Esej i manipulacija

Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika već se sedmi put zaredom potvrdio uspješnim organizatorom jedinstvenoga književnog skupa u nas, k tomu i međunarodnog po karakteru, koji se sustavno bavi – esejistikom. Naime, esejistika je i relevantna, i respektivna, i šarmantna, i očigledno nezaobilazna književna forma (doduše hibridna ili rubna prema žanrovskim obilježjima), ali se, prije nego što su se Puljani toga dosjetili, njome sustavno i osmišljeno nije bavio nitko drugi.

Zahvaljujući, dakle, Puljanima i njihovoj žanrovskoj i medijskoj domišljatosti u glavnome se istarskom gradu od 2003. svakoga trećeg vikenda u listopadu okuplja desetak i više esejista iz različitih zemalja, kako bi esejiziralo – najčešće – na dvije unaprijed zadane teme. Prva, kojoj se obično posvećuje relativna manjina sudionika, trajno je definirana naslovom Esej o eseju. Druga, svake godine drukčija, obično je zaintrigirana nečim aktualnim. Preklani se organizatoru (autoru i voditelju programa Borisu Domagoju Biletiću) učinilo kako bi aktualan mogao biti fenomen provincije, lani autoriteta, ove godine manipulacije...

O različitom vidovima i/ili aspektima manipulacije 16. i 17. listopada u Puli vrlo je zanimljivo govorilo čak dvanaest kompetentnih autora. Među njima se, preciznošću iskaza i nedvojbenom izvrsnošću stila, o duhovitosti da i ne govorimo, istaknulo nekoliko njih: Irvin Lukežić (esejizirajući na temu Manipulacija – filozofija, književnost i povijest), Jadranka Brnčić (pišući, iznimno intrigantno, o manipulaciji ženama u kršćanstvu), Branimir Bošnjak (govoreći o složenim odnosima što ih uspostavljaju i grade umjetnost i manipulacija), Darko Dukovski (baveći se dvostrukom manipulacijom mita u povijesti), Božica Jelušić (ekvilibrirajući, iznimno vješto i apsolutno dojmljivo, na temu govorne/jezične manipulacije)...

Vrijedno je i važno napomenuti kako se sva izlaganja s Pulskih dana eseja svake godine objavljuju u posebnim tematskim blokovima časopisa Nova Istra te kako je lani objavljen i zbornik koji je skupio i predstavio doslovno sve što je na jedinstvenoj eseju posvećenoj manifestaciji u nas bilo predstavljeno tijekom pet prvih godina njezina održavanja.

Valja istaknuti i da se posljednje tri godine, a u okviru Pulskih dana eseja, dodjeljuje nagrada za najbolju esejističku knjigu objavljenu u Hrvatskoj tijekom dvanaest mjeseci proteklih između dvaju skupova. Nagrada, s pravom, nosi veliko ime Zvane Črnje, jednog od najizvrsnijih esejista hrvatske književnosti. Već i sama činjenica da se na natječaj za dodjeljivanje nagrade svake godine prijavljuje petnaestak novih esejističkih knjiga upućuje – vjerujem – na nedvojbeno autorsko zanimanje za taj žanr. To zanimanje valja uzeti ozbiljno i poštovati ga čak i u slučajevima kad se pojedini radovi koji za nagradu konkuriraju (a ponekad je i dobiju!) ne uspijevaju sasvim odlijepiti od trivijalne žurnalističke feljtonistike, za koju je Krleža ustvrdio kako je pravoj/autentