Patologija hrvatskog višestranačja

Kontinuitet hrvatske vanjske politike od devedesetih do danas diplomatska je neodlučnost i neučinkovitost u obrani nacionalnih interesa. Patološka crta višestranačja u Hrvatskoj rušenje je vlasti pod svaku cijenu, pa i u situacijama nužnosti očuvanja nacionalnog konsenzusa. Sukobi su bili i ostali svjetonazorski, napadi su ad hominem, a izostaju argumenti i sukobi zbog strategija i vizija. U kontinuitetu političkog višestranačja izostaju polemike zbog činjenica, a umjesto njih javljaju se stalni politički obračuni okrenuti prošlim danima i potezima. Na kraju, vlast i oporba (kontinuirano) se spore samo oko prisvajanja uspjeha koje pripisuju isključivo sebi – umjesto solidarnosti s građanima, traži se samo solidarnost u svjetonazorima. To je bitan aspekt patologije naših političkih okvira višestranačja.

Još od Tuđmana stoje prigovori da je zbog njegova političkog autizma Hrvatska u devedesetima bila otok u svijetu europskih integracija, ponižena i osuđena na izoliranost. Od tada je prošlo više od desetljeća. Kakva je danas situacija s diktatom drugih, pa donedavno i male Slovenije koja je tek ekspozitura velikih, u ponižavanju Hrvatske?

Pristali smo biti poniženi (u vrijeme Račanove vlasti) i ući u Zapadni Balkan, postavši tako marionete velikih, osobito Velike Britanije i Francuske. Dugoročno smo učinili štetu sami sebi dopustivši da demokraciju vladajući mjere prema lojalnosti jačih i po anacionalnosti, dok se nacionalno kao vrijednost prostituiralo i nedopustivo relativiziralo.

Neodgovorni političari i trgovina

Biti ministar u sukobu interesa, bez potrebne stručne spreme ili kompetencija za područje koje pokriva postao je, nažalost, kontinuitet ove ili one vlasti. Radimir Čačić, primjerice, kao bivši ministar u dokazanu sukobu interesa, namjeravao se kandidirati za predsjednika države, a sasvim sigurno će, pobijedi li SDP i HNS na idućim izborima, zasjesti na onu istu ministarsku fotelju iz Račanove koalicije. Goranko Fižulić također je drugi bivši ministar u Račanovoj vladi sa sličnim Čačićevim poticajima osnaženja privatnog biznisa (uz ne/izravnu pomoć države). Ako uzmemo u obzir te činjenice, paradoksalna je današnja zgranutost SDP-a bahatom vlašću koja je stalno u sukobu interesa. Jednostavno, može se zaključiti kako hrvatski politički vrh oduvijek funkcionira putem prozirne demagogije, s jedinim pitanjem kako ostati na vlasti. Potvrđuje to i činjenica da se promjenama vlasti ništa nije mijenjalo: dugovi se nisu smanjivali, nisu nestali ni korupcija, afere, nepotizam… Zbog stanja parlamentarne demokracije u nas nije čudno što su studenti izabrali direktnu ili neposrednu demokraciju svojim prosvjedima iz travnja i svibnja ove godine. Nažalost, ne kako bi pokazali drugo lice demokracije, jer su pokretačke ideje preuzeli (i) od anarhista!

Konstanta dviju politički najjačih stranaka jest trgovina, prepoznatljiva u kupnji vođa malih stranaka. Primjerice, LS i Libra asimilirani su u SDP (od ranijih haeselesovskih frakcija), a poslije su postali sateliti SDP-a ili HDZ-a. Ista stvar dogodila se i s HSS-om. SDP i HDZ stvorili su iste mehanizme stvaranja satelita od koalicijskih partnera tako da se Hrvatskoj, za razliku od drugih (razvijenih) država, nije prirodnim putem dogodilo dvostranačje. Osobit fenomen svih hrvatskih opcija u opoziciji i na vlasti jest europoltronstvo i ulazak u EU bez jasnih (naših) uvjeta. Ulazak u EU uvjetovan je još prije desetak godina preko Balkanske rute, a Račanovi teritorijalni ustupci s Piranskim zaljevom došli su Sanaderovoj i Kosoričinoj vladi na naplatu. Konačno, nijedna politička opcija do današnjih dana nije dala odgovore što dobivamo, a što gubimo ulaskom u EU. Sve manje postaju važni nacionalni interesi, pa čak i državne granice, jer ionako ulazimo u Uniju, (ovu ili onu – Balkansku).

