Na rubu ponora

Kad je prihvatio poziv uprave riječkoga Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca da u Hrvatskoj drami postavi neki svoj projekt, redatelj François-Michel Pesenti, zajedno sa svojom stalnom dramaturginjom Christelle Harbon, odmah je povukao dva neobična poteza. Odlučio je na suradnju neselektivno pozvati praktički cijeli glumački ansambl, a naslov projekta temeljena na korskim ulomcima iz grčkih tragedija stavio je u razlomak:

Med + Pepeo

--------------------------------

Iznad ponora

Što sugerira taj oksimoronski naslov? Otprilike, spoj ugode i destrukcije te obigravanja na tankoj niti koja dijeli logos od kaosa, egzistenciju od ništavila. Izbor antičke tragedije za znalce Pesentijeva teatra nije bio nikakvo iznenađenje. Pesenti je, naime, u svojoj već tridesetak godina dugoj karijeri često uprizorivao pojedine tragedije ili pak stvarao projekte prema njima, počevši od Eshilova Okovanog Prometeja (Marseille, 1983), Euripidovih Bakhi (Saarbrücken,1984), Eshilovih Perzijanaca (Düsseldorf, 1986), pa sve do nedavne trilogije Fedra Jeana Racinea, za koju je taj veliki francuski klasik našao nadahnuće u Euripidovu Hipolitu (Ljubljana i Damask 2004, Tokio, 2005). Smatrajući da je iscrpao istraživanja egzistencijalnoga agona i psihološkog razdora među pojedinačnim karakterima, sad je naumio okrenuti se kolektivnome aktantu: „koji u sebi uključuje identitet, djelovanje, misao, estetsku važnost“. I prije gledanja sama čina, moglo se s priličnom vjerojatnošću pretpostaviti njegovu svrhu i cilj: kazališno ispitati kako i koliko još uopće može djelovati zajednica u našemu svijetu u kojemu je kriza identiteta na svim planovima već tolika da ozbiljno ugrožava opstojnost svih oblika ljudskoga zajedništva, od obitelji do velikih gospodarsko-političkih sustava. To onda uključuje fundamentalno antropološko pitanje: Možemo li se mi još čemu nadati? I ono će doslovno biti postavljeno u predstavi.

Kako je na nj Pesenti zajedno s autorskom ekipom i glumačkim ansamblom odgovorio i koliko je/su to pitanje uspio/uspjeli jasno artikulirati i prenijeti publici kao kolektivnom tijelu – čini se bitnim pri raščlambi i prosudbi konačna učinka.

Pesenti ne radi s gotovim predloškom, već u uskoj suradnji s dramaturginjom stvara tipično postdramsku fakturu pastiša, slažući fragmente tijekom procesa nastajanja djela. Posve neobična odluka neselektivna uzimanja cijeloga glumačkog ansambla koji, nota bene, nije prije poznavao, ukazuje na igru svjesna rizika i slučaja. S druge strane, oko ulomaka iz grčkih korova, Harbon i Pesenti eklektički, po ne baš razvidnu kriteriju, slažu fragmente od raznih pjesnika, skladatelja, kantautora i pisaca 20. stoljeća: Didier da Silva, Falk Richter, Rainer Maria Rilke, John Lennon / Paul McCartney, Arthur Adamov, Stanislav Lem, Arnold Schönberg, Mick Jagger / Keith Richards. Rezultat je već više puta viđen postmodernistički pastiš, u kojemu Pesenti kopira i sama sebe – režirao je, naime, projekte prema tekstovima Adamova i Lema.

Činjenica da otvoreno preuzima dramaturške postupke dekonstrukcije grčkoga mita kakve je prije nekoliko desetljeća uvjerljivo i snažno proveo Pier Paolo Pasolini, ili da odmah na početku svoje predstave doslovno citira igru s loptom Predraga Sikimića koju je vidio u predstavi Jazz Filipa Šovagovića i redatelja Ivice Buljana, ne govori o plagijatu, već o uporabi citatnosti koja je danas ne samo obilato rabljena u praksi nego i u teoriji potvrđena legitimnom. Ono što je važno jest cjelina energije i njezina širenja na sve segmente izvedbenoga čina. Odmah nam je kazati: kontroverzna je, u ponečemu dojmljiva i svenazočna, u dijelu predstave zbrkana, nedorečena i nedorađena. Jedan od glumaca koji tumači Prometeja, Dražen Mikulić, izrekao je kao glasnogovornik glumačkoga kolektiva tvrdnju da je za uspjeh ili neuspjeh predstave u ovom slučaju zaslužan ili kriv jedino redatelj. Bio on u pravu ili ne, taj iskaz nedvojbeno svjedoči da glumci Pesentijev teatar doživljavaju kao eminentno redateljski, sa svim njegovim prednostima i slabostima. Svakako je najbolje kad se dogodi redateljsko-glumačka sinergija, pri čemu svaki sudionik u procesu kreativno slijedi zamisao cjeline, istodobno kao partikula i samosvojni stvaralački čimbenik. Nije li u tome, uostalom, i tajna odnosa kora i protagonista, i ne samo u grčkoj tragediji, nego u kazalištu tragična naboja uopće?

