Najveća s razlogom

U Palermu na Siciliji nalazi se jedno od najvećih kazališta u Europi: Teatro Massimo. Ljeti se predstave te kazališne kuće održavaju u velikom parku Villa Castelnuovo, koji se nalazi nedaleko od gradskog stadiona u podnožju brda Monte Pellegrino. Unutar parka konstruirana je pozornica i podignuto gledalište s 2200 mjesta, a s obzirom na okoliš kazalištu je ime – Teatro di Verdura.

Palermo je istinski operni grad u kojemu ima nekoliko kazališta. Ono najslavnije već je navedeno, a ne može se prešutjeti Politeama Garibaldi, gdje su se prije održavale i operne predstave, dok se već neko vrijeme izvodi isključivo koncertni repertoar. Tu je i Teatro Biondo, najmlađe kazalište, s isključivo dramskim repertoarom. Palermo ima ono za čim čeznu hrvatska kazališta (ponajprije u Zagrebu i Splitu), a to je da se drama i opera održavaju u različitim zgradama, kako bi se izbjeglo gužvanje po pozornici.

U svijetu opere Palermo kotira kao grad u čijem se vlasništvu nalazi najveći teatar u Italiji i jedno od najvećih kazališta u Europi, Teatro Massimo. Veći od njega jedino su Opéra National u Parizu i Staatsoper u Beču. Doista, to je dojmljivo zdanje sazdano u grčkom stilu s prilaznom skalinadom i kolonadom, dominira prostorom i izdvaja se od svih kazališnih kuća na talijanskom tlu. Pravi operni hram, koji se počeo graditi 1875, a svečano je inauguriran 16. svibnja 1897. s djelom Falstaff Giuseppea Verdija. Konstruktor zgrade je arhitekt Giovan Battista Filippo Basile, u čijem je opusu ovo najmarkantnija točka. Teatro Massimo uzdignuto je na mjestu gdje je prethodno srušen samostan, te otada datira i jedna legenda. Prema njoj se jedna časna sestra još šeće po kazališnim dvoranama: riječ je, tobože, o samoj oberici, a tko ne vjeruje u tu priču, obvezno će zapeti za stubu (gradino della suora) penjući se skalinadom do Teatra Massimo.

Teatar kao turistički objekt

Nakon što zimsko-proljetna sezona završi, Teatro Massimo može se jedino turistički razgledati. Dvorane su raskošno okićene i urešene, nakićene ornamentima, ali ne osjeća se austrougarska pretjeranost, koja je često na granici koja odjeljuje kič od dobra ukusa. Talijani su to podizali, majstori slikarskih i arhitektonskih tehnika, koji su imali bolji osjećaj za mjeru od svojih sjevernih susjeda.

Zanimljivost je teatra prostorija rotonda del mezzogiorno, koja je iz početka bila namijenjena isključivo muškarcima. Arhitekt Basile bio je vrhunski akustičar pa ju je oblikovao tako da onaj koji govori stojeći na sredini, u označenu krugu, ima osjećaj da je ozvučen. Riječ koju odatle izgovorite trenutno se odbije sa svih strana oble prostorije u vas, pa možete osjetiti titranje frekvencije zvuka na koži, što izaziva žmarce. Doista je riječ o spektakularnu efektu. Ostali koji su u prostoriji vaše govorenje unutar označenoga kruga čuju normalno, kao da spomenutih eufonijskih specifičnosti nema, a poznato je da tenori (kadšto i drugi pjevači) onamo odlaze provjeriti impostaciju glasa.

Srećom, moj ulazak u Teatro Massimo nije prošao bez slušanja opere. U vrijeme obilaska moje grupe na pozornici je bila režijska proba opere I Puritani Vincenza Bellinija, i to baš mjesto predivne basovske arije Cinta di fiori e col ben crin disciolto. Doznao sam kako je to priprema ansambla Teatro Massimo za gostovanje u Finskoj. Zanimljivo je bilo na pozornici vidjeti samo zbor i soliste, redatelja i klavirista/korepetitora, kojima je upravljao dirigent sa svojega mjesta u rupi, u kojoj nije bilo orkestra.

Klasici opernog realizma

U ovoljetnoj ponudi na najvećoj sicilijanskoj opernoj trpezi nalazi se u svijetu najpoznatiji veristički diptih: opere Cavalleria rusticana Pietra Mascagnija i I Pagliacci Ruggera Leoncavalla. Verizam kao pravac u književnosti (poslije prenesen i u glazbu) i jest nastao upravo ovdje, na Siciliji, iz pera skriptora Giovannija Verge iz Catanije, koji je napisao književno djelo prema kojem i jest nastala opera Cavalleria. Izvedba, dakle, na licu mjesta. U sjajno glazbeno ruho zaodjenuo ju je ugledni maestro Donato Renzetti, a redateljsku pasku potpisao je Lorenzo Mariani.

Cavalleria rusticana nedvojbeno je jedno od najljepših i najpopularnijih djela u sveobuhvatnoj opernoj literaturi, a u Splitu se nije čula još od 1992. Ali trebala je zaživjeti na našoj pozornici ove zime; no skinuta je s repertoara zbog recesije, manjka novca u kazališnom proračunu. Ipak ostaje pitanje: kako to da su se premijerno postavile Puccinijeve Suor Angelica i Gianni Schicchi, u posve novim opravama, a da se nisu pritom – ako se već štedi zbog recesije – posudili barem kostimi i scena iz Zagreba, gdje su te opere igrale nekoliko mjeseci prije splitske premijere?

