Poetika straha i krajolici smrti

Nakon velikih književnika Thomasa Manna, Heinricha Bölla i Güntera Grassa, Nobelovu nagradu za književnost dobila je i prva književnica njemačkoga jezika, podrijetlom iz rumunjskoga Banata, Herta Müller. Nije malen broj onih koji su se po bijelomu svijetu pitali: pa tko je ta Herta Müller? To pitanje u Njemačkoj ipak nitko nije postavljao, čak ni oni koji zbog svojega ideologiziranog želuca njezinu književnost uopće ne mogu probaviti. Od kasnih osamdesetih ona je naime nezaobilazni dio njemačke književne scene, dobitnica brojnih književnih nagrada i priznanja, redovno ime svih kulturnih podlistaka dnevnih novina, žestoka protivnica (istočno)njemačkoga PEN-a, koji je bio uhljebio bivše socijalističke pisce trudbenike, doušnike i dužnosnike, a osuđivao žrtve Staatssicherheitsdiensta, istočnonjemačke obavještajne službe Stasi. Neki od tih funkcionara-književnika, usput budi rečeno, šetaju ovih dana sa službenom delegacijom kineskih pisaca po Njemačkoj, zaboravljajući naravno one kineske pisce koji su i danas u logorima. Ni oni ni kineski službeni pisci nisu, koga to čudi, na Frankfurtskom sajmu knjiga susreli Hertu Müller. Ona je za njih jednostavno drugi svijet.

Strah i riječ

Kada se ovdje pak pitamo što je to što književnost Herte Müller odvaja od brojnih drugih njemačkih i svjetskih autora, možemo slijediti mnoge komentatore koji ovih dana ukazuju prije svega na njezin jezik, osebujan, bogat jednostavnim slikama, oksimoronskim novotvorenicama, koje opet kao strijele pogađaju srca i um mnogih ljudi, tako i mene. Njezin jezik i njezina poetika uzbuđuju brojne čitatelje, i to tako da oni stječu dojam da je knjiga pisana upravo za njih osobno. Nije dakle riječ o događajima koji se negdje događaju pa lirsko ja priča o njima, nego upravo obrnuto, događaji, ili ono što bi oni trebali biti, odigravaju se u samim riječima koje se stežu oko srca čitatelja. Njezine riječi i rečenice pogađaju kao munje, elektriziraju neposrednošću, ne ostavljajući prostora za uzmak: „Moje srce kuca od radosti… I strah je u radosti. Moje srce kuca od straha u radosti, od straha da se više ne mogu radovati, od straha su strah i radost isto.“

To je zapravo i srž svekolike njezine poetike. Sve joj knjige žive od straha, ali, kako veli književnik Rolf Michaelis, to je i čarolija umjetnosti njezine riječi, sve te knjige ujedno oslobađaju od straha. Nakon nebrojenih knjiga koje se bave totalitarnim sustavima i progonima 20. stoljeća, Herta Müller uvodi novi ton, novu nadu i posve konkretni egzistencijalni iskorak u slobodu iz duboke jame totalitarnoga zarobljeništva. Tko čita njezine knjige nikada neće doći na ideju i klimajući ustvrditi: da, tako je to bilo, to je već poznato. Naprotiv, svijest čitatelja uvijek se iznova opire novoj spoznaji: je li stvarno tako bilo? Je li stvarno tako? Autorica nam svojim pripovijedanjem doslovce nameće – riječ po riječ – samorefleksiju i prodor u vlastito srce, u vlastitu glavu, tamo gdje je svatko svoj vlastiti moćnik, moguće i vlastiti tiranin. U tome trenutku riječi prodiru u čitateljevu podsvijest i na neki se način tamo osamostaljuju, zavladavši konačno njom kao i ranije autoricom: „Ima riječi koje sa mnom čine što žele. One su posve drukčije nego ja i misle drukčije nego što zvuče. One mi padaju na pamet tako da mislim kako postoje prve stvari koje već traže nešto drugo, iako ja to uopće ne želim.“

