Mahler u zamjenskim prostorima

U utorak 6. listopada puna je Mala dvorana Doma sportova svjedočila središnjem klasičnom glazbenom spektaklu sezone: prvom posjetu Hrvatskoj, prema posljednjim ljestvicama, najboljeg orkestra na svijetu – Kraljevskoga Concertgebouwa iz Amsterdama. Koliko god najava dolaska u Zagreb „najboljeg orkestra na svijetu, prema pisanju časopisa Grammophone“, zvučala kao dobar reklamni trik, mitovi i legende oko Kraljevskoga Concertgebouwa obistinile su se na početku sezone i hrvatskoj publici. Mala dvorana Doma sportova u Zagrebu, bez gotovo ikakve scene, s minimalnim dodacima božićne scenografije, poslužila je kao sasvim dobar akustički prostor vrhunskom muziciranju, solidno zamijenivši veliku dvoranu Lisinskog.

Dvorana se svidjela i Danielu Hardingu, dirigentu iz Velike Britanije, koji je amsterdamski Concertgebouw poveo na malu turneju od tri koncerta: Verona – Zagreb – Beograd. „Toliko se pričalo o dvorani u kojoj ćemo svirati u Zagrebu; po orkestru je kružila njezina fotografija i svi su je komentirali i imali različita očekivanja. Što je najbolje, ovdje glazba zvuči prilično dobro. Ovo je poseban prostor, naravno da nitko od nas nije mnogo nastupao u sportskim dvoranama, ali ovo je odlično mjesto za koncerte klasične glazbe, vrlo je udobno za sviranje, zvuk je prilično izdašan, topao i širok. Mislim da se ovdje dobro zabavljamo. Sviđaju mi se svjetla iza orkestra – izgledaju kao božićna.“

Orkestru se isplatilo što ništa nije prepustio slučaju i što je dva tjedna prije koncerta u Zagreb u izvidnicu poslao dva inženjera akustike iz Amsterdama koji su ispitali dvoranu i odabrali najbolja mjesta za pojedine dionice. Orkestar je doista u Malu dvoranu Doma sportova unio ozračje svojega matičnog prostora, amsterdamskog Concertgebouwa. Harding ga smatra jednom od najboljih dvorana na svijetu: „Ovi glazbenici putuju po svijetu i svake večeri nastupaju u novom prostoru s drukčijom akustikom, što je novi izazov, novi zvuk koji se treba razraditi. To je važno za ovaj orkestar jer oni dolaze iz jedne od najljepših i najslavnijih koncertnih dvorana na svijetu, svaki dan probaju i nastupaju u dvorani amsterdamskog Concertgebouwa! Žive u tom pravom luksuzu zvuka i važno je da kada odlaze na turneje ne ostavljaju to iza sebe, već donose sa sobom. Isto je s Bečkom filharmonijom, koja svira u Musikvereinu, i ona je naviknuta na nešto što je pravi luksuz za glazbenike. Pravi izazov za njih je onda to ostvariti i drugdje, a ne doći u neki novi prostor i izgubiti svoj zvuk. Mislim da to Concertgebouw orkestru osobito polazi za rukom. Možete ih staviti u kutiju za cipele i oni će i dalje zvučati pomalo ‘amsterdamski’.“

Orest Shourgot

Elegantnim je pokretima Harding izvlačio najbolje iz „najboljeg orkestra na svijetu“, u glazbi Janačekovih Laških plesova i Mahlerove 1. simfonije u velikoj gradaciji energije do veličanstvena finala, kojemu unatoč bučnim ovacijama svojstvenim sportskim događanjima dodatak nije bio potreban.

Možda bi koncert u Maloj dvorani Doma sportova pred dvije i pol tisuće ljudi prošao i savršeno da nije bilo malih tehničkih propusta, koji su možda ipak naša specijalnost. Još bi se pljesci između stavaka mogli tolerirati, ali neočekivani sportski trening u susjednoj dvorani, s glasnim uzvicima i pljeskom od polovice Mahlerove simfonije, koje do kraja nitko od organizatora nije pokušao zaustaviti, ipak su nedopustivi.

Na prvom koncertu Zagrebačke filharmonije u ciklusu Plava oktava 9. listopada takvih iznenađenja nije bilo, ali je zato odabran malen i akustički posve neprimjeren prostor dvorane Kornati, u koji stane oko 400 posjetitelja. I ovom je izvedbom ravnao britanski dirigent, a na programu se, pomalo nespretno, našla također Mahlerova 1. simfonija, na štetu naših filharmoničara. Sir Neville Marriner svjetski je poznat dirigent posebice proslavljen kao osnivač i dugogodišnji voditelj legendarnoga londonskog orkestra Academy of St. Martin-in-the-Fields, koji je u pedeset godina djelovanja snimio na stotine nosača zvuka. No u 85. godini maestro, pravi gentleman, ne može izaći na kraj s očigledno zapuštenim orkestrom s kojim se nijedan dirigent sustavno ne bavi, otkad je Vjekoslav Šutej na bolovanju. U suhom prostoru koji nimalo ne podupire zvuk akustičnih instrumenata Mahlerova višeslojnost uopće nije dolazila do izražaja, fraze su bile teške i bezlične te se općenito dobivao dojam da orkestar bezvoljno svirajući note po partituri „odrađuje posao“. Ni traga uzbudljivosti pokreta i višeslojnosti tonskih tekstura od prije tri dana u kojima je zorno oživljen nemirni duh skladatelja. No prvi je dio večeri obilježio sjajan nastup koncertnoga majstora Oresta Shourgota, koji je istupio iz matičnog orkestra i pokazao svu virtuoznost i muzikalnost u solističkoj dionici Brahmsova Koncerta za violinu i orkestar u D-duru, opus 77. Nadajmo se da će uskoro dobiti priliku da se iskaže i u primjerenu prostoru novootvorene dvorane Lisinski.