Najbolje od američke grafike

Izložba Američka grafika od 1960. do danas u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik nudi, putem grafičkog medija, instruktivan presjek najvažnijih stilskih pravaca druge polovine dvadesetog stoljeća kao i uvid u stvaralaštvo američkih umjetnika početka 21. stoljeća. Riječ je o izložbi izrazito čvrste i jasne koncepcije, a sve grafike posuđene su iz Grafičke zbirke ETH Zürich, jedne od najbogatijih zbirki u Europi, koja broji oko 150.000 grafika i crteža.

Postav izložbe koji potpisuju Paul Tanner, ravnatelj Grafičke zbirke ETH Zürich i Antun Maračić, ravnatelj UGD, ne slijedi strogo kronološki okvir, ali su pojedine cjeline zastupljene na izložbi izdvojene u zasebnim prostorima (npr. litografije grafičke mape 1 ˘ Life izložene u jednoj prostoriji te radovi suvremenih američkih umjetnika grupirani na trećem, posljednjem katu Umjetničke galerije Dubrovnik).

Dva naraštaja apstraktnih ekspresionista

Od pripadnika prve generacije apstraktnog ekspresionizma izložena su djela Marka Tobeyja i Roberta Motherwella. Mark Tobey (1890–1976), autor kojeg je zapravo teško svrstati pod bilo kakve stilske okvire, kozmopolit i svjetski putnik, od 1918. pa sve do svoje smrti uvjereni pripadnik Baha’i religije, te umjetnik kojeg se toliko dojmila istočnjačka filozofija i kaligrafija da godinu dana provodi u zen-samostanu blizu Kyota, predstavljen je s pet grafika nastalih 1969. i 1970, dakle u kasnoj fazi stvaralaštva u vrijeme kada živi u Baselu u Švicarskoj. Rađene su tako da je cijela površina grafike prekrivena gustom aplikacijom uzorka bez jasnog središta odnosno fokusa kompozicije. Uzorci kao i dominantne boje variraju, a grafike svojom uravnoteženom i smirenom mrežom linija svjedoče o mirnijoj, kasnijoj, kontemplativnoj fazi. Tobey je specifičnim kompozicijama bez žarišta koje radi već od 1944. uvelike utjecao na Jacksona Pollocka i njegova all-over djela.

Robert Motherwell (1915–1991), umjetnik s filozofskim zaleđem (magistrirao filozofiju na Stanfordu i doktorirao na Harvardu) grafičkim se medijem bavio vrlo intenzivno cijeloga svog dugog stvaralačkog vijeka. Od njegova četiri predstavljena rada nastala istih godina (1971/1972), drukčijim dramatičnijim nabojem izdvaja se crno-bijela grafika Bez imena, što je naglašeno i samim postavom. Velika prijeteća površina crne boje prevladava prikazom, a gornji dio zauzimaju ovalni oblici stiješnjeni između zadebljalih vertikalnih poteza. Upravo taj gornji dio kompozicije oblikovno je srodan angažiranoj Motherwellovoj seriji Elegije za Španjolsku Republiku, započetoj 1948. crtežom u tušu uz pjesmu Harolda Rosenthala te potom razrađenoj na više od 150 ulja na platnu tijekom kasnih pedesetih i ranih šezdesetih godina.

Jedan od najvažnijih predstavnika druge generacije apstraktnih ekspresionista, Sam Francis (1923–1994), predstavljen je trima grafikama, između ostalog i grafikom iz 1963. Bright Jade Ghost, u kojoj se organski oblici isprepleću s prskanjem i kapanjem luminoznih boja.

