Kad dođe onaj brod

ČEŠĆE NEGO INAČE

Ima dana kad češće nego inače

naš govor izjednačujemo s onim morskim

postupno izmjenjujemo ljetne rečenice

slojeve jezika amplitude daha

upućeni u nejasnu meteorologiju

u naš govor uključujemo ptice

na njihov se lebdeći način nešto lakše

sporazumijevamo s vjetrovima

spravnima za sva visinska orgijanja

ima dana kad nas češće nego inače

nebeska strujanja pomlađuju

kad se bez većeg napora prostiremo

svim svojim najvišim slojevima

ISPIT IZ POVIJESTI

Prolazim pored Hvara, mislim na prijatelje

slažem ih po abecedi, pronalazim u boljim godinama

uspoređujem ih s morem, nastojim za njih osigurati

njegovu svevremenost, riječi s kojima se učimo

gonetanju vremena, smanjivanju daljina, zrcaljenjima

u kojima se na neki tako darežljiv način svi nalazimo

prolazim pored Hvara, sve mi je razvidnije

što nas spaja a što rastavlja, odakle dolazimo

i koje nam riječi nedostaju, koji pokreti, koji snovi

za dovršetak lekcije iz povijesti koja nas gleda

s razine Arsenala, s Katedrale, sa starog trga

čijim riječima još vjerujemo, čijem obrazu nalikujemo

zatječemo se kako u sebi ponavljamo ispit zrelosti

pučka prikazanja, stari i novi teatar, godine prijatelja

preispitujemo sva ta lica, datume, događaje

hvata me već i neka tiha tuga od toliko poznatih činjenica

prolazim pored Hvara kao što oblaci prolaze

iznad naših misli blaženo stareći zajedno s nama

upisujući i naše godine u svoju nestalnu mudrost

prolazim pored Hvara, mislim na prijatelje

prolazim pored Hvara, pored Hvara prolazim

DOZA VREMENA

Koji put valja slušati stare ljude

njihovo se vrijeme izvodi i iz budućih cvjetova

u njima rastu vode, prelijevaju se

iz prostora života u život prostora

iz riječi što se začela u riječ što će začeti

doista, valja slušati starije

sjede na klupici, žmire na suncu rive

oslanjaju se na štap, zrelu moć

primiču nam se večernjim ugođajem, mirišu

na sjemenke, kapar, naranču, kadulju

ispunjaju sav svoj položaj, uče nas

da prostor umire ako u njemu ne živiš

da mu je potrebna dovoljna doza punog vremena

a kad starci odu ostavit će nam svjetlost

onu kojoj nikada ne valja zamjeriti

potpuni mrak

KATEDRALA, ORNAMENTI

Krenuvši putem pobožnog klesarstva

što sam češće uranjao u fini plet rezbarija

nazreo sam u njemu i ono zasjenjeno

ono što me na pažljiviji način još uvijek dotiče

i lebdi u mojim riječima još i prije njihova izgovora

moje se oči još uvijek same od sebe otvaraju

nalik strojevima za primanje ljepote

u njima su i tajni oni mehanizmi

što se ponašaju po principu odlagališta vjere

u njima se i sami skladamo poput ornamenata u drvu

kad se na trajno ponizni način miješaju

svi oblici tišine pa i oni od koje smo izdjelani

poput drvenih figura iz kojih govori ona ista nada

kojom na svoj duboki način odzvanja katedrala

kao čovjek kad diše i tako se odaje životom

izuzimanjem iz sna u bdijenju koje je veće

koje vibrira kao svaki žlijeb u orahu u granitu

koje i naš pritajeni dah ubraja

u svoje svemoguće moguće

DUŠE RIJEČI

Riječi koje su ovdje prošle

bačene kao rukavica prije presudne bitke

sad su duše tih istih riječi

sad su riječi ispunjene dušom

velike riječi za sve što jesmo

veliko nešto što će se tek izgovoriti

riječi s početka i riječi s kraja

one koje su ovdje prošle da bi bile

da učine mjesta drugim riječima

da im dadu osnovni oblik

da im pojačaju značaj

da ostave trag koji će ionako ishlapiti

kao voda što je vatra prenosi

iz jednog stanja u drugo

DA CAPO AL FINE

Očekuje se, u susjednoj će nas kući

uskoro napustiti dobar čovjek

već je izašao iz našeg dijela beskraja

njegovo disanje polako preuzimaju predmeti

posljednji čije je obrise odjenuo sjenama

prolazimo pored kuće nečujnim koracima

da ga ni na koji način ni u čemu ne ometamo

osoljuje se zid nasuprot vratima

ulica je zaboravila kako se dovršiti

otvara nova vrata, utječe se tajnim prolazima

u susjednoj kući izdiše čovjek

i sve čemu nas uči jednom ćemo ponoviti

jednako kao što se to u našem vremenu

uvijek u drugom valu ponavlja more

u drugome letu ista ptica

i isti cvijet na drugome drvu

JUTARNJA SMOTRA OTOKA

Eno ih, upravo isplivavaju iz sveopćeg mraka

na mjestima gdje su se sinoć razišli

ponovno se prikuplja sva njihova tvarnost

bude se dnevni strojevi podmorja

skrućuje se prašina od koje smo se izmakli

