

Nimalo slučajna slagalica

Tamo gdje je predstava Nos vamos... stala Drago mi je što vas vidim nastavlja. Donekle drukčijim sredstvima, i s Markom Makovičićem umjesto Anočića i Bogdana, ona jest svojevrstan nastavak započeta istraživanja, no istodobno otvara i nova polja komunikacije između plesnog i dramskog kao kategorija koje ionako u radu Ksenije Zec ne znače previše. Činjenica da ovaj put izvođači imenima „navlače“ likove ne donosi novost na izvedbenoj razini, dok je priča još rascjepkanija. Prva završava najavom vjenčanja, nastavak pak kao da se zbiva nakon pira, kad mamurluk zamjenjuje euforiju, a povratak u svakodnevicu još nedavno ostvaren iskorak. No, iskoraka ima i drugih – u novijoj predstavi članovi Novog života izravno se referiraju na položaj kazališta slijepih, i to kao publika koja „ne vidi smisao“ ili ima „svoj pogled“. Igranje s uobičajenim sintagmama takva tipa, kao i pozdrav „Vidimo se!“, tek je najuočljiviji dio zagovora heterogenosti i kohezije i ovaj put emaniranom iz Vidre. Ostatak, koji je nedostojno tako nazvati, slagalica je prizora naizgled slučajno odabranih, ali nikako i slučajno montiranih. Fragmenti svakodnevnih besmislica čija je funkcija afektivna, ili plesnih koje zadržavaju gotovo nešto više od emotivne komunikacije iznimna raspona, grade konstrukciju iskrzanih odnosa (p)ostavljenih između zbiljske bliskosti i samoće, ne samo slijepih i ne samo na sceni. Upravo zato Drago mi je... nema efektna svršetka kao Nos vamos..., nego jednostavno tek nestaje u mraku...

Kao i svako kazalište, a možda čak, prirodno, i više od ostalih, Novi život potvrđuje poetičnu mogućnost da se suvremeno kazalište opiše kao postupak tretiranja, miješanja mraka. Unatoč svim razlozima izostanka svjetla, ili baš zbog njih, ne čudi da njegova sljedeća produkcija nastaje prema Saramagovu Ogledu o sljepoći, naslovu koji bi i domaća kazališta bez te specifičnosti mogla samo poželjeti za, barem, geslo sezone.