Hrvatska nevidljiva u Frankfurtu

Međunarodni sajam knjiga u Frankfurtu na Majni, njemački Frankfurter Buchmesse (14–18. listopada) mnoge je iznenadio već time što se svjetska gospodarska i financijska kriza nije na njemu bitno osjetila, dapače organizatori govore sa stanovitim optimizmom o budućnosti knjige i novih elektroničkih medija. Na Buchmesse sudjelovalo je 7.300 nakladnika iz oko sto zemalja. Bilo je više od 300.000 posjetitelja, a među njima oko tisuću autora i tri tisuće novinara. Već od prije nekoliko godina posjetitelje i izdavače fascinira elektronska knjiga (e-book), koja sve više zauzima položaj posrednika ponajprije znanstvene literature. Ipak, prema mišljenju ne samo nakladnika nego i pisaca, ništa ne može zamijeniti tiskanu knjigu jer se između nje i čitatelja stvaraju posebni, gotovo intimni odnosi.

S TRIBINE POSVEĆENE SREĆKU LIPOVČANU

Hrvatski su izdavači ove godine nastupili u Frankfurtu s koncepcijom koja se bitno razlikovala od prošlogodišnje i mnogih prethodnih. Izgled hrvatskoga štanda bio je u usporedbi, recimo, sa slovenskim i rumunjskim, prilično nevidljivo bijel s nazivom Croatia postavljenim tako visoko da ga se moglo vidjeti tek iz daljine. Zanimljiva je za strance bila naša predivna glagoljica (također bijela slova na bijeloj podlozi!), ali o njoj je trebalo nešto opširnije reći u programskoj brošuri, koja je bila isključivo na engleskom, što je u redu jer je riječ o svjetskom jeziku, no trebala je tu biti i njemačka verzija. U Europi njemački govori više od sto milijuna ljudi, najrasprostraniji je jezik našega kontinenta. I naša prevoditeljska produkcija ide najprije preko njemačkoga.

NR Kina: gospodarski div, humanitarni patuljak

Narodna Republika Kina bila je ove godine počasni gost Sajma knjiga. Poziv Pekingu bio je već odavno predmet kritike. Mnogi su se pitali, posebice disidenti i pisci u egzilu, kakva smisla ima gostovanje komunističke Kine s gostovanjem samo „podobnih“ autora. Disidenti su, kako je navela autorica Dai Qing, negodovali zbog službenog poziva Kini jer u povodu toga nitko nije spominjao brojna uhićenja pisaca kao i stalnu cenzuru u toj komunističko-kapitalističkoj zemlji koja, doduše, postiže zavidne gospodarske uspjehe, ali naveliko hramlje na području poštivanja ljudskih i manjinskih prava. Autor Ma Jian, koji živi u londonskom egzilu, izjavio je da nastup Kine u Frankfurtu ništa neće promijeniti u tešku položaju književnika u njegovoj domovini. Novinar Zhou Qing rekao je da je poziv Kini bila pogreška jer je službeni izbor knjiga pod kontrolom Partije – uopće nisu izloženi tekstovi o Tibetu i Tajvanu. Kinu je u Frankfurtu predstavljalo stotinjak autora s više od 7.550 knjiga. Vlada u Pekingu financirala je nastup svoje zemlje s više od deset milijuna eura.

O modernoj kineskoj književnosti malo se zna u Europi. Tek sad nakon Sajma ona će biti zastupljenija nego prije bez obzira koliko je tlačena i sprečavana u prodoru prema van jer, kako su neki poznavatelji govorili u Frankfurtu, Partija nije kadra nadzirati sve rukavce života u golemoj rijeci kineskoga života. „Ispod žita“ mnogo se toga zbiva u kineskoj literaturi, koju nitko ne može zaustaviti na putu u zapadnu javnost u doba interneta, premda ni taj medij nije u Kini posve slobodan.

S druge pak strane javili su se za riječ i oni koji tvrde da je poziv Kini bio ispravan. Direktor Buchmessea Juergen Boss tvrdi kako je bilo pozitivno pozvati Kinu jer je to omogućilo raspravu o položaju književnika u njoj, a osim toga dobio se uvid u brojne prijevode s kineskoga jezika. Kina je nastupila s oko 500 priredbi, na kojima se vidjela raznolikost te zemlje s više od milijardu stanovnika. I oni koji su bili protiv kineske kulturne politike došli su do riječi, posebice tibetski egzilanti i njihovi simpatizeri koji su unutar Sajma podigli šator s informacijama, kako vele, o kineskom „kulturocidu“ na „Krovu svijeta“. No kad su Tibetanci pokušali razgovarati s Kinezima, posljednji su to odbili. Članovi delegacije iz Pekinga napustili su raspravu i onda kad su se u dvorani pojavili kineski emigranti. To naveliko podsjeća na jugoslavenske dane u nas, kad su u Frankfurtu nastupali hrvatski emigrantski nakladnici Hrvatska revija i Nova Hrvatska u štandu pod naslovom Croatia – Kroatien, mnogo posjećenijem od svih jugoslavenskih štandova. Od njega su jugovići bježali kao vragovi od svete vodice.