Sam Francis prisutan je na izložbi i u sklopu predstavljene knjige / mape grafika

1 ˘ Life, koju je inicirao američki umjetnik kineskoga podrijetla Wallasse Ting, a tiskao 1964. Eberhard W. Kornfeld, čuveni švicarski galerist, kolekcionar i nakladnik. Naime, osim što je sudjelovao u opremi knjige / mape sa šest litografija, Francis je bio i njezin urednik. 1 ˘ Life sastoji se od 62 originalne litografije 28 američkih i europskih umjetnika tog vremena i poezije Wallassea Tinga. Tingova namjera bila je stvoriti najinternacionalniju ilustriranu knjigu svih vremena, a naziv 1 ˘ Life odnosi se na njegovu pjesmu u kojoj nabraja koje bi nematerijalne vrijednosti rado kupio za jedan cent. Ting je ovu knjigu/mapu koja objedinjuje djela apstraktnog ekspresionizma i pop-arta u jednom članku iz 1966. samosvjesno nazvao antologijom 20. stoljeća, kakva nažalost ne postoji za 19. stoljeće. U Umjetničkoj galeriji Dubrovnik izloženo je petnaest originalnih litografija iz mape, djela apstraktnih ekspresionista kao što su Sam Francis, Joan Mitchell, pop-artista Roya Lichtensteina, Claesa Oldenburga, Mela Ramosa... Od europskih umjetnika zastupljenih u mapi predstavljeni su Pierre Alechinsky, Karel Appel i Asger Jorn, članovi grupe CoBrA, čije je načelo bila potpuna sloboda ekspresije, s naglaskom na boji i potezu kista, te rad Alana Davieja, škotskog slikara i grafičara.

Warholova drskost

Andy Warhol (1928–1987), široj publici vjerojatno najzanimljiviji autor, predstavljen je grafikom Campbell’s Soup-Cream of Mushroom iz 1968. i dvije grafike s motivom električne stolice iz 1971, na kojoj je sablasno upravo ono neprikazano, manifestacija jednog oblika smrti. Warhol se naime od ranih šezdesetih zanimao novinskim isječcima i izvješćima o nasilnim smrtima, (samo)ubojstvima, automobilskim nesrećama i smrtnim kaznama. Campbellova limenka postala je odavna, uz motive Marylin Monroe, Elvisa Presleyja i boca Coca-Cole, znak prepoznavanja Warholova rada, simbol umjetnosti pop-arta. Premda danas, na kraju prvoga desetljeća 21. stoljeća, posjeduje i nostalgičnu patinu Amerike kraja šezdesetih godina, ambivalentni naboj koji budi u promatrača ostaje nepromijenjen: drskost i cinizam u odnosu na prazninu konzumerističkoga društva i istovremeni dojam potpune i svojevoljne integracije autora u to društvo.

Alex Katz (1927), po nadahnuću filmom, televizijom i reklamama lateralno povezan s pokretom pop-arta danas je jedan od najpoznatijih živućih američkih umjetnika. Na izložbi je predstavljen trima radovima, a jedan od njih, Lice pjesnika iz 1978, serija je od 14 portreta u tehnici akvatinte.

Konceptualni umjetnik koji se također koristio ikonografijom pop-arta, John Baldessari (1931), dobitnik Zlatnog lava za životna dostignuća na ovogodišnjem, 53. venecijanskom bijenalu, predstavljen je serijom Crna kocka iz 1982. Riječ je o fotografiji iz istoimenoga filma (iz 1948), koju u kombiniranoj tehnici (akvatinta, fotogravura) interpretira na devet grafika stvarajući začudne, gotovo apstraktne kompozicije. Zanimljivo je napomenuti da su te grafike prvo iskustvo Baldessarija u grafičkom izražavanju, a nastale su u suradnji sa švicarskim izdavačem Peterom Blumom i tiskarom Peterom Kneubühlerom.

Minimalistička umjetnost predstavljena je grafičkim radovima kipara Donalda Judda (1928–1994) i Freda Sandbacka (1943–2003), a jedan od utemeljitelja konceptualne umjetnosti, Sol LeWitt (1928–2007), predstavljen je dvjema grafikama iz 1986. i 2004.

