Nije namjerno, ali je naciljano

Osvrt na ovu knjigu otpočnimo, naoko paradoksalno, kratkom pričom o ovitku. Jer već ovitkom knjiga uvodi u malu vrst zavodničke intrige. Na „službenim“ koricama knjige vidi se nejasno podnožje nekog spomenika. Namjerno ne pogađam kojega, a ne pomaže mi ni odsutnost ikakva uklesana ili dodana natpisa. Povrh toga ovitka Davor je Velnić razastro svoj ovitak. Na njemu je autor u majici i, recimo, športskoj kapi uokviren do nešto ispod prsa. Iza su glomazna vrata, valjda su glomazna; i zacijelo od kovine, s jasno vidljivim trokutastim glavama zabijenih čavala. Na omanjoj bijeloj površini lijevo ponad glave nazire se nečitki natpis i vrlo jasan – Malteški križ. Osjetljiviji na povijesne zgode lagodno ga mogu svezati s templarima, ali i s ivanovcima, službeno najstarijom humanitarnom organizacijom danas na svijetu. Nije još suvišno dodati kako je Kristofor Kolumbo s takvih križem na glavnom jedru, a na brodu imenovanu Sveta Marija, otplovio ravno za, buduću, dakako, Ameriku. Svi smo mi iz Amerike, ustvrdio je jednom filozof Peter Sloterdijk, ciljajući na odanost demokratskom idealu pravde. Pa neka mi bude dopušteno prisutnost toga znaka, tek skromno podvučena pod autorovu glavu, na ovitku povrh ovitka, razumjeti baš tako: kao naznake autorova podrijetla, premda je on, u, recimo, „civilnoj“ biografiji podrijetlom s Krka, u regionalnoj arheologiji razumljivoj samo onima „od tamo“ – bodul. Što ta riječ znači treba, najprije, pitati auktora, akademik Branko Fučić je već na žalost pokojni, ali bi možda mogli pomoći Milorad Stojević ili Nikola Kraljić.

Metodološka obilježja teksta

Prvo i polazno obilježje teksta knjige je – esejizam. Ta tvrdnja i ne bi trebala biti vrijednom spomena. Ali je ističemo jer se, koliko je vidljivo, s književnim esejom u međuvremenu dogodilo više čudnih stvari. Na jednoj strani, on je postao „žrtvom“ valjanih teoretičara i analitičara književnosti zaposlenih na akademskih adresama. Pa se u takvu okružju akademizirao, i, pače, poznanstvenio. Sad, nije da dobar esej obvezatno treba ratovati sa znanošću. No već i potreba za razlikom implicira da on nije isto što i znanstvena rasprava o književnosti ili o piscu. Na drugoj strani, esej je, nerijetko, bio uvučen u izgrađivanje većih ili sažetijih romanesknih sklopova. Takve postupke i primjere možemo pratiti još od prvih početaka onoga što zovemo modernom književnošću do danas, kada se nemalen broj knjiga, skrivenih pod označnicom: roman, zapravo, naslanja na skrivenu snagu eseja, pa se, nerijetko, može samo žaliti što kao eseji i nisu napisane. Na trećoj strani (ako ima, dakako, i treće strane), esej se prometnuo u stanovitu vrst izvješća o „stanju stvari“ pa se od njega, nerijetko, očekuje da odpočne s pas mater onima tamo drugdje, ili tako nešto, što bi mu imalo priskrbiti obvezujuću subverzivnu ili kritičnu kakvoću.

Davor Velnić nekako stavlja u zagradu sve te stranputice u uporabi eseja i, ako nije pretjerano reći, „vraća“ esej njegovu prirodnu korijenu. Taj korijen poučava da je esej ogled, dakle, neka vrst književne oklade, i s njom svezana rizika; da se u njemu mora obvezatno „uživati“, misleći, pri tomu, na pravo čitatelja na užitak u tekstu, nasuprot davežu; te da ne može biti skučen po obzoru, imaginaciji i obaviještenosti.