Novi hrvatski postav, čudna mješavina Leipziga i Frankfurta

Prošlogodišnji hrvatski nastup na Sajmu bio je opterećen „skandalom“, a stvorili su ga neki zlonamjerni mediji. (Vidi o tome moj članak Svoj krimen pripisuju meni, Vijenac, 23. listopada 2008.) Ovogodišnji izložbeni prostor u Frankfurtu posve je drukčiji. Pitajući predsjednika Zajednice hrvatskih nakladnika i knjižara Zdenka Ljevaka koje su koncepcije zaslužne za sadašnji postav, rekao je da je riječ o trima novitetima. Ponajprije promijenjen je vizualni izgled, naime otvoren je prostor prema posjetiteljima, koji na taj način mogu lakše doći do knjiga čime se povećala funkcionalnost štanda. Druga je novost isključivanje nakladničkih promocija jer hrvatski nakladnici prvenstveno predstavljaju svoje knjige u Hrvatskoj. Namjesto toga uključeno je promoviranje autora. Glavna zvijezda hrvatskoga nastupa trebao je biti Viktor Žmegač, koji u poznim godinama stvara magistralna djela trajne vrijednosti, kao povijest njemačke kulture Od Bacha do Bauhausa i Majstori europske glazbe. Žmegač nije došao iz „osobnih razloga“, ali kao što smo čuli u kuloarima taj je problem mogao biti riješen da je bilo dobre volje. Treći novitet bila je odluka Zajednice nakladnika i knjižara da vodi računa o proračunskom novcu u doba opće gospodarske krize pa je taj novac uporabljen samo za dio postava namijenjen afirmiranju hrvatske pisane riječi, i to prema izboru posebnoga povjerenstva: publicistika Tvrtko Jakovina, beletristika Andrea Zlatar, dječje knjige Ranka Javor. Od sto četvornih metara pedeset je otpalo za „skupnu izložbu“, a pedeset za pojedine nakladnike, uglavnom one financijski moćne. Ta koncepcija bit će mjerodavna i za buduće nastupe jer, kako je rekao Ljevak, „nema razloga zašto bi država podupirala privatni biznis“.

Ovogodišnji hrvatski postav u Frankfurtu djelomično podsjeća na Sajam u Leipzigu koji je specijaliziran za autore, dok je Grad na Majni ponajprije komercijalno sastajalište nakladnika. Ta miš-maš koncepcija ipak nije preporučljiva, govore neki, jer ovdje se knjige dijele na one koje podupire država i na one čije troškove snose isključivo nakladnici. To posebno ide na štetu malih izdavačkih kuća.

Što se tiče hrvatskoga nastupa na Sajmu, u njegovo financiranje u budućnosti mogao bi se uključiti i turizam, koji bi Frankfurt iskoristio za promidžbu Lijepe naše, kao što je to bilo dosad nekoliko puta, a onda zaboravljeno, tko zna zbog kojih razloga. Mogli bismo tom prigodom promicati naše turističke regije, a i Zagrebu ne bi štetilo ako bi bio poznatiji u svijetu, barem kao Bratislava, jer o prepoznatljivosti Praga i Budimpešte možemo samo sanjati.

Uza svu kritičnost prema izgledu i sadržaju hrvatskoga štanda moramo donekle biti zadovoljni jer su neki naši susjedi prošli još gore. Srbija i Kosovo nalaze se „preko puta“ u razmaku od dva i pol metra, a kraj njih se prolazi kao „pored turskog groblja“. Bosna i Hercegovina razbijena je na „Republiku Srpsku“ i ostatak. Očito se netko našalio s tim silom-susjedima koji se ne mogu ni pomirisati kako bi ih zbližio ili udaljio, tko zna ...

Aleksandra Brnetić, Alida Bremer, Gojko Borić i Marija Dragica Anderle na promociji

Prevođenje je najvažnije, posebice za male književnosti

Alida Bremer najvažnija je posrednica između hrvatske i njemačke književne produkcije. Prije dvije godine stekla je velike zasluge kad je Hrvatska bila zemlja gost na Sajmu knjiga u Leipzigu, od čega profitira naše nakladništvo do danas. No onda je bila uklonjena, tko zna zbog čega, da na njezino mjesto dođe izdavač Nenad Popović (Naklada Durieaux), koji bunca po njemačkim i švicarskim radiovalovima da su hrvatski i srpski jedan jezik (razlika je samo u pravoslavnoj teološkoj terminologiji!) i da postoji zajednički „jugoslavenski kulturni prostor“ (Stipe Šuvar). Alida Bremer potom se prebacila na rad u instituciji Traduki, što na esperantu znači prevođenje, a projekt je koji podupiru ministarstva vanjskih poslova Njemačke i Austrije, švicarska Zaklada Pro Helevetia, Kulturkontakt Austrija, Goethe Institut i njemačka Zaklada Samuel Fischer. Ta mreža financira prijevode s njemačkoga na jezike jugoistočne Europe, od Slovenije sve do Bugarske, Rumunjske i Albanije, odnosno obratno, što je za Hrvatsku posebno važno. Ali podupire se i prevođenje između tih jezika. Bremerova o toj suradnji trenutno razgovara s hrvatskom Zajednicom nakladnika i knjižara, tako da se iduće godine mogu očekivati prvi rezultati u prevođenju i tiskanju knjiga iz Hrvatske.

