Lomljivost hipernaturalizma

U Osijeku je 103. kazališna sezona otvorena 16. listopada suvremenim hrvatskim dramskim tekstom, dramom Fragile! Tene Štivičić u režiji Snježane Banović. Višestruko nagrađivan tekst mlade hrvatske dramatičarke nastanjene u Londonu praizvelo je 2005. ljubljansko Mladinsko gledališče, koje gostovanjem na Danima satire u Zagrebu 2006. biva nagrađeno u kategoriji Zlatnog smijeha za najbolji tekst. Redatelj te prikazbe, Matjaž Pograjc, pretvara Fragile! u reality show snimanja televizijske drame, čime komunicira s jednom od najvidljivijih karakteristika postdramskoga kazališta – principom naracije. Okosnicu drame Pograjc gradi na opisu i zanimanju za poseban čin osobnog sjećanja, odnosno pripovijedanja aktera, a smisao drame donosi priopćavajući osobno iskustvo istočno(srednje)europskih izbjeglica združenih na nekoliko londonskih adresa. Tako Pograjc svjesnom uporabom televizijskog medija postiže antimedijski efekt – prisutnost aktera drži kazalište u blizini osobnoga susreta, nasuprot proizvoljnim egzibicijama biografskih realnosti u televizijskim predstavama razotkrivanja.

Snježana Banović u osječkom Fragile!, slijedeći Pograjcovu tehniku koliko god se to neusporedivo davalo, odabire redefiniranu klasiku, povratak naturalističkim stilskim karakteristikama koji će ovaj put imati izmijenjenu funkciju. (Hiper)naturalizam u Banovićeve nalazimo u odabranoj formi u kojoj se na prvi pogled ne pruža ništa više od zabavna reproduciranja svakodnevice, ali sa svrhom prikazivanja grotesknoga propadanja, apsurdnosti i beznadnosti. Redateljica potencirajući realnost iznalazi pharmakose, ne više iz razloga upućivanja oslijepljene javnosti u njihovu zlu kob, nego naprotiv da bi nam izrekla da je ono društveno neprihvatljivo jedino sveto, da je to prava istina, odnosno ono što probija tabue. Nedjelo koje se događalo na dalekim balkanskim prostorima dobiva ulogu iznimke, jezivoga i nečuvenog u izmijenjenom prostoru – ulogu ekstaze.

Dramski tekst Tene Štivičić u mnogočemu pomaže Banovićkinoj namisli. Osim izrezivanja dva monologa, poetska intermezza iz 13. slike dramskoga teksta i njihova lijepljenja na krajnje točke izvedbe, zbog epiloške uloge i uloge otvorenoga svršetka, redateljica dosljedno, linearno preuzima predložak. Oslanja se ponajviše na uspješnost izvedbe osječkih glumaca, koji nažalost pretvaraju Fragile! u lom zaboravljena teksta, netočnosti u iskakanjima iz engleskog u srpski ili pak hrvatski jezik, neizrađena scenskog pokreta, neugođena, neprirodna glasa. Trema zbog nepripremljenosti ponajviše uzima maha u izvedbi Vjekoslava Jankovića i Miroslava Čabraje, kojima smo samo u rijetkim trenucima povjerovali u sve ono tegobno isprazno utisnuto u njihova dramska lica, bilo to izgovoreno ili s namjerom prešućeno. Pohvalu zaslužuje mlada osječka glumica Ivana Soldo u ulozi najtragičnijega lika na sceni, koja uspijeva odvratiti atmosferu u ispraznu bol kratkim, odrezanim rečenicama, izgovorenim sudbinski mirnim, jednoličnim, neafektiranim tonom odajući afektaciju k tragičnim ulogama koje joj mnogo bolje pristaju od prošlosezonskih komičnih. Gospođe Ljiljana Krička-Mitrović, Tatjana Bertok-Zupković i Sandra Lončarić Tankosić nisu učinile dodatni napor kako bismo mogli ulogu u ovoj predstavi razlikovali od mnoštva drugih odigranih na istoj pozornici. Scenografija, nadamo se zbog financijskih rezova, svedena na jeftinu metonimiju, gomilu porazbacanih praznih kutija kojima su se inače odlični i nagrađivani dizajneri (NUMEN, Nina Bačun i Roberta Bratović) nepotrebno osramotili. Kostimografkinja Đenisa Pecotić i glazbeni suradnik Igor Valeri svoj posao odrađuju nepretenciozno, jednostavno i svrsishodno.