Tu nije kraj usporedbama recentne izvedbe iz Palerma s našim krajevima. Naime, u ovoj je produkciji nastupio beogradski tenor Zoran Todorović, koji je svoju karijeru usidrio u Njemačkoj, ali vrlo često nastupa u boljim europskim kućama. Nedavno je pjevao u Zagrebu u Bizetovoj Carmen, a ovog ljeta gostovao je i u Dubrovniku. Ima poziv i za Rijeku, ali Splita u njegovu itineraru nije bilo i zasad ga ni nema. U razgovoru poslije predstave rekao mi je kako ima silnu želju zapjevati u „tradicionalno operno obilježenu Splitu“, samo što dosad nije bilo nikakvih kontakata. U Dubrovniku mu je trebao dirigirati Vjekoslav Šutej, ali zbog njegova pogoršana zdravstvenog stanja zamijenio ga je Ivan Repušić, pa se može pretpostaviti da će mladi maestro pozvati Todorovića u neki od budućih splitskih projekata.

Ozvučenje ponekad pomaže

Park u ljetnikovcu Villa Castelnuovo poslužio je za udomljenje palermskim opernim prikazbama na otvorenom. U Italiji je rijetkost da se dogodi loša izvedba na iole viđenijem opernom mjestu. Prijestolnica Sicilije zacijelo je onakvo glazbeno središte u kojem je nemoguće naići na slabo kazališno prikazanje. Čest je slučaj da se na akustički neprikladnim pozornicama na otvorenom, u slučaju izvedaba opera, rabi ozvučenje. Odgledao sam nekoliko takvih prikazbi. No ovu ću pamtiti upravo po izvrsnu rukovođenju razglasom: rijetko se kad može čuti predstava u kojoj mikrofon pomaže, a ne odmaže u pjevanju i muziciranju općenito.

Dirigent Donato Renzetti jamačno je imao dobra suradnika za miksetom, jer je njegova interpretacija do publike dopirala zaista u jako dobru izdanju. Orkestar je muzicirao rafinirano, refleksno reagirajući na svaki njegov pokret, a očita opuštenost maestra pokazatelj je kako su sva važna i zahtjevna mjesta u partituri već unaprijed bila dobrano pripremljena. Izrađen je bio i svaki detalj u zborskom slogu, koji je filigranskom preciznošću isprepleo Andrea Fraidutti. Njegovo priznanje tim je više naglašeno, uračunamo li u ocjenu obiju predstava iznimnu eksponiranost pjevačkoga zbora: posebice u Cavalleriji.

Osnove scenografije u ideji umjetnika imenom Maurizio Balň dane su odveć skicozno, tako da nisam odveć zadivljen viđenim kalupom pozornice. Primjerice, u Mascagnijevoj operi vidjeli smo tek nacrt taverne te neka kola – s težnjom za rustikalnošću i starinom – ispunjena ćupovljem. Zatim je u onoj poznatoj eklezijanskoj dionici opere Cavalleria rusticana crkva prikazana tako da su u pozadini pozornice svjetla žarulja orisali konturne crte bogomolje. Za razliku od scenografije, signor Balň – po čijim su krojevima sašiveni kostimi produkcije – načinio je svojevrstan odmak od težnje za što vjerodostojnim prikazivanjem i radnje i teme i vremena u kojem se sve to zbiva. Koreografske intervencije i interpolacije koje je začinio Luciano Cannito, kao i propulzivni svjetlosni ligamenti u realizaciji Guida Levija, bili su odlično krovište inače vrhunski podignuta glazbenoscenskog zdanja na dirigentsko-redateljskoj osnovi. A redatelj Lorenzo Mariani kanio je pokidati veze koje inače neraskidivo vezuju te dvije kraće partiture. Nije, srećom, težio eksperimentalnosti; prokušanoj je temi pristupio s istim takvim modelima, prikazavši ih vlastitim teatrološkim idiolektom.

U predstavi Cavalleria rusticana dominirao je solistički tercet Zoran Todorović (Turridu), Ildiko Komlosi (Santuzza) i Carlos Almaguer (Alfio). Tenor Todorović opravdao je povjerenje koje mu ukazuju Nijemci. Izveo je ulogu jako dobro. Sopranistica Komlosi ima snažan dramski sopran, kojemu ne nedostaje ni patosa ni platforme, a bariton Almaguer boju glasa koja se najčešće opisuje kao baršunasta. Vjerni sekundanti spomenutom trojstvu bijahu Maria José Trullu (Lucia) i Sarah Punga (Lola).

U opernom komadu Ruggera Leoncavalla dominantan trojac bijaše Giuseppe Giacomini (Canio), Susanna Branchini (Nedda) i opet Carlos Almaguer (Tonio), poznat nam još iz prethodnoga djela. Od svih najistaknutiji je bio tenor Giacomini, njegov je nastup bio najdojmljiviji u cijeloj večeri. Ne može se nipošto omalovažiti ni kolegica mu Branchini, kao ni već potvrđen bariton Almaguera. Njih troje funkcioniralo je skladno. Tenor Amadeo Moretti (Beppe) i bariton Fabio Previati (Silvio) pretvorili su plohu svakom dobro znane predstave u perspektivu. Udahnuli su joj prijeko potreban konzervans, koji će nedvojbeno spriječiti njezino kvarenje i propadanje.