AMAC dodjeljuje nagradu Srećko Lipovčan

U programskoj bilježnici Hrvatske gospodarske komore i Zajednice hrvatskih nakladnika i knjižara pod naslovom Frankfurt Book Fair nalazi se lakonska najava Tribine AMAC-a. U Hrvatskoj je malo tko čuo za AMAC (Alma Matris Alumni Croatiae), Udruženje bivših studenata i prijatelja hrvatskih sveučilišta koje ima podružnice diljem svijeta, pa i u Njemačkoj. Njemački AMAC sudjeluje već godinama na Sajmu knjiga u Frankfurtu. Ovaj put bila je to tribina u čast višekratnoga ravnatelja hrvatskih nastupa na Buchmesseu Srećka Lipovčana, inače člana AMAC-a, koji je preminuo prije nekoliko mjeseci. Akademik, kroatist i pjesnik Ante Stamać o pokojniku je napisao: „U njemu se kreativno susreću književni znanstvenik, povjesničar, kazališni i književni kritičar... U našim europskim pojmovima pokojni bi sveznadar Lipovčan, glede svoje ukupne djelatnosti, jamačno najbolje bio obilježen nazivima: polihistor, poligraf, kulturolog.“ (Republika, ožujak 2009.) O Lipovčanu su biranim riječima govorili publicist i novinar Gojko Borić, Alida Bremer i novinarka Aleksandra Brnetić. S obzirom na Lipovčanove zasluge u promicanju hrvatske kulture u Njemačkoj ovdašnji AMAC odlučio je raspisati nagradu Srećko Lipovčan, koju će jednom godišnje u Frankfurtu ili Leipzigu dobiti hrvatski autor s knjigom iz književnosti i/ili znanosti sa sadržajem vezanim za kulturu ili književnost.

Nagrade dobivaju književni homo politicusi

Dodjela Nobelove nagrade za književnost ove godine njemačkoj književnici iz Rumunjske Herti Müller bilo je prvorazredno iznenađenje jer ona nije visoko kotirala na ljestvicama klađenja, osim u Engleskoj, premda su njezini romani gotovo nepoznati u engleskim prijevodima. Na njemačkom govornom području Herta Müller odavno pripada među istaknutije pisce koji ne žive u tornju bjelokosnom svoje umjetnosti, nego se ističu i javnim političkim nastupima, poput Güntera Grassa, ali u slučaju nove nobelovke s desne strane političkog spektra. Nakon prve zbunjenosti književnica je ubrzo došla do riječi i na Sajmu knjiga u Frankfurtu govorila o svome stvaralaštvu, ali i o svojim političkim pogledima, osudivši kršenje ljudskih i manjinskih prava u Kini.

Herta Müller dugo je živjela u Ceausescuovoj Rumunjskoj, bila prisiljena zarađivati kao prevoditeljica i odgojiteljica, stalno pod paskom zloglasne tajne službe Securitate, koja ju je progonila i nakon iseljenja u Njemačku. Njezine proze odlikuju se poetskim jezikom, a u većem dijelu stvaralaštva bavi se životom ljudi u totalitarnim sustavima bilo lijeve ili desne provijencije. U političkim nastupima Müllerova se ne uklapa u većinsku ljevičarsku kohortu njemačkih intelektualaca, no ona je u svojim političkim pogledima čvrsta i samouvjerena.

Müllerova je individualni homo politicus, kao uostalom i ovogodišnji dobitnik Mirovne nagrade njemačkog knjižarstva Claudio Margis, talijanski germanist iz Trsta. U govoru u povodu dodjele nagrade u frankfurtskoj crkvi Svetoga Pavla, poznatoj kao mjestu gdje su njemački političari u burnoj 1848. tražili nacionalnu i društvenu samostalnost, Margis se protivio podizanju novih granica u Europi, koje više nisu između Zapada i Istoka, nego Sjevera i Juga. Namjesto bivšega Željeznog zastora prema istoku sad su podignute nevidljive granice prema jugu, rekao je Margis, koje znače latentnu ratnu opasnost između bogatih i siromašnih u svijetu, osudivši histerična reagiranja političara na valove izbjeglica koji traže samo slobodu i kruh, ali nailaze na naoružane graničare koji ih žele što prije deportirati. Politiziranje Sajma ove godine uslijedilo je u povodu dvadesete obljetnice pada Berlinskoga zida. Zbog toga su u Njemačkoj objavljene brojne knjige sjećanja te prikazani filmovi i dokumentacija. Napokon ovdje više nije pomodno biti ekstremni ljevičar kao što je bilo u vrijeme Šezdeset i osme. Kasno, ali ne i prekasno, i konzervativci mogu iznositi svoju istinu u ovoj zemlji i Europi.

Gojko Borić