Oholost i podaništvo

Vođe političkih stranaka bili su i ostali puni taština, a njihova arogancija i isključivost postali su jamstvo da će se naći u omiljenim medijima. Autokratski lideri političkih stranaka boluju od fiksacije vlastite istine, na koju pak pristaju poltroni koji su ubili unutarstanačku demokraciju. Kakve li patologije u jednoj stranci vidjeti stranku opasnih namjera, a kada tu istu stranku priznaje Europa onda to rade demokršćani ili konzervativci. I obratno, kada je SDP-ova vlada dobivala potporu, onda su išli argumenti od HDZ-a da je to od boljševika i rigidne ljevice. Takvo razmišljanje dovodi do toga da nas se lakše kolonizira i dijeli.

Vrijeme je da počnemo analizirati svoj patološki mentalni sklop kroz koji sve vlastito obezvređujemo. Patologija je da se egalitarna ideja kroz zajedništva o nacionalnim temama pretvara u prizivanje socrealističke uravnilovke, a patološki je i rastući agresivni ateizam, difamiranje protivnika pod svaku cijenu te rastuća oholost s jedne i podaništvo s druge strane. Patološki je domoljublje nazivati izvorom nacionalizma, vidjeti u drukčijem svjetonazoru neprijatelja, u svemu vidjeti korumpiranost, predodređenost za propast, ili kao jedino rješenje budućnost uz mentorstvo velikih.

Tuđmanizam je u nas tako postao izlika za sve zlo, a ljevica, koja je svugdje u Europi konstruktivna opozicija, u nas marginalizira očuvanje državotvornosti. Nigdje se kao u Hrvatskoj domoljublje ne tretira kao izvorište nacionalizma. Zbog toga su podjele na Dan pobjede 5. kolovoza 2009. nastavljene i produbljene, jer se jedan dio braniteljskih udruga nije odazvao pozivu Vlade, kao ni Vladin koalicijski partner SDSS, a Vlada pak nije dobila poziv na proslavu u Čavoglave. U kontekstu spomenutih podjela vrijedi naglasiti kako i dosadašnji hrvatski predsjednici utjelovljuju suprotne tipove. Mesić je tako karakterističan primjer sluganski orijentirana predsjednika, dok je Tuđman autistični autokrat, ali domoljub. Tuđman nije nikoga slušao, ali je imao svoje artikulirano stajalište glede očuvanja državotvornosti, dok Mesić odlazi po mišljenje u Haag.

Posljednjih godina može se zapaziti još jedan trend koji se tiče političkoga života u Hrvatskoj, a koji izaziva zabrinutost. Mediji više ne iznose pozitivne primjere isticanjem ponajboljih saborskih zastupnika, kao što su to nekoć činili. Prije su isticali Ružu Tomašić, Tončija Tadića, Matu Arlovića... U kategoriju spomenutih političara, po meni, danas pripada Ivo Grbić, najpripremljeniji saborski zastunik, ali samozatajan i medijima nezanimljiv. On je ravan nekadašnjem saborskm zastupniku Mati Arloviću u pripremanju i donošenju prijedloga zakonskih akata, a sjajno je i vodio Zadarsku županiju kao župan. Svakako valja izdvojiti i Milenku Opačić, koja izvrsno poznaje problematiku nasilničke, zlostavljane djece te vodi Odbor za obitelj, mladež i šport, gdje okuplja stučnjake i nudi kvalitetna rješenja. No pitanje je hoće li se uspjeti izboriti da se čuje glas struke i konkretni prijedlozi. Patologija je, zaključimo, u tome što uvijek iznova niječemo uspjeh najboljih, pitajući odmah iz koje stranke tko dolazi.

Nedostatak vizije

Kada je Dražen Budiša pristao na koaliciju s Račanom, istoga trenutka dobiva političke egzekutore Jozu Radoša i Gorana Granića. Kada je otišao s političke pozornice, Budiši odmah mnogi okreću leđa, prvi Zlatko Kramarić te Đurđa Adlešić i Hrvoje Vojković, koje je formalno politički stvorio. Gubljenje elementarne vjerodostojnosti, od svjetonazora do strategije izlaska iz krize, obilježja su i Račanove i Sanaderove vlade. Za Račanove vlasti, kao i sadašnje, brojne su afere, pa je ona tek na kraju mandata donijela zakon o sprečavanju sukoba interesa i privatizaciji.

