Osveta

Nesritnjice nesritnjo, ti ćeš se meni dešpetat?

E… nošla si me ol voji… bome! Somo mi još ti fališ!

Cekoj, cekoj…dat ću jo tebi…Vidit ćeš ti još ku je Paško Jokin, vikao je iz sveg glasa bijesni starac.

Nije ga puno tješilo to što je na svome i u toploj, pomalo trošnoj kuhinjici jer se nalazio na otočiću koji se smjestio na sam kraj svijeta. Oko njega je pučinom već danima bjesnjelo olujno jugo koje ih je uporno pokušavalo otpuhati i gurnuti preko ruba u sivu i slanu izmaglicu vječnosti.

Da, bio je zatočen već sedmi dan na ovoj gnjidici od otoka, na ovoj pinkici, ma na ovoj, ovoj… muhoserini usred Jadrana, kako je na kartama bilo ucrtano (neka mu, tako je i red), a nadasve ljutit na sebe što je bio tako neoprezan kad je dopustio da mu se ovo zatočeništvo dogodi propustom. Kao da mu nije bio dovoljno dalek otok na kojem je živio pa mu je trebalo ići na ovaj još dalji i jadniji!

Sve bi on to mogao nekako shvatiti jer je po prirodi bio pametan, a po naravi dobrohotan kao i svi njegovi pokojni da ga jutros nije naljutila sasvim obična otočka kokoš. I to još kakva kokoš!

Stara da starija ne može ni biti… Sama kost i šaka ofucana perja!

Starija i od ovog otočnog sivca kamena koji je čitav život uporno kljucala i od kojega je još bila tvrđa. To je Paško najbolje znao jer ju je u očekivanju pada vjetra već dva puta bio iskuhao i dva puta ispekao, a još je za zube slomit!

Starac je na otok svojih pradjedova doputovao još prošli tjedan. Kanio je u dva, tri dana pobrati ono malo stabala maslina i onda se per momento vratiti natrag. Sve su tuđe masline odavno bile obrane, čak su neki i ulje od njih već učinili i u njemu uživali, a njegove su se još tužno ljuljale na čvorastim i rijetkim granama ili se crnjele pod stablima. Baš od tih otpalih starca je boljela duša i zažalio je što je došao. Volio bi da nije ni vidio kako jadno leže po zemlji i gnjiju.

Daleko od ociju, daleko od sarca bila je njegova okušana formula kad bi ga sustigle nevolje koje su mu godine činile opakim teretom. Uz pomoć nje još bi nekako i na jedvite jade uspijevao prevariti sam sebe.

No ove su jadnice na zemlji bile naborane i sasušene baš kao i njegovo lice pa su mu se posebno smilile. Činilo mu se da su se upravo od njega i otkinule.

Jubov je prokleto stvor, promisli Paško. One otpale ležale su mu posred srca i truljenjem stvarale živu ranu oko koje se zatvaralo njegovo trudno tijelo. Ona je pekla i tražila žrtvu, a Paško način.

Nije bilo druge, trebalo je kleknuti na zemlju osamdesetdvogodišnjim koljenima koja nisu bila ni za hodanje, a kamoli za egzibicije takve vrste. I riskirati da se već odatle ne digne, a nema nikoga blizu. Miljama, kilometrima…

Pok co sad? Neka ga nojdu pod maslinima, meju sebi jednakima, ovod mu je i misto, zaključi ponosno.

Uzeo je čvrsti konop iz broda i jedan njegov kraj vezao sebi oko pasa, a drugi za debelu granu masline u visini ramena. Da se njime pomogne pri dizanju…

Ni ulje od tih kupjenicih nije bilo na cijeni jer bi uvijek bilo gorko i peklo bi grlo. Ostavit će ga za sebe i za svoju Dominu koja će ronjat i neko se vrijeme snebivati nad njegovom škrtošću, a u stvari će joj biti drago. I nju su tvordo povijali kad je bila mala, kako bi se na otoku reklo. Kako god, neće ih ostaviti kad je tu. Ne radi štete nego radi svih onih ruku koje su ih sadile i rezale stoljećima. Jasno ih je osjećao u sebi, one su se u njemu još dizale iz vremena, letjele željno prema stablima.

No ova njegova pokora je potrajala mnogo dulje nego što je očekivao. Kako je Paško po naravi bio komotan, nije se obazirao na jasne znakove mora i neba koji su nagovještavali promjenu vremena. Zanemario je i oštru bol u kostima koja nije prestajala. Slijepo je povjerovao ugodnu glasu vremena s radija jer mu je odgovaralo ono što čuje. Uskoro ga je zatvorilo orkansko jugo koje je, po običaju, izmaklo svim hrvatskim prognozama. Ljutio se na ovaj pusti otok jer mu se činilo da je on samovoljno (da mu napakosti) otišao izvan granica i države i njezine meteorologije i žestio se što nije slušao talijanske vijesti. One su bile znatno preciznije za rubni dio Jadrana, trebalo ih je poštivati… Nikad se ne smije podcijeniti more!

