Kičem protiv kiča

Prolazeći zagrebačkim Kaptolom naići ćemo na bezbroj dućana s vjerskim asortimanom koji nekomu mogu djelovati estetski vulgarno. Svatko čiji je ukus malčice osjetljiviji bez razmišljanja će spomenutu ponudu katoličkih svetaca i svetih simbola diskvalificirati kao kič. Ali malotko će znati otprve odgovoriti što je to zapravo kič? Taj termin nema veliku povijest: rođen je u dvadesetom stoljeću, a sve što se pisalo o njemu od Brocha i Greenberga do one često citirane, ali potpuno zastarjele Dorflesove knjige danas je potpuno deplasirano isključivo zbog promijenjene političke i ekonomske situacije. Naime, u danima prošlog stoljeća, kada se termin kiča formirao, umjetnost je bila podijeljena između totalitarnih društava, gdje je kič bio državno dirigiran kao službena umjetnost i kapitalističkih, gdje je kič bio prisutan kao odgovor na zahtjeve slobodnoga tržišta. Danas državna prisila egzistira u znatno manjoj mjeri u cijelom zapadnom svijetu, ali i status umjetnosti potpuno se promijenio. Ona više nije vrijednost sama po sebi, nego je prisiljena natjecati se s drugim proizvodima na tržištu. Zbog toga je danas kič prisutniji više nego ikada, a umjetnost na to stanje odgovara koristeći njegovu logiku i strategiju kako bi djelovala subverzivno na kičizirano društvo u kojemu je nastala (samosvjesni kič naziva se u teoriji i camp). Zbog toga je vrlo znakovito što se baš na Kaptolu, prepunu praktičnog kiča, pojavila Kožulova izložba Subvencionirane stvarnosti kojom umjetnik kritizira trivijalne spektakle nametnute od strane ideologija koje sen njima koriste kako bi uljepšale i sakrile nimalo privlačnu sliku realnosti. Izložba je pomak u odnosu na dosadašnje Kožulovo stvaralaštvo: pomak u idejnom smislu od psihološke začudnosti njegovih ranijih radova ka društvenoj kritici (koja je doduše uvijek bila prisutna kod njega); te s druge strane pomak u tehničkom smislu od objekta ka računalnoj animaciji (koja je međutim prikazana na televizorima postavljenima u određenom redu, tako da ni ona nije lišena odnosa s prostorom).

Što se objekata na ovoj izložbi tiče, u spomenuti kaptolski kontekst uklapa se velika ružičasta Gospa s ugrađenom pumpicom koja proizvodi suze. Ta naprava toliko podsjeća na mehaničkoga Krista koji krvari iz pet rana iz Marinkovićeve Glorije, da se posjetitelj može zapitati je li takvošto uistinu u prodaji u nekom od okolnih dućana ili je riječ o autorovoj intervenciji. Nadalje, propitivanje odnosa politike i društva te frustracije koje politički osviješten građanin može imati prema samovolji i samoproglašenoj nepogrešivosti vladajućih tematizira boksačka vreća na kojoj su nalijepljene slike hrvatskih političara. Postavljena je u prostor i zastava od vrećica u živim bojama (žuta i crvena, koje prema autorovoj namjeri simboliziraju cirkuski šator), koja predstavlja zastavu Europske Unije. Ideal Europe ovdje je ismijan, sveden na simbol potrošaštva i zagađenja – plastične vrećice. Vizualno najfascinantniji predmeti su sedlo i kaubojski šešir prekriveni šljokicama u bojama i oblicima s američke zastave, nadahnuti autorovim boravkom u SAD-u. Njihov je cilj dekonstrukcija američkoga kaubojskog mita o tome kako je zapad osvojen te njegovo prokazivanje kao još jednog izvora ideološke manipulacije.

Posebno postavljeni televizori prikazuju obožavane ličnosti iz bliže povijesti i svijeta zabave. Na ulazu su televizori na gomili uz diskokugle i svjetleće zvijezde sa šarenim animiranim prikazom estradnih, pornografskih i filmskih heroja, koji se pojavljuju uz čudne zvukove iz animiranih filmova. Slično su napravljeni i kolažirani triptih i videorad sa slikama maršala Tita u sjaju socijalističke parade. Oni su suprotstavljeni animacijama Baracka Obame (trenutno najobožavanijega svjetskog vođe) uz groteskno izobličenu pjesmu Somewhere over the rainbow, koja sažima bajkovite nade i očekivanja koje mase ulažu u njega. Društvena kritika prisutna je i u ovim radovima preispitujući nerealna idealiziranja političkih figura, kao i činjenicu da su ona podjednako prisutna u svim režimima, kao tendencija svake vlasti, ali i tendencija mase.

Ono što cijela izložba želi poručiti jest da se iza svih velikih priča krije laž i osobni interesi vlastodržaca. Ona je društveno angažirana u kritici samovolje i pohlepe skrivene u blještavu ruhu šoubiznisa ili nacionalnih i vjerskih mitova. Poput Rabelaisova romana iz 16. stoljeća Gargantua i Pantagruel ona prikazuje društvo u groteskno-šaljivu svjetlu, potiho ukazujući na čovjekov minorni položaj u njemu.

Sve hladnoratovske definicije kiča iz prošloga stoljeća beskorisne su u kontekstualnom sagledavanju Kožulova djela. Nakon ove izložbe shvaćamo da kič ne možemo više svesti na zastarjelu formu lošeg osobnog ili totalitarnog ukusa. Kič je način života koji je ujedno i nametnut i koji se sam nameće. Podilazeći vječnoj ljudskoj želji za dopadljivim, kič je jedan od izvora manipulacije i moći u društvu: bilo da je to moć pojedinca koji se bogati plasirajući kič, ili moć institucija koje kroz njega jačaju utjecaj. Zbog toga se protiv kiča ne isplati boriti osim inteligentnim ukazivanjem na njegovu narav i sveprisutnost u društvu, što nam upravo nudi ova izložba.