Podijeljeni životi

Kanadski pisac Michael Ondaatje rođen je 1943. u Šri Lanki, odakle se 1954. s majkom seli u Englesku, a od 1962. živi u Kanadi. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća predavao je englesku književnost na različitim kanadskim sveučilištima, a dosad je objavio pet romana i dvanaest zbirki poezije. Dobitnik je brojnih nagrada, uključujući i Booker za roman Engleski pacijent (1992), prema kojem je snimljen istoimeni film, dobitnik devet Oscara 1997. Na hrvatski su jezik prevedena njegova djela: Sabrana djela Billyja Kida, Engleski pacijent, Zvuk krvi, Obiteljsko naslijeđe i Anilin duh. Kritika kao glavne karakteristike Ondaatjeova pisma ističe uspješno spajanje prošlosti i sadašnjosti te lokalnih i globalnih tema, kao i pomnu analizu psihe i intime pojedinca u okrilju društvenih sukoba, što je sve prepoznatljivo i u autorovu novome romanu Divisadero, nedavno objavljenu u Hrvatskoj, u izdanju zagrebačkog AGM-a i u prijevodu Dragana Koruge.

Riječ je o zanimljivo strukturiranu, fragmentarnom naracijom ispripovijedanu kompleksnom romanu u kojemu Ondaatje na iznimno elokventan, eruditski način, uz uporabu elegantnih, vrlo pomno građenih, stilski sofisticiranih rečeničnih sklopova međusobno prepleće životne priče članova triju obitelji iz triju različitih povijesnih razdoblja: troje mladih Amerikanaca, farmera iz doba Zaljevskog rata, romske obitelji s kraja Drugoga svjetskog rata i francuskog pisca, sudionika Prvoga svjetskog rata. Ondaatje roman otvara pričom o američkoj farmerskoj obitelji – ocu, kćeri Anne, njezinoj posvojenoj sestri Claire i pomoćniku na farmi Coopu, koji odrastaju blisko povezani, naporno zajedno radeći na farmi, sve do dana kada činom brutalna nasilja bivaju rastavljeni te svatko odlazi na svoju stranu. Fabula je prepuna dinamičnih događanja i neočekivanih obrata i teško ju je prepričati a da se previše ne otkrije i tako čitatelju umanji užitak u tekstu, no važno je istaknuti da se životni putovi aktera, na neobične načine i posredovanjem drugih likova, s vremenom ponovo ukrštaju. Unatoč pojedinim začudnim koincidencijama priča je vrlo uvjerljiva i Ondaatje uistinu – kako je u citiranoj napomeni na početku teksta već istaknuto – vješto spaja prošlost i sadašnjost, stavljajući protagoniste u mnoge kušnje, osobnim htijenjima, ali i društvenim sukobima uvjetovane. No u središtu autorove pozornosti ponajprije je tema identiteta, njegova fluidnost, krhkost, nestalnost i zamjenjivost, što sugerira već i naslov romana. Divisadero, naime, osim što je naziv ulice u kojoj je Anne neko vrijeme živjela, u prijevodu označava dijeljenje, i simbolizira podijeljenost života likova na dva različita dijela, prekretnica između kojih je redovito bio neki nasiljem obilježen događaj.

Traumatičan čin nasilja mijenja Annin, Clairin i Coopov život; sve troje bježe od prošlosti u neku novu stvarnost, pokušavajući stvoriti neko novo ja, novu osobnost koja ne bi imala veze s osobama kakve su prije bili. To je najizraženije u Anne; nakon bijega od kuće ona deset godina putuje, samujući među neznancima i neprestano zureći oko sebe ona bjesomučno, gladno upija sve što joj dolazi u vidokrug, kako bi isprala ono što je u njoj dotad postojalo i izgradila novi identitet.

Na koncu čak i mijenja ime, a zaposlivši se u arhivu, kao povjesničarka, svakodnevno uranja u tuđe prošlosti kako bi zaboravila vlastitu. Coop dvaput biva premlaćen i dvaput počinje živjeti ispočetka; nakon prvoga premlaćivanja on život farmera zamjenjuje karijerom kockara, a nakon drugoga čak gubi pamćenje, zbog čega je primoran na ponovno izgrađivanje osobnosti – život bez sjećanja od njega čini posve drugu, novu osobu, kojoj je ponovno dano da živi ispočetka, da sve oko sebe iznova usvaja, oblikujući potpuno novi identitet. Claire, iako najmanje obilježena traumom, također živi neku vrst dvostrukog života, preko tjedna radi u odvjetničkom uredu, a vikende provodi jašući brdima, koje je dio nje oduvijek smatrao istinskim domom.

Roman je premrežen motivima zamjene identiteta, kao rezultata svjesnih postupaka – npr. epizoda karnevalske rekonstrukcije srednjovjekovne svečanosti u kojoj ljudi, maskirajući se, preuzimaju uloge i identitete srednjovjekovnih seljaka iz 17. stoljeća –ali i u primjerima nesvjesnih utjelovljivanja nove osobnosti (nekoliko prizora promjene ponašanja ljudi zbog prilagodbe tuđim očekivanjima, ali i pod utjecajem narkotika, koji mijenjaju percepciju okoline, ali i sama sebe, pa čovjek nakratko živi neku novu osobnost). S tim u vezi Ondaatje se dotiče i umjetnosti, problematizirajući npr. transformacije kroz koje prolazi umjetnikova osoba pri izvedbi glazbe, čija se osobnost iz pjesme u pjesmu do neprepoznatljivosti mijenja, da bi silaskom s pozornice, nakon kratkotrajna balansiranja u interregnumu između dvije stvarnosti, napokon poprimila prvobitan (i autentičan?) oblik. Autor se bavi i samoprocjenama, odnosno nepouzdanošću i nepodudarnošću vlastite slike o sebi u odnosu na dojam koji ostavljamo na druge, a veliku pozornost pridaje i odnosu identiteta, tj. arhitektonike osobnosti, spram sjećanja, apostrofirajući kako pri prisjećanju više nismo aktivni akteri, nego promatrači, jer vlastita iskustva tada nanovo proživljavamo promatrajući sebe kao nekog drugog, pri čemu subjektivnost sudionika u zbivanjima biva zamijenjena objektivnošću promatrača, analitičara događaja.

U završnoj trećini rukopisa Ondaatje iznenada napušta troje protagonista i otvara novi ogranak fabule. No on se, kako čitatelj ubrzo uviđa, tematski naslanja na tekst koji mu prethodi, baš kao što se i životne priče protagonista tog dijela romana (romska obitelj i francuski pisac Lucien Segure), iako su oni desetljećima udaljeni od Anne, Claire i Coopa, ispostavljaju blisko povezanima s njihovim sudbinama, toliko da se čak na neki način u njima i zrcale. Jasno, ponovno je u autorovu tematskom žarištu identitet, jer riječ je o piscu koji nezadovoljan brakom u poznoj dobi napušta obitelj i odlazi živjeti novi život, na drugome mjestu, među novim, nepoznatim ljudima. A kako je riječ o piscu, Ondaatje se ne propušta pozabaviti i tajnim životima (i komplementarnim identitetima) svakoga pisca, njihovim skrivenim životima koje oni žive u fikciji, u društvu svojih likova, kroz njih proživljavajući mnogošto što u životu ne mogu, ili se ne usude, ili čak ne smiju. Jer Ondaatje je duboko svjestan da, nažalost, nije svakomu dano da bude junakom svoga života, ali jednako tako ne zaboravlja ni onu Nietzscheovu: „Da nema umjetnosti, istina bi nas uništila.”