Zahvaljujući novoj strategiji otkupa koju je od 1992. inicirao ravnatelj Paul Tanner, Grafička zbirka ETH Zürich počinje nabavljati grafike suvremenih američkih umjetnika, te danas posjeduje velik broj grafičkih radova Roberta Gobera (1954), Raymonda Pettibona (1957), Christophera Woola (1955) i Matta Mullicana (1951). Činjenica da je radove nabrojanih umjetnika u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik moguće sagledati u kontekstu grafičkoga rada njihovih prethodnika jedna je od zanimljivijih stavki izložbe. Iz kurioziteta spominjem da je upravo problematiziranje konteksta slikarskoga rada Christophera Woola u odnosu na prethodnike Barnetta Newmana i Andyja Warhola tema nedavno (26. rujna 2009) otvorene izložbe u Kunsthausu u Grazu (Warhol / Wool / Newman „Painting Real“). Christopher Wool u Dubrovniku je predstavljen trima grafikama iz 2000. pod naslovom Moja kuća srodnima njegovim slikama u kojima rabi aplicirana slova i provokativne izraze (If you don’t like it get the fuck out of my house), te serijom od deset grafika manjih dimenzija (6 + 4, 2005) u kojima istražuje čiste likovne fenomene odnosa linije i podloge; na šest grafika klupko je silovitih linija koje podsjećaju na Woolove slike rađene sprejom, a na četiri grafike prostor je gotovo potpune bjeline, tek u naznakama otisaka.

Raymond Pettibone, mlađoj urbanoj publici zasigurno poznat i kao autor omota za albume hard-core benda Black Flag, predstavljen je s petnaest radova u najrazličitijim grafičkim tehnikama (sitotisak, litografija, linorez, bakropis, akvatinta), kojima je zajednički nazivnik povezivanje teksta i slikovnog prikaza. Bilo da se referira ne neke od simbola američke popularne kulture (surfanje, baseball) ili da se poigrava samim kreativnim činom u apstraktnim kompozicijama ili da stvara slike i zapise po karakteru najbliže intimnim dnevničkim zapisima, Pettibonov izraz karakterizira neposrednost i neopterećenost.

Lirski i kontemplativan trenutak izložbe ostavljen je za kraj i posljednju prostoriju izložbenoga prostora. James Turrell (1943) na osam grafičkih listova pod naslovom Tiho svjetlo (1990/1991) zapravo prenosi svoje svjetlosne instalacije u dvodimenzionalni medij grafike te postiže mirnu i fluidnu emanaciju svjetla iz samih prikazanih geometrijskih tijela.

Izložbe unutar izložbi

Činjenica da su suvremeni američki umjetnici zastupljeni na dubrovačkoj izložbi relativno velikim brojem radova, te da se grupiranjem radova pojedinih autora u zasebne prostorije događaju svojevrsne mini-izložbe unutar izložbe, daje dinamičnost koja se ne sukobljava s idejom pregleda najvažnijih stvari koje su se dogodile u američkoj grafici od šezdesetih do danas, a koja je u temelju koncepcije izložbe. Ono što je također nezaobilazno spomenuti pri valorizaciji ove izložbe jest i pružanje uvida u kontinuitet veza europske i američke umjetničke scene sugerirano ponajprije činjenicom da su svi izlošci iz europske zbirke, da su europski nakladnici i tiskari sudjelovali u grafičkim projektima poput 1 ˘ Life iz 1964, Baldessarijeve Crne kocke iz 1982. te Turrelova Tihog svjetla iz 1990/1991, a potom i biografskim podacima samih autora, koji su dulje boravili u Europi i bili nadahnuti europskim umjetnicima (Mark Tobey, Sam Francis, Kimber Smith, Robert Motherwell).

Nakon niza zapaženih izložbi kao što su Svjetlina, izložba zaklade za suvremenu umjetnost Thyssen-Bornemisza (2004), Umbraculum za Dubrovnik (2006) i Posuđeno vrijeme (2009) Jana Fabrea, Pablo Picasso – grafike (2008), Umjetnička galerija Dubrovnik izložbom Američka grafika od 1960. do danas bilježi, nedvojbeno, još jednu vrijednu međunarodnu izložbu.