Pesenti u pozadini scene podiže visok i dug smećkast dijagonalni zid s velikim otvorom po sredini. U prednjem su planu stolci, notni stalci, s desna pozadinski koncertni glasovir. S takvom slikom izvrsno su stilski i koloristički usklađeni kostimi Lea Kulaša. Prvi dio traje točno pola sata i građen je na minimalnim pomacima u pokretu, glumci zastupaju sami sebe kao privatne osobe, Alen Liverić sjedeći izgovara nasumce opće misli. Tim dugačkim ne-događanjem Pesenti po svom običaju iskušava strpljenje gledatelja do krajnje granice, pa i preko nje. U naglom rezu Denis Brižić recitira pjesmu Beatlesa I am He And You Are Me mahnito razbacavši stolce i stalke, poslije čega napokon nastupi kor. Iz čvrsto zbijenih redova uz ritmizirano stepanje izdvajaju se pojedinci u grotesknim uskovitlanim figuracijama izgovarajući potpuno nerazumljive replike. Samo uz krajnji napor koncentracije moglo se naslutiti važne verbalne naznake onoga što će se dogoditi: Nema vatre! Tko će nas spasiti? To je, dakako, prizivanje Prometeja koji se u općoj rascjepkanosti i nepovezanosti pokazuje kakvom-takvom čvrstom točkom središnjega dijela. Oko nagoga Dražena Mikulića / Prometeja okupljaju se u izmjeničnoj adoraciji i oplakivanju pojedini koreuti (Okeanide?). Tu se ne može mimoići ulog Sudbine / Fatuma kao temeljne određenosti čovjeka i života u Grka: „Sudbina ide naprijed donoseći ono što mi želimo odbaciti.“ Ta sentencioznost uvodi u treći dio, svojevrstan moderni party u ozračju sveopćega raspada i kakofonije. Gotovo lišena glazbe, izvedba sad uvodi glasoviti gudački sekstet Arnolda Schönberga iz 1899. Verklärte Nacht / Preobražena noć, koji uživo izvode najvrsniji glazbenici orkestra Opere. Slika rasapa svijeta prikazana je do kraja provedenom nesuvislošću koju kruni pojava djevojčice u crvenoj opravi što monotono izgovara Jedan, dva, tri – crvena kraljica, dok iz mračnih dubinâ pozornice dopiru izvučene fragmentne sentencije o tragičnosti sudbine, zalasku Sunca i impliciranome kraju čovječanstva.

Vratimo li se problemu sinergije između redatelja i glumačkoga ansambla (koji uz već spomenute čine Anastazija Balaž Lečić, Olivera Baljak, Marina Bažulić, Zdenko Botić, Jadran Grubišić, Jelena Lopatić, Jasmin Mekić, Damir Orlić, Ivana Savić, Tanja Smoje, Leonora Surian, Biljana Torić i Nenad Vukelić), ona je negdje dobro proradila proizvevši jake učinke, no drugdje je ostala neispunjenom, pa tada dolazi do umrtvljenja i prazna hoda. Temeljni je problem u potpunom nedostatku komunikacije s publikom. Tko god da je tomu kriv, činjenica je da riječka publika predstavu nije prihvatila, jer reakcije idu od potpune konsternacije do konstatacija tipa: zanimljivo, ali zbrkano i nerazumljivo. No to zapravo logično ulazi u horizont očekivanja recepcije teatra kakav misli i stvara François-Michel Pesenti. Uronjen do kraja u svoj mjestimice uistinu ingeniozan i duhu vremena primjeren idejni svjetonazor i umjetnički izraz, njemu i nije stalo do pohvalne ili pokudne reakcije publike. Ali u konačnici, htjeli mi to ili ne, kazalište je više od svih drugih umjetnost koja se stvara za publiku i u svojoj cjelovitosti ovisi o stupnju dosegnute sinergije s tim kolektivnim tijelom.