Na taj način nastaje neizmjerno vrijedno iskustvo čitanja, odnosno spoznaja da vrijeme čitanja njezine knjige ne završava odlaganjem knjige, odjek njezinih riječi i rečenica odzvanja u glavi još dugo, dugo vremena. Malo je književnika kojima će uspjeti ovakvo vezivanje čitatelja, ostvareno navlastito u romanu Ljuljačka daha. Od prve do posljednje stranice odzvanjaju čudovišne riječi u glavi koje stvaraju strah i pretvaraju se u izazov. I ne htijući ja kao čitatelj postajem suosjećajni suznalac onih logorskih nečuvenosti koje, u naizgled stoičkoj ravnodušnosti, proživljavaju Leo Auberg i njegovi supatnici, djelić njegove muke i patnje prelazi i na čitatelja.

Upravo taj isti jedinstveni umjetnički zahvat (Kunstgriff) Herte Müller, koji u velikoga broja čitatelja najprije izaziva suosjećaj, sjetu, pa i tugu, ali potom i veliko olakšanje jer su te uzničke patnje jednom zauvijek prevladane, uključujući i totalitarni režim, ali s druge strane izaziva zazornost i odbojnost malobrojnih čitatelja koji su svojedobno stajali na suprotnoj strani, koji su kao dio totalitarnog aparata bili u službi progonitelja. Riječi koje upućuju na znanje o tome što se događalo, možda i potporu događajima, teško se danas proživljavaju. No to su danas tek malobrojni činovnici književnosti iz nekadašnjega rumunjskog, i ne samo toga, Društva književnika, koji su na strani Conducatora (Führera) Ceaucescua i Securitatea progonili Hertu Müller i druge pisce, isto tako kao što su njihovi prethodnici u foteljama podupirali vožda Staljina, ne manje i Tita.

Herta Müller i hrvatski strah

Neki su, posebice u Rumunjskoj, zbog navedenih razloga vlastite (ne)savjesti, a ne poznajući djelo Herte Müller, dakle po ideološkom refleksu minulih vremena, pokušali u prošla dva desetljeća diskvalificirati njezinu književnost, govoreći da banalizira i karikira socijalizam i antifašizam. Nisu naravno htjeli vidjeti da je ona najprije pokušala u pripovijesti Niederungen / Nizine (1982/1984) kritički propitati i prokazati strah koji je banatskim Švabama donio nekritički pristup Hitlerovu nacističkom režimu. Tabuiziranje te prošlosti među podunavskim Nijemcima, uključujući i tabuiziranje poslijeratnih deportacija, od početka spisateljske karijere tematizira autorica, često osuđivana i od svojih sunarodnjaka i susjeda. Nije propustila navesti da je i njezin otac bio regrutiran u SS, većina muškaraca iz sela u Wehrmacht, o čemu se u kući šutjelo. Maminim godinama u logoru zahvaljuje Herta čak i svoje ime. Tako se naime zvala mlada djevojka iz majčina logora koja je umrla od iscrpljenosti i bolesti. Hertina majka na samrti joj je dala obećanje da će kćeri, ako je ikada bude imala, dati ime Herta.

Živjeti u strahu svakodnevice u totalitarnom komunističkom režimu drugi je izvor autoričine poetičke imaginacije. Tri je romana posvetila životnim strahovima u tom komunističkom režimu. Stoga je, kao što bilježi bugarski književnik Ilija Trojanov, Nobelova nagrada Herti Müller važan signal da je preispitivanje i proučavanje komunističke prošlosti u istočnoj Europi „egzistencijalno važno i još zadugo neće biti okončano. Ova je nagrada za neslomljivo hrabar književni rad, ali je i ohrabrenje svima onima koji žele poći sličnim putem.“

Mnogi su već zapazili da o komunističkim logorima nitko tako nije pisao nakon Aleksandra Solženjicina. Istina, Solženjicinova su djela svakako literarno već bila razobličila ideologijski sustav sovjetskoga Gulaga i nakaradnu sliku čovjeka u komunističkoj sovjetskoj ideologiji. Tu posebno valja istaknuti njegovu pripovijest Jedan dan u životu Ivana Denisoviča i roman Arhipelag Gulag. Slično su Primo Levi i Imre Kertész, kao i brojni drugi autori, obradili zločinačku narav nacističke ideologije i ustroj brojnih logora smrti. No nitko nije na ovako dojmljiv način uspio opisati sudbinu samih Nijemaca u tzv. „specijalnim logorima“, i to ne samo u Sovjetskom Savezu. Tako ni sudbinu podunavskih Švaba na jugoslavenskoj strani Banata i Bačke.

