Krivotvoritelji vremena

Andrija Tunjić

Uvaženi dramski pisac žali se da mu je jedno kazalište obećalo praizvesti dramu, ali je režiju ponudilo redatelju koji je dramu nakon višemjesečnog čitanja odbio režirati. Veli pisac da je razlog odbijanju umjetnička dovršenost drame, a da taj i slični tzv. inovativni redatelji ne žele režirati ako napisano ne mogu mijenjati. Drugim riječima redatelj bi falsificirao njegovo djelo.

Čim je spomenuo falsificiranje, bilo je razvidno da dobro razumije postmoderno doba koje živimo. A nekada, i ne tako davno, krivotvorile su se slike, novčanice, tek pokatkad poneki književnik, a to su se usudili raditi samo izabrani; vlast, obavještajne službe i po narudžbi vlasti povjesničari. Danas, kada smo svi „izabrani“, kriza ideja, falsificiranje i manipulacija nešto su posve normalno. Bez toga je nezamisliva ne samo umjetnost nego i život. Osobito ako je umjesto budućnosti okrenut prošlosti.

Primjerice, u isto vrijeme kada Nobelovu nagradu za književnost dobiva Herta Müller, njemačka književnica rođena u Rumunjskoj, čije je djelo nastalo na dramatičnoj praksi i dugoročnim katastrofalnim dosezima komunističke ideologije, Stjepan Mesić, naš predsjednik u odlasku, krivotvori povijest pa dijeli odličja za stvaranje hrvatske države ideolozima komunizma koji svoje grijehe prebacuju na druge. Da se kontinuitet prebacivanja grijeha nastavlja, dokaz je i odlikovani Drago Domitrović, koji je hrvatskoj javnosti ocinkario komunističkog ideologa Ivicu Račana, jer je navodno bio protiv prvih višestranačkih izbora.

Iako Domitrović misli kako je time opravdao razlog za „orden“ i učinio koračić na putu razobličavanja totalitarne svijesti, koju je i sam kreirao, zar to može biti dostatno za odličje koje je dobio? Zato nakon dodjele odličja i dalje ostaje nejasno je li Mesić svjestan da dajući odličja ideolozima komunizma nije lustrirao hrvatske komuniste, nego je nevine među njima opteretio nepočinjenim zlima i zločinima, a na mrtve borce hrvatske samostalnosti natovario i teret komunizma.

Čudno je da predsjednik Mesić amnestira od suda povijesti tvorce egzistencijalnoga straha, za što je Nobelov žiri dao nagradu Herti Müller. Zabrinjava i što će otići s mjesta „predsjednika svih građana“, a neće priznati Rezoluciju Vijeća Europe i Deklaraciju Hrvatskoga sabora, kojima se izjednačavaju nacifašizam i komunizam, ta najveća dva zla 20. stoljeća.

Dok antitotalitarni svijet slavi Hertu Müller, jer je raskrinkala mehanizme i svijest komunističke totalitarne ideologije, u nas se ta totalitarna svijest, ne samo od strane Mesića, još potiče, njeguje i čuva. Nevjerojatno je i zabrinjava s koliko pomnje, čak i u glavama umjetnika koji sebe vole zvati tzv. lijevim demokratima. U tome idu tako daleko da propagiraju, citiraju i izjednačavaju Krležu komunista i Krležu umjetnika. Eto, proteklih dana, skrivajući se iza Krležina doprinosa dramskoj književnosti, neki krležoljupci dočepali su se zabluda iz knjige Moj obračun s njima pa ih hvale, iako za to ne postoje razlozi. Krivotvore sadašnjost, kao i Mesić.

Jer svaki iole ozbiljan teatrolog, poznavatelj teatra 20. stoljeća i izučavatelj Krleže, kad pročita tu knjigu, shvatit će da je Krležino razumijevanje teatra, kojim obiluje ta knjiga, vrijeme umnogome itekako nadišlo, a nije mnoge protiv kojih iz ideološko-komunističkih pobuda Krleža u knjizi piše. Citirati Krležu iz te knjige danas znači ne poznavati suvremeno kazalište, ali i skrivati se iza krležijanske fraze, vehemencije i falsifikata, što je često alibi za sve totalitarne nakaradnosti koje nam takvi nameću.