Jugo se je diglo taman kad je polako promišljao o odlasku. Stabla su bila obrana, masline u vrećama, a on pojeo sve što je ponio sa sobom.

Eee… ni vo bez niki! Vo su vražjo posla, govorin vom jo! mrmljao je gledajući kako se more užiže pod naletima vlažnog vjetra.

… jer kako bi drugaciji ova beštija od vitra, kako bi ovu zvirenji od juga, nemoć ga tresla, drugaciji moglo doznat da jo vej nimon ni zalogoja, da son sinoć sve izil ca son imo?

More tustih oblaka uskoro je potpuno poleglo na zapjenjenu površinu i otok je preko noći postao samo nesigurno sklonište. Kao i svi čovjeka gladni otoci, uostalom.

Gospe moja, ovu more somo ca me ne izi! već je drugi dan Paško očajavao, vireći kroz mutno prozorsko staklo. Pogled mu je klizio bespućem dalje nego što mu je to mogla podnijeti svijest, dalje no što bi to mogla podnijeti ičija svijest. U ovim je krajevima upravo zbog toga gledanje bilo ekvivalent mišljenju, a razumijevanje prilagodbi i opstanku.

Na njegovu se žalost modrikasti zrak stapao u sivi huk koji je mirisao na jod i na opasnost. Prvi put mu bi drago što je ostario. Jer, ako ga more odnese, ipak će biti manje zlo!

Samoća mu se skupljala po mislima poput pljuvačke po žednim ustima i nije je se mogao osloboditi. Iz sata u sat oblagala ga je slojevima tupe gluhosti. Činila ga je potpuno svjesnim svakog otkucaja srca, daha i nepravilnosti. Mislima je pratio rad crijeva, opipavao bilo i brojao uzdahe u minuti, preostale lijekove u kutijici... Opipavao je svoju nutrinu nelagodom koja ga je činila budnim i svjesnim.

Kada je konačno postao siguran da i u crijevima osjeća vjetar i da mu je srce uhvatilo ritam tutnjave valova pod kućom, prestrašio se. U po bijela dana zatvori škure da ne gleda, da ne čuje. Da ga vjetar ne uzme sebi.

U tami je dugo sjedio potpuno miran. Prebirao je po uspomenama, razmišljao. Tugovao i…osjetio glad…Uskoro je jednako pomno prebirao po ostacima u škrinji.

Vrambelu! Sve somi zamarznuti pomedori i tikve. Ma da tikve zamarzivat, ku je to vidil, a ne vrididu ni kal su friške, snebivao se je. Pronašao je sve same gluparije na koje se je trošila struja bez potrebe. A onda je i struja nestala…Isključilo ju je jugo koje je u refulu riknulo orkanskom žestinom. Kume, nasorkol si se struji, a? Hoće ti se! Bit ćeš i ti glodan…obrati mu se podrugljivo u mraku.

Sve u svemu, imao je na raspolaganju još nešto palente kojoj je rok upotrebe prošao i tri–četiri šake kvrgavih, proklijalih krumpira. Kasnije je otkrio u dnu ormara i kilo Vegete. Nenačete, originalne. Dabogdo te vrozi izili! Koga si ti kad najila, pomisli, otvori vrata od konobe i zamahne s njom iz sve snage.

Konzerve, komadića ribe ili mesa u bilo kojem obliku nije bilo ni za lijek. Idući mu dan pogled počne čeznutljivo padati na dvije mršave kokošice što su, slobodne, kljucale po dvoru.

Mogla bi koja poslužiti, mogla bi… I što ih je dulje gledao, činile su mu se sve deblje. Nekako su zavodljivo kljucale i sve ga milo gledale, kao da ga zovu. Nisu ničije, tko će znati, zamjeriti…

Sjeti se da su to kokoši pokojne Urine koja je umrla prije tridesetak godina. S njom, opet, desetljećima nije govorio radi onoga starog glupog magarca koji se prežderao njegovih rogača i još istu noć krepao. A koda da som mu jo reka da požere cilu vriću, …ma ku je zno da je doša na moje i noša vriću? Da ga je vezala, ne bi bilo ništa…

A onda se trgne. Ma je moguće da te kokoše toko dugo živedu?

Ipak, nije im odolio. Uskoro su u dvoru odmjeravale brzinu tri starosti, uz psovke i prestrašeno kokodakanje.

Kad je na jedvite jade uspio jednu ščepati je za vrat, promisli da se nije baš usrećio.

A capa cagod, promrmlja i uzdahne.

Juha je bila za pet. Bravo naši! Bio je zadovoljan. Atroke galofak! Govno buding, hrampovke… Sve umjetno! Tuko jist stinje, onu finu, sitnu jarinu kako ti meni, e, obrati se kokošici na tanjuru.