Sve vlade pogazile su obećanja o pravnoj državi i poštenju, a stalno euforično prizivanje izvanrednih izbora, uz poticaj medija, konstanta je od uspostave višestranačja. Sada u teškoj gospodarskoj krizi, umjesto da svojim ozbiljnim političkim djelovanjem budu primjer kooperativnosti i timskog rada, oporbenjaci se ponašaju kao zluradi promatrači strmoglava gospodarskog pada, a sami su bez vizije i strategije. Od devedesetih do danas oporba neprestano prikriva unutarstranačke sukobe, a aktualnu vlast procjenjuje korumpiranom, bahatom i nekompetentnom.

Ivo Banac, primjerice, Račanovu je šestorku u vlasti nazvao socijalističkim savezom, da bi poslije u toj istoj vladi postao ministrom za područje ekologije, za što nema nikakvih kompetencija. Šime Lučin, Marin Jurjević, Slavko Linić (od devedesetih do danas) SDP-ovi su dežurni kritičari aktualne vlasti, a upravo je degutantno s koliko navijačke strasti ideolog ljevice (sociolog-predavač na Pravnom fakultetu) na T-portalu Zoran Malenica priziva izbore.

Blaćenje neistomišljenika

Besprizornim kritikama svega postojećega oporba se prepoznaje (i po pitanju) zaokupljenosti kako se dočepati vlasti. Govoriti o haraču sadašnje vlasti od oporbenjaka koji po treći ili četvrti mandat sjede u Saboru s primanjima iznad redovitog sveučilišnog profesora licemjerno je i nedopustivo. S druge strane, ako su na vlasti samo korumpirani i kompromitirani, onda je to demagoško trabunjanje. Takvo generaliziranje nedopustivo je, ali je konstanta oporbe u Hrvatskoj. Posljedica svega opća je rezigniranost, apatija, skeptičnost i rastući anarhizam. Paranoično je da kontinuirano u drugome nalazimo krivca, a sadomazohistički da ne tražimo i ne priznajemo junake Domovinskog rata, već svetinje sotoniziramo. Od demokratskih promjena, nažalost, nemamo vizije ni nacionalne strategije borbe protiv ekonomske krize, organiziranoga kriminala, borbe protiv korupcije, suzbijanja drogiranja na račun države, vizije za mlade… Ovoj ili onoj oporbi jedino je načelo ne biranje sredstava u difamiranju protivnika.

Burna zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni u posljednje su vrijeme eskalirala kad je nova Vlada pokrenula nepopularne mjere rezanja plaća za spas od državnog bankrota, a oporba krenula u najradikalniju ofenzivu rušenja vlasti, tražeći kao jedino rješenje raspisivanje prijevremenih izbora, neovisno o činjenici što su ekonomski stručnjaci procijenili da bi izvanredni izbori državu bacili u još veću dubiozu i kaos. Kada su bili studentski prosvjedi, a koji su prizivali kaotično stanje na fakultetima, ta ista oporba ih je podupirala. Pozivi na masovne prosvjede i prijevremene izbore, koji dolaze iz redova oporbe, pozivi su na širenje kaotičnoga stanja.

Postavlja se pitanje što možemo očekivati od političara koji su patološki vezani samo za fotelju? Može li se stvarati vizija s istim ljudima koji su već dvadeset godina u aktivnoj politici. U tome smislu neizmjerno me zanima kako to dr. Ivo Josipović, predsjednički kandidat, misli vratiti moral u politiku? Taj njegov slogan dio je programa, za čije ostvarenje, mislim, nažalost nema ni teoretske izglede s ovom garniturom političara. Politika je u našim uvjetima izgubila vjerodostojnost u očima građana jer je postala borba za političku, a ne stratešku pragmatiku. S kojim ljudima Josipović namjerava promijeniti svijest i ponašanje odgovornih? Hoće li biti presjednik svih građana i sakriti se iza demagoške Mesićeve floskule građanin predsjednik (u dva mandata)? Hoće li Andrija Hebrang s antifašizmom kao svojim izbornim adutom dobiti povjerenje građana kako bi zadobio simpatije Europe? Zabrinjavajuća nepredvidivost poteza budućih vođa dodatno oslikava paradigmatički okvir patologije dodvoravanja drugima i poimanja višestranačja u Hrvatskoj.

Zlatko Miliša