Oko 190.000 tih Nijemaca, djece, staraca i žena uglavnom, dakle gotovo svi koji su ostali u svojim kućama, strpano je po odlukama AVNOJ-a u logore, a imovina im je oduzeta. Nakon rata umrla je ili je ubijena oko 51.000 civila, od kojih je 40.000 i poimence popisano. Mnogi od njih skončali su u logorima uValpovu i Krndiji u Hrvatskoj, a daleko više u Bačkom Jarku i brojnim logorima u Vojvodini. Tako se dogodilo da je Tito pitanje „Švaba“ daleko radikalnije riješio negoli nova komunistička vlast u Rumunjskoj. Tamo uglavnom nisu zatvarali ni ubijali djecu i starce, a logoraši su se mogli vratiti kućama.

Začudno je skromna književnost na hrvatskome jeziku koja se odnosi bilo na fašističke bilo na komunističke i antifašističke logore. Ivo Jakovljević jedan je od prvih koji je pisao o Jasenovcu, dok o tom logoru postoji uglavnom memoarska i filmska literatura. O križnom putu, Bleiburgu i hudim jamama imamo tek posljednjih godina prve ozbiljnije analize i spoznaje, ali ni tu, ako izuzmemo Araličin roman Četverored, još nema nekoga snažnijeg književnog djela, romana, drame ili sl., koje bi bilo masovno čitano i prepričavano. To opet ne znači da je hrvatski strah u ono vrijeme bio manji, logor i smrt lakša. Naprotiv, bol je bila daleko sustavnije posijana, sestrica smrt češća gošća negoli u Rumunjskoj. Čekajući dakle na takvo novo djelo na hrvatskome valja nam čitati Ljuljačku smrti Herte Müller, koja bi trebala uskoro biti objavljena i na hrvatskom.

Proživljenu traumu sustavno osmišljenih „antifašističkih“ logora Herta Müller nam je približila na način koji i hrvatsku bol i hrvatski strah iz onih dana, a pogotovo iz onih noći „tankih snova“, i nama, današnjim čitateljima, može učiniti našim vlastitim. Ne manje i našom nadom.

Müller i Oskar Pastior (1927-2006)

Bez naslova, jedna od najnovijih pjesama kolaža Herte Müller

Iz STVARALAŠTVA Herte Müller

Kako Herta Müller uspijeva na najmanjem prostoru spojiti povijest i osobne povijesti, pokazuje i ova pjesma, bez naslova i sa samo jednom točkom, o nebrojeno puta potvrđenu iskustvu logorske svakodnevice:

Kam der Kahlgeschorene

Soldat aus der Stadt

und sagte Vater

hat sich nach

der Schicht umgebracht angeblich

mit einem Stück Spagat im Keller

der Fabrik Wir hielten eine

Totenwache dann noch eine

und noch eine Die elfte hat uns

fast um den Verstand gebracht

Ein Sommer kam sehr früh wühlte

blaues Heu aufs Dach und bügelte

das Feld herab. Ein Sarg kam nie

Dođe na golo ošišani

vojnik iz grada

i reče otac

se nakon

smjene ubio navodno

s komadom konopca u podrumu

tvornice Držali smo

stražu mrtvome

i još jednu Jedanaesta nas je

skoro izbezumila

Ljeto dođe rano Uzvitla

plavo sijeno na krov i ispegla

polje nizbrdo. Kovčeg ne dođe nikada

Pogovor autorice (povijesni okvir)

Kada je Crvena armija u ljeto 1944. bila prodrla duboko u Rumunjsku, bijaše uhićen i pogubljen fašistički diktator Antonescu. Rumunjska je kapitulirala i posve neočekivano objavila rat dotadašnjem savezniku, nacističkoj Njemačkoj. U siječnju 1945. sovjetski general Vinogradov zatražio je u Staljinovo ime od rumunjske vlade sve Nijemce koji su živjeli u Rumunjskoj za „obnovu“ u ratu razrušena Sovjetskog Saveza. Svi muškarci i žene u dobi od 17 do 45 godina bili su deportirani na prisilni rad u sovjetske radne logore.