Ali meso… Bio je razočaran!

Ono malo mesa bilo je toliko tvrdo da ga nije mogao ni nabosti na vilicu, a kamoli ga zagristi. Kako nije znao što bi s njom, a ni sa sobom, očisti par krumpira, dobro naloži i stavi je u peć. A što je trebao? Baciti je?! On koji nikada ništa u svom životu nije bacio.

Kad su krumpiri bili žuti, izvadi je na okrnjeni tanjurić i sjedne za stol. Ali nije tu bilo sreće…

Nesritnjica, nesritnjo! Sal je još goro. Tvorda kako noga od stola!

Ala da, vidit ćemo ku će bit jacji ol nos dvo, pomisli i najavi joj rat.

Ujutro je vjetar bio još takve snage da je njime nadaleko sve neživo živjelo, a sve živo zamiralo. Ipak, prognoza je bila bolja, no još je trebalo čekati.

Ne more se još nose, stoj ti Paško di si da si! reče mjerkajući valove što se u daljini još propinjali i lizalo nebo nad pučinom. Pašće jugo, vaku je palo pok će i ovu… Vjetra je ipak uskoro bilo nešto manje. Kalmuje! zaključi zadovoljno i osjeti se mladim.

Eeee, da je bar Orne sad živ, da Bepo…Bilo bi i briškule i trešete. Svi su portili. A neću ni jo ostat za sime…

I stavi kokoš po drugi put kuhati, zajedno s posljednjim rajčicama i komadima tikve iz škrinje. Ovaj mu je put i juha bila loša, a kokoš opet jednako nejestiva.

Je vo moguće? Koda da si trunkun od maslini, koda da si kus biji. Ca si žerola kal si vaka? Stinje. Ovo je za se ruvinat, pomisli zaprepašteno. Sad ga je već počeo hvatati bijes i pomisli kako mu ovo pokojna Urina ne da mira pa mu radi dišpete.

Cekoj, cekoj! Izist ću te pok bilo mi to zolnje ca ću napravit!, zaprijeti im pogledavajući prema niskim oblacim i zdušno stane čistiti krumpire. Među njih po drugi put pažljivo smjesti kokoš koja je ponosno stajala s nogama prema gore kao da u zraku postoji nekakva nevidljiva čvrsta točka na kojoj se osovila.

Dok se pekla, prevrtao ju je, zalijevao.. I iz misli tjerao pokojnicu koja je jahala na Puletu i smijala mu se iz sveg glasa.

Poj svragun! Ti i tvoj tovor i tvoja kokoš! Svi ste isti, šempijoni, promrsi Paško i pogleda na sat. Trebala bi biti pečena…

Pečene krumpire nije okusio jer se sada radilo o časti. Njega i nje.

S nelagodom ju takne. Vrškom vilice. A onda odvoji batkić i počne ga žvakati… Žvakati i žvakati. Žvakati…

I ostane otvorenih usta. Otvori širom oči i sa užasom zavapi: Asti mande, pukla mi je dintjera…

Sutradan se smirilo more taman toliko da leut poljoprivredne zadruge pristane na mul. Došli su ga tražiti jer je njegova Domina uzbunila čitavo mjesto.

Bilo je rano jutro i nije im izašao ususret, neka ga traže. Neka kucaju, neka provale vrata, kad su već tu. Osjećao se silno važnim. Stalo im je!

I odmakne se s prozora te se vrati stolu na kojem je od sinoć ležala ona.

Isti čas mu bijes uskuha utrobom. Nije je uspio pojesti! Uvali je u najlon-vrećicu iz koje su ispadale mrvice kruha, ključi praznu 300-litarsku škrinju i smjesti je na samo dno, oprezno kao kraljicu.

Neka struji, neka! Eeee! Kal je za tebe, ni ništa skupo! Nije mu bilo žao troška.

Kad more škrinja lavurat cilu zimu za ono dvo gnjilo pomedora, more i za tebe! Ako te neće ogonj omeknut, led će te izist!

Bit ćeš ti meni meka kako duša, kako perje za koji misec kad te izvadin iz leda. Neka si žerola stinje! Kad led more hobotnicu omeknut, more i tebe!

A onda će Paško doć i izist te, ha! nasmije se i zalupi vratima od škrinje.

Paškooo! Paškooo! Ji cuješ, Paškooo!

Na ulaznim su mu vratima ljudi strahovito lupali.

Eto me gren, živ son! Žiiiiv! javi im se i zaputi niza stube.

Bio je zadovoljan rješenjem. Platit će ta kokoš idući put!

No već na prvoj stubi zastane. Sjedne. I počne dvojiti, neodlučan.

Sjetio se, naime, da se hobotnice nikada ne hrane kamenjem, za razliku od nje, prokletnice…