Manjak kvalitete

Dugom se tradicijom međunarodni jazz-festival u Nagykanizsi može svrstati među najstarije ne samo u Mađarskoj nego i u Europi. Nastanak taj festival može zahvaliti entuzijastu, jazz-trubaču i zubaru Arpadu Bekeu, koji ga je uz pomoć nekadašnjeg urednika za jazz mađarskoga radija Imre Kissa u dosta teškim prili-kama pokrenuo prije gotovo 35 godina, davši mu kao prvobitnu program-sku okosnicu svoj amaterski dixieland-sastav. Tijekom svih tih go-dina taj će festival, kojem gravitiraju i brojni ljubitelji jazza iz Varaždinske, Međimurske i Koprivničko-križevačke županije, pro-filirati programe s naglaskom na kvalitetnim domaćim jazz-snagama te uvijek i barem s jednim gostovanjem američkih sastava kao krunom završnih događanja.

Ovogodišnje je izdanje, održano 9. i 10. listopada, iznenadilo novinom koja danas to više i nije, proširenjem svog imena na Kanizsa Jazz and World Music Festival, nastojeći se poput nekih drugih manifestacija programski obogatiti, pa time i dodvoriti dijelu slušateljstva. No, kako je to već više puta dokazano, dosta rizičan potez koji izaziva zazor ljubitelja jazza, i ovogodišnji je festi-val u glavnom gradu mađarske pokrajine Zala pokazao sve nedostatke programski miješanih bombona. Taj je potez rezultat slabije ekonomske situacije našega sjevernog susjeda, ali i gubitak struč-nih savjeta, što bi ubuduće moglo utjecati i na dugogodišnju tradi-ciju održavanja te manifestacije. U ovakvoj su situaciji inače marni organizatori mogli postupiti i drukčije, odustati, primjerice, od nastupa četiriju grupa svake večeri, sad već ionako skraćena dvodnev-noga programa, iz kojega nije ovaj put bilo teško izdvojiti ono najvrednije.

A u tom se kontekstu valja osvrnuti na koncert otvaranja koji je održala jedna od brojnih mađarskih vokalistica pomalo neuobičajena scenskog nastupa, Veronika Harcsa, sa svojim korektnim klasičnim jazz-triom u sastavu: Attila Blaho, glasovir, Zoltan Olah, kontrabas, i Balint Majtenyi, bubnjevi. Harcsa je jazz počela pjevati 2005, proslavivši se najprije interpretacijom standarda Speak Low, da bi potom diplomirala na odjelu za jazz poznate budimpeštanske glazbene institucije Franz Liszt. Zaredala su brojna gostovanja od Rumunjske do Japana, a ne baš neutemeljene pretpostavke da dolazi iz područja pop-glazbe, demantirala je u dodatku zanimljivom izvedbom bluesa. Dvo-jica mađarskih glazbenika iz dua Lajko Felix iz Srbije s violinom i bračom gotovo su sat vremena gudila i ne rekavši ništa demantirali svaku vezu sa jazzom. Jedan su od sastava koji su trebali zado-voljiti u programu termin world music. Raspoloženje je relativno dobro popunjene dvorane prve večeri popravio dugovječni i uvijek korektan predstavnik tradicionalnoga jazza Molnár Dixieland Band iz Szegedina, koji je u dva navrata upoznala i zagrebačka publika. Standardnom i provjerenom razinom muziciranja s nekim mlađim čla-novima u sastavu stari je rutiner, klarinetist i alt-saksofonist dr. Molnar iznenadio idejom angažirajući uz provjerenu pijanisticu i vokalisticu ansambla Martu Garay, i glumicu koja pjeva Andreu Malek. Malekova je svladala tekstove nekih starijih jazz-standarda poput Wallerove teme Honeysuckle Rose, ali je pokazala ritmičku nesigurnost i svoje (ne)shvaćanje scenskoga nastupa. Festival je iznjedrio i kvartet mladih džezista Nagykanizse, na čelu kojeg je sopran i alt-saksofonist Miklos Borbely, inače sin afirmiranijega saksofonista Mihalyja, a u kojem nastupa nadareni pijanist Matyas Gayer, koji je još s 11 godina karijeru započeo u sastavu alt-saksofonista Ivana Tiborcza. Nadahnut Theloniousom Monkom, odsvirao je nekoliko zapaženih solo-dionica.

Ostali sudionici programa; Trio K.L.B., Kvartet Gabora Bolla te napose Loop Doctors američkoga bas-gitarista Garyja Willisa, okružena mađarskim glazbenicima, svojim nastupima bez dinamike, ali zato s elektronskim zvukom, sude u neke druge glazbene i stilske sfere, pa ih kao predstavnike rocka, nediferencirane fuzije, pa čak i techno-glazbe, valja u ovom prikazu izostaviti, jedino bi možda vrijedilo spomenuti trubača Kornela Kovacsa Feketea iz Loop Doctorsa koji je pristupom na tragu danas popularnog Davea Douglasa.

Međunarodni festival jazza, a sada i world-glazbe, u Nagykanizsi pamti i neka bolja vremena, iz kojih bilježimo nastupe legendarnoga pijanista iz kvarteta Bennyja Goodmana Teddyja Wilsona te poslije saksofonista Davea Liebmana, Archieja Sheppa i Stevea Colemana, gitarista Johna Abercrombieja s bubnjarem Adamom Nussbaumom, pjevačice Joan Faulkner i Sydney Ellis, pa i mađarskih jazz-veličina, violinista Csaba Deseöa, pijanista Bele Lakatosa i Georgea Vukana, kontrabasista Aladara Pegea te brojnih drugih, a na tom su festivalu nastupili i naši, trubač Ladislav Fidri i Zdenka Kovačiček uz pratnju trija Vanje Lisaka.

Recesija, ali i neki drugi čimbenici, doveli su nažalost do stanovita urušavanja nama ne tako daleke i vrijedne manifestacije jazza. Ostali su simpatični i revni organizatori i nade u neka bolja vre-mena, u kojima im ni hrvatski džezisti neće biti preskupi.