I moja majka je bila pet godina u radnom logoru.

Kako je podsjećala na fašističku prošlost Rumunjske, tema deportacije bila je tabu. Samo u obitelji i s bliskom rodbinom, koji su i sami bili deportirani, pričalo se o godinama logora. Ali i tada samo uvijeno. Ti zamagljeni razgovori pratili su moje djetinjstvo. Njihov sadržaj nisam razumjela, ali sam ćutila strah.

Godine 2001. počela sam bilježiti razgovore s nekoć deportiranima iz moga sela. Znala sam da je i Oskar Pastior bio deportiran, pa sam mu pričala da želim o tome pisati. Htio mi je pomoći svojim sjećanjima. Redovito smo se sastajali, on je pričao, a ja zapisivala. Uskoro se rodila želja da knjigu ipak napišemo zajedno.

Kada je 2006. Oskar Pastior iznenada umro, imala sam četiri bilježnice pune rukopisnih zabilješki, skicirane tekstove za nekoliko poglavlja. Nakon njegove smrti ostala sam kao ukočena. Osobna blizina iz bilježaka samo je povećavala gubitak.

Nakon godinu dana uspjela sam se othrvati da napustim Mi i da sama napišem roman. No bez Pastiorovih detalja iz logorskoga života to mi ne bi uspjelo.

ožujak 2009.

Žene vapna

Jedna od osam brigada na gradilištu su žene vapna (klaka). One vuku konjska kola s gromadama vapna najprije uza strminu, pored konjušnice do vrha, potom nizbrdo do ruba gradilišta, gdje se nalazi rupa za gašenje vapna. Kola su velika škrinja u obliku trapeza. Žene su upregnute oko ramena i pojasa kožnim remenovima, po pet sa svake strane rude. Usporedo korača i jedan pratilac. Od napora dok vuku žene imaju debele vlažne oči i poluotvorena usta.

Jedna od žena vapna je Trudi Pelikan.

Kada kiša tjednima zaboravi stepu i blato se oko rupe za gašenje osuši kao cvjetovi na krznu, navale blatne mušice. Trudi Pelikan kaže da te blatne mušice namirišu sol u očima i slador na nepcu. I što je netko slabiji, to jače suze oči i to jače se sladi pljuvačka. Trudi Pelikan bila je upregnuta posve odostraga jer je za naprijed bila preslaba. Blatne mušice nisu više prianjale po uglovima očiju nego na samo oko, na zjenicu, i ne više na usne nego unutra u usta. Trudi Pelikan je posrnula. Kada je pala, kola su se skotrljala preko njezinih nožnih prstiju.

Tijek stvari

Gola je istina da je advokat Paul Gast svojoj ženi Heidrun Gast krao juhu iz lončića za jelo, sve dok ona nije više mogla ustati i dok nije umrla, jer ona drukčije nije mogla, kao što je i on krao njezinu juhu jer njegova glad nije mogla drukčije, kao što je on nosio njezin kaput s bubi-kragnom i izlizanim zaliscima od zečjega krzna i ništa nije mogao protiv toga, kao što ni ona nije mogla ništa protiv toga da nije više ustala, kao što je potom naša pjevačica Loni Mich nosila kaput i ništa nije mogla protiv toga da je smrću advokatove žene jedan kaput bio slobodan, kao što ni advokat nije mogao ništa protiv toga da je i on postao slobodan smrću svoje žene te da ju je htio nadomjestiti s Loni Mich, tako ni Loni Mich nije mogla ništa protiv toga da je htjela jednoga muškarca iza pokrivača ili jedan kaput, ili pak da se to dvoje nije dalo dijeliti, kao što ni zima nije mogla ništa protiv toga da je bila ledenohladna, i kako kaput nije mogao ništa protiv toga da je dobro grijao, tako nisu mogli ni dani ništa protiv toga da su bili lanac uzroka i posljedica, kao što ni uzroci i posljedice nisu mogle ništa protiv toga da su bile gola istina, iako se radilo o jednome kaputu.

Bio je to tijek stvari: Jer svatko ništa nije mogao protiv, nijedan nije mogao protiv.

O logorskoj sreći

Sreća je nešto iznenadno.

Poznajem sreću usta i sreću glave.

Sreća usta dolazi kod jela i kraća je od usta, čak i od riječi usta. Kada se izgovori, nema vremena popeti se u glavu. Sreća usta neće uopće da se o njoj govori. Kada o sreći usta govorim, morao bih ispred svake rečenice reći iznenada. A nakon svake rečenice: ne pričaj to nikomu jer su svi gladni.

Kažem samo jednom: Iznenada povlačiš bagremovu granu prema dolje, bereš cvat i jedeš. Ne pričaš nikome jer su svi gladni. Bereš kisele bobe usput i jedeš. Bereš divlju majčinu dušicu između cijevi i jedeš. Bereš kamilicu pored podrumskih vrata i jedeš. Bereš divlji češnjak uz ogradu i jedeš. Povlačiš granu dolje, bereš crne murve i jedeš. Bereš divlje proso na neobrađenom polju i jedeš. Ne nalaziš ni jednu jedinu koru od krumpira iza kantine, nego korijen od kupusa, i jedeš.

Zimi ne bereš ništa. Ideš iz smjene svojim putem doma u baraku i ne znaš na kojemu mjestu snijeg godi najbolje. Trebaš li odmah s podrumskih stuba uzeti jednu punu šaku ili tek s različitih gomila ugljena, ili tek na kapiji logora. I ne odlučivši se uzimaš punu šaku s bijele kapice na kolcu od ograde i rashlađuješ si puls i usta i vrat sve do srca. Iznenada ne osjećaš više umor. Ne govoriš nikomu jer svi su umorni.

Ako se ne dogodi kakav pad, jedan je dan kao i drugi. Želiš sebi da je jedan drag kao i drugi. Peti dolazi nakon devetoga, veli brijač Oswald Enyeter – po njegovu zakonu je imati sreće pomalo prevrtljiva kocka. Moram imati sreće jer je moja baka rekla: Znam, vratit ćeš se. Ali ni to ne govorim nikomu jer se svi hoće vratiti. Da bi se imalo sreće, valja imati i cilj. Moram tražiti cilj pa makar to bio samo snijeg na kolcu od ograde.

Bolje se može govoriti o sreći glave nego o sreći usta.

Sreća usta želi biti sama, nijema je i unutra narasla. Ali sreća glave je društvena i traži druge osobe. Sreća je to koja luta uokolo i kasnije došepa. Ona traje dulje nego što si joj dorastao. Sreća glave je iskomadana i teško postrojiva, miješa se kako želi i preoblikuje se brzo od

svijetle u

tamnu

prebrisanu

slijepu

zavidnu

skrivenu

lepršavu

oklijevajuću

naglu

navaljujuću

nesigurnu

palu

ostavljenu na podu

naslaganu

uvučenu

prevarenu

tobožnju

rasjeckanu

zamršenu

vrebajuću

bodljikavu

opasnu

povraćenu

bezobraznu

ukradenu

odbačenu

preostalu

za dlaku promašenu sreću.

Sreća glave može biti vlažnih očiju, zavrnuta vrata ili drhtavih prstiju. Ali svaka lupa u čelu kao žaba u konzervi.

Posljednja od svih sreća koje se ima jest jedna-kap-suviše-sreće. Ona dolazi kod umiranja. Još znadem, kada je Irma Pfeifer umrla u rupi za malter, kako je Trudi Pelikan ustima zaokružila poput velike ništice i rekla:

jedna-kap-sreće-suviše

Dao sam joj za pravo, jerbo se mrtvima kod pospremanja moglo vidjeti da im je u glavi kruto gnijezdo, u dahu vrtoglava ljuljačka, u prsima taktom opsjednuta pumpa, u trbuhu prazna čekaonica, konačno dadoše mira. Čiste sreće glave nije bilo nikada jer je u svim ustima bila glad.