usisavaju ih uvale, u more izmeću rtovi

golim se kamenom spremno pružaju u visinu

oblikuju nas kao sebi zavjetovane

sve vide i ne vide, od svih su zvukova

vrijeme ih prebrojava, more ushićuje

odazivlju se na sva imena poznatog raslinja

začinju nove igre iz nepoznatog

kao da su povelja iz koje se čita svjetlost

bude se iz temeljnih svojih snohvatica

nemir im je upisan u topografske oznake

upravo isplivavaju iz sveopćeg mraka

nigdje se tako sneno ne rasplinjuje nevidljivost

KAD DOĐE ONAJ BROD

A kad dođe onaj brod

kad rastre svoje tajanstvene daljine

skupljene poput rublja po uznemirenoj pučini

kad nam se unese u neiskusne oči

kad stvarno dođe

riva će se po nekom svom procesu raširiti

grad otvoriti sve što ima snagu najdubljeg pogleda

što dugo odolijeva hladnoći

i na jeziku ima osjećaj za otvoreno more

za riječi zagubljene u tihoj nevidjelici

među valovima koje nikad nismo znali po imenu

kad jednom stvarno dođe onaj brod

kad otvori svoju prostranu utrobu

poput dugo sklopljene starinske lepeze

kad ispred nas iznese što je dugo skrivao

kad dođe onaj brod

možda će nam pokazati grad kakav smo trebali

grad nalik i brodu i gradu u njemu

grad što u doba neželjenih rasprodaja

širi svoja još nepoznata svojstva

ploveći grad koji nas do besvijesti potiče

na blagdan za koji nije rečeno

da smo ga zaslužili

ISKUPLJENJE

U hladnoćama koje su nas zahvatile

sveli smo se opet na jednu jedinu sobu

ubacujemo u nju kubike zaboravljene topline

ono što izlazi iz naših knjiga osmijeha šutnje

što sastavlja naše razgovore dodire kušnje

izmišljaju nam olakšice hibridno vrijeme

dijele nam džepne priručnike za brzo snalaženje

organiziraju službe za pomoć i pripomoć

otključavaju spremišta rezervi energije

prestrojavamo se kao u doba prvih zajednica

više ne rabimo riječi koje se podrazumijevaju

ne znamo u čijem znaku dolaze plimni zamasi

sve su nam nejasniji uzroci ovih nepogoda

odavno već nikoga nismo zagrlili

ono što o sebi mislimo nalik je na iskupljenje

otvaramo nove stranice dnevnika

NEVIDLJIVA TINTA

Od svih tvojih pozdrava

najdraži mi je onaj otposlan nevidljivom tintom

samo ja znam trenutak njezine vidljivosti

kako je samo vješto zamjenjuju izgovorene riječi

poput ptica koje se učas prerušuju u metafore

a koliko li je njih strahovalo pri pomisli na njezine poteze

koliko li se glasova razbježalo pred tom razornom moći

i sami smo stradavali ne razabirući što nam se prikriva

mnogo je toga izvjetrilo i prije nego je zapisano

i vlastite smo rečenice s nijemih usana pokušali sastaviti

nasukanima na obali mnogih nečistih uzaludnosti

ništa nam neće biti dopušteno uzeti s tuđih glasnica

hlapimo nerazgovijetni i samoj potrebi za izgovor

možda je sve to samo pitanje vremena i njegove uporabe

o nama će govoriti sa sve tišom nevjericom

reći će da opetujemo priču o veronskim ljubavnicima

koji nisu uspjeli uskladiti vremena

RIJEČI OD GRADA

Kad se reklo neka bude grad

mora da se predvidjelo da ćemo tu proći

svim njegovim rečenicama

s fotoaparatom s razglednicama

da ćemo se upisati u puno gradsko vrijeme

u riječi što nas slute jakim temeljima

da ćemo biti gib grada zdravica njegova

i u najboljem ga smislu prepoznati

izgovoriti mu sve riječi od gradnje

pretvoriti se u njegovu šestokraku zvijezdu

prepoznati osovljene lavove kruholomce

paziti na ptičurinu od dobrih bdjenja

zaći u sve što navire iz pristiglih vremena

i zaustavlja se u ovom jedinom gradskom

u kapeli Sv. Kvirina

u satu na Veloj placi

u njegovo donje dnevno i njegovo gornje noćno vrijeme

u riječ koja izgovara i ono što će biti

i ono što neće biti

ni slučajno

Krk, 11. 2. 2007.

SLAGALICA TAJNIH POTREBA

Izbor pogleda na stvari sve nam je oskudniji

u godinama smo kad sve manje možemo birati

smanjuje se vrijeme, povećava u njemu ono nepoznato

i sebe već svrstavamo u slabo razumljive činjenice

upisujemo ih vodenim bojama, sastavljamo akvarele

vabimo uspomene, potkupljujemo ih šarenim bombonima

promijenili smo oči, one bolje ostavili smo na hridi

kao iz navike sve češće obilazimo dućane

putujemo kući a još ne znamo je li to povratak

ili to samo iskušavamo mogućnosti svog vremena

otvaramo staru knjigu, zaboravljeni perivoj

dozivamo se u riječi od kojih smo bili odustali

slažemo vrijeme na stolu poput graha, zrna kave

otvaramo novi popis tajnih potreba