Drugo obilježje teksta/tekstova u knjizi je uporaba specifične metode analize i izvješćivanja o fenomenu o kojemu se piše. Ta je metoda najjasnije razvijena u prvom, ovećem tekstu, o Noamu Chomskom. Davor Velnić ne sakriva što mu je u Chomskog zapelo od prve. To je izjava Chomskog kako je Srbija, nakon što je bila bombardirana zrakoplovima NATO-a, jedinom autentičnom „slobodnom republikom“ u Europi. Premda se poslije Chomsky vadio, kako nije baš tako mislio, nije mogao izbjeći položaj ovisnika o toj izjavi. Tragajući za korijenom takve, recimo neuravnoteženosti, Davor Velnić razvija esejistički postupak kojemu najbolje pristaje naziv: množenje zrcala. Portretirajući Chomskog, Davor Velnić poseže za nekolikim, ali biranim i radikalnim kritičarima američkog načina života i potrebe za svjetskim vladanjem. Ali, na drugoj strani, pokazuje kako su oni raspolagali s „ostatkom“ ili „viškom“ egzistencijalne, ili točnije, moralne, zrelosti, koja ih je „cijepila“ protiv vrijednosnih „ispada“ ili protiv mogućnosti da im autorski narcizam iznutra rastvori jasnoću rasuđivanja. Davor Velnić spominje Henrija Louisa Menckena (u Hrvatskoj zapravo nepoznata), strasna odvjetnika „civilizirane manjine“; bolje nam poznata Henryja Millera, ali u ulozi pisca s neobično istančanim moralnim osjećajem za „stanje stvari“; a ne zaboravlja ni, već obvezujućeg, Belu Hamvasa. Vodeći Chomskog tom alejom točnih zrcala Davor Velnić s esejističkom lakoćom i uvjerljivošću dovršava portret čovjeka koji se divi agresoru. On, opravdano zaključuje Velnić, spada na igru spektakla, a nije ono što je u svojim tekstovima obećao biti: moralni odvjetnik žrtava nepravde, američke ponajprije.

Treće obilježje teksta u knjizi je prožetost jednom vrsti polemična tona. Davor Velnić za sebe voli reći kako je fajter, borac, ne samo u tekstopisanju nego, općenito, u životnom djelovanju. Taj se borilački ton razabire i u tekstovima u ovoj knjizi. Kada tekst zahtijeva, Davor Velnić piše izravno, bez mandarinskog omatanja iskaza nejasnoćom ili pripravnošću na ustupak. Isto tako, kada ekonomija teksta nalaže nijansiranost i osjetljivost na posebne činjenice, Velnić joj pokorno služi. Supstancija eseja, neka je dopuštena ta složenica, zapravo, uspješno podređuje piščeve „fajterske“ sklonosti i pretvara ih u izvore – privlačnosti za čitatelje.

O čemu se u knjizi piše?

Tematski promatrana, knjiga se, neovisno o uredničkoj ili autorskoj razdiobi tekstova, može razdijeliti na četiri osnovna tematska kruga.

U prvom tematskom krugu pitanje je o odnosu intelektualca spram društvenog pogona moći. No u sastavu toga pogona nije više ekskluzivna sastavnica „klasična“ politička moć. Njoj treba, svakako, dodati i korporacijsku, napose korporacijsku izgrađenu na tlu industrije kulture. Primjer djelovanja Chomskog pokazuje kako kulturna industrija može uspješno osnažiti narcisoidnost autora i prometnuti ga u sudionika koji je korisniji za ekonomiju spektakla kulturne industrije negoli za polazna kritička stajališta što ih, navodno, zagovara. Na toj podlozi načelno su mogući raznoliki simulakrumi borbe i boraca za „istinske“ vrijednosti. Iz te perspektive nije pogrešno nemalen broj primjera množenja tzv. liberalnih vrijednosti držati samo posebnim slučajevima – korporacijske ekonomije.

Pogon zvan Krleža

U drugom tematskom krugu Davor Velnić izlaže analizi lik, djelo i pogon nazvan Miroslav Krleža. Pritom zagovara nekoliko osnovnih stavova. Prvo, boljševizam je u hrvatskom društvu samonikao. Drugo, boljševizam je primjer „lijeka“ po učincima goreg od dijagnoze i liječenja stanja. Treće, Miroslav je Krleža neodvojiv od uspona boljševizma u Hrvatskoj, pače, od najranijih je dana njegov sudionik, suradnik, a, čini se, i plaćenik s dobrom apanažom. Četvrto, Miroslav Krleža više desetljeća rabi moć boljševičkog sustava za nametanje i učvršćivanje svoga monopolnog položaja u hrvatskoj književnosti. Peto, štete nastale na taj način, kao i štete nastale u pokušajima njegove monumentalizacije nakon njegove smrti iznimno su velike. One su i kulturne i političke. Šesto, treba dovršiti dekonstrukciju krležijanskoga kompleksa u tradiciji okrutne i odgovorne analize u rasponu od Dragutina Prohaske (iz tridesetih godina prošlog stoljeća), preko Stanislava Šimića, do Mladena Kuzmanovića, Zvonimira Berkovića ili Stanka Lasića.

Kada se pregledno rasporedi taj skup stavova, lako je pokazati da se izjava o samoniklosti boljševizma u Hrvatskoj ne slaže najbolje s činjenicama. Ali se dobro slaže s posljedicama zamjene austrijskoga kolonijalizma u Hrvatskoj s britanskim i francuskim, formaliziranim putem izuma nazvana Jugoslavija. Totalitarizam u hrvatsko društvo ukorjenjuje Jugoslavija, zato nemalen broj suvremenih hrvatskih povjesničara drži sintagmu Jugoslavija ili sloboda točnim opisom stanja. Najbolje se slaže s činjenicama pak tvrdnja kako je boljševizam lijek učinci kojega su gori od dijagnoze stanja. Dobro se slaže s činjenicama i Krležina uporaba boljševičkog sustava za nametanje i održavanje vlastitoga monopolnog položaja u hrvatskoj književnosti. Ali, na drugoj strani, Krležina institucionalna uporaba tradicije hrvatskog enciklopedizma radi obvezivanja boljševičke vlasti na „umno“ upravljanje Krležino djelovanje ne dopušta pravocrtno svesti na praksu boljševičkoga poslušnika, unatoč tomu što su uspjesi toga pokušaja ostali, predvidljivo, skromni. Valja dodati kako krležijanski „kompleks“ već duže vrijeme nije mjerodavan za samu praksu hrvatskih pisaca. Još s krugovaškom „pukotinom“ ta je praksa otišla u smjerovima gdje je Krleža uglavnom irelevantan. No njegova uporaba danas (analogno uporabi Chomskog), u praksama kulturne industrije zaslužuje posebnu pozornost, jer se njome cilja „zarobiti unatrag“ – hrvatska kulturna politika. Na tom mjestu esejistička ponuda Davora Velnića ostaje – kratka. Vjerujemo da će to biti predmet njegove iduće knjige eseja.

Provincija je fizičko stanje stvari

U trećem tematskom krugu Davor Velnić piše o Rijeci i „riječkim“ događajima. Čitajući te tekstove sjetio sam se lažne tvrdnje, više puta ponuđene u javnosti, kako je kulturna provincija stanje duše. Tekstovi Davora Velnića (a i moje osobno iskustvo), upućuju da nije tomu baš tako. Kulturna je provincija najprije fizičko stanje stvari, gdje je manjak valjanih ljudi i žena jednostavno toliki da se jedva može zadržati prisebnost. I gdje je, na drugoj strani, potreba za kulturom kao spektaklom, na prvom mjestu. Služeći se, prije spomenutom, metodom zrcala, Davor Velnić izvrsno, na usta Slobodana Novaka, komentira zaključni rezultat jedne riječke projekcije/uprizorenja njegova Mirisa, zlata i tamjana. Reče tada Slobodan Novak: dobro sam i prošao… Gotovo da bih mogao, skupa s Novakom i Velnićem, i sam reći istu rečenicu, no, za razliku od njih, tek kao jednu vrst „komemorativnoga“ komentara nakon više desetljeća što sam iz Rijeke iselio. Protiveći se tom fizičkom stanju stvari, nerijetko u ovdašnjim, zagrebačkim, prilikama posve neproničnom, Davor Velnić zacijelo pokušava djelovati uređujući i časopis, reklo bi se paradoksalna naslova: Književna Rijeka.

U četvrtom tematskom krugu je, najgrublje rečeno, skup tekstova gdje u ulomcima ili cjelovitije autor kruži oko glagoljice i njezine identitetske važnosti, a kulturološke tajnovitosti. S njom se Davor Velnić „vraća“ na otočnu krčku tradiciju, prividno ograničenu na mjesno područje, a, za zbilja, prisutnu u kulturnoj strukturi Sredozemlja, kao jedna od bitnih sastavnica. „Nosivi“ je lik toga kruga otac franjevac Bernardin Škunca i njegov srodnik: sveti Franjo Asiški, junak Škunčina romana Mirotvorac u Bolonji. Idući tim tragom, nije nekorisno uočiti kako je i Davor Velnić sve glavne tekstove u knjizi potpisao Bolonjom kao mjestom njihova nastanka, dajući prostora razložnoj pretpostavci kako time ukazuje i na točnije obrise onoga glavnog autora u autoru Davoru Velniću. Pa se glagoljički sklop i trag pojavljuje kao stanovita šifra drugog Sredozemlja, onoga ukorijenjena u izvornoj sposobnosti za životnu obnovu i za misterijsko povjerenje u svetost života i dobrotu srca, kako su brojni naraštaji Marija, u likovima, već i u pamćenju sada teško odredljivih, nona i baka, ustrajno pronosili kroz vrijeme, do nas današnjih. I do dobrih pisaca kakav je i Davor Velnić. I do dobrih knjižnica kakva je Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika.

Treba pročitati tu knjigu.