Za mene je jelo i 60 godina nakon logora veliko uzbuđenje. Jedem svim porama. Kada jedem s drugim osobama, postajem neugodan. Jedem samodopadno. Drugi ne poznaju sreću usta, jedu društveno i uljudno. Meni opet kod jela prolazi kroz glavu jedna-kap-suviše-sreće, tako da svakomu, kako ovdje sada sjedimo, jednom dođe da se, u glavi gnijezdo, u dahu ljuljačka, u prsima pumpa, u želucu čekaonica, pokazati mora. Jedem tako rado da ne želim umrijeti, jer onda više ne mogu jesti. Znam već 60 godina da moj povratak kući logorsku sreću ne može obuzdati. Odgriza svojom glađu još i danas srčiku svakoga drugoga osjećaja. Unutra u meni kod mene je praznina.

Od moga povratka svaki osjećaj svakoga dana ima svoju vlastitu glad i stavlja zahtjeve za odgovorom, koji ne donosim. Za mene se nitko više ne smije vezati. Poučen sam glađu i iz poniznosti nedostupan, ne iz ponosa.

Ulomci iz najnovijega romana

Herte Müller Ljuljačka daha (Atemschaukel)

O Slobodanu Miloševiću

Tko tako pragmatično gradi groblja kao drugi ceste, tko je vičan ubijanju kao i ispijanju čaše vode, toga se riječima ne može uvjeriti.

pJESMU i ULOMKE PREVEO Zvonko Pandžić

Biografija

Herta Müller rođena je u Nitzkydorfu kod Temišvara 1953, u obitelji banatskih „Švaba“. Nakon osnovne škole pohađala je Lenau-Gymnasium (na njemačkom jeziku) u Temišvaru, gdje je potom na sveučilištu studirala jezike. Radila je u nekom kombinatu kao prevoditeljica, ali je ubrzo izgubila posao jer nije htjela surađivati sa Securitateom. Čim je počela pisati, imala je posla s cenzurom. Njezina prva knjiga Niederungen (Nizine) objavljena je nekraćena 1984. u Njemačkoj, a u cenzuriranu obliku ranije u Rumunjskoj. Dvije godine poslije (1986) tiskana joj je na zapadu pripovijest Der Mensch ist ein großer Fasan der Welt (Čovjek je veliki fazan na svijetu). Zbog stalna šikaniranja Securitatea zatražila je iseljenje iz Rumunjske. Seli s mužem 1987. u Zapadni Berlin nakon što je Savezna Republika Njemačka za nju platila 8000 maraka, a ona se odrekla sve imovine u Rumunjskoj. Svezak proze Reisende auf einem Bein / Putnici na jednu nogu (1989) nastao je u Berlinu. Prvi roman objavila je 1992, a naslov mu je Der Fuchs war damals schon der Jäger (Lisica je već onda bila lovac), zapravo jedna priča o svakodnevici u totalitarnoj državi. Roman Herztier (Životinja-srce) izlazi 1994, a Heute wär ich mir lieber nicht begegnet (Danas se radije ne bih srela) 1997. Oba opisuju život pod Ceauşescuovom strahovladom. Slijede dvije zbirke poezije, odnosno poetičnih kolaža: Im Haarknoten wohnt eine Dame / U pletenici stanuje dama (2000) i Die blassen Herren mit den Moccatassen / Blijedi muškarci sa šalicama za kavu (2005). Zbirka eseja iz 2003. naslovljena je Der König verneigt sich und tötet / Kralj se klanja i ubija. Konačno, nakon punih šest godina, Herta se Müller vraća pripovijedanju. Roman Atemschaukel / Ljuljačka daha, objavljen u kolovozu ove godine, bio je, nema dvojbe, glavni motiv nobelovskom povjerenstvu da ovogodišnju nagradu za književnost dodijeli Herti Müller. Glavni junak romana, Leopold Auberg, opisuje svoju deportaciju, imao je tada sedamnaest godina, u sovjetski radni logor, te život i sudbinu tamo zatočenih Nijemaca. Herta Müller dobila je i druge brojne nagrade, a već je bila prevođena na više od dvadeset jezika. Roman Atemschaukel trenutno se prevodi na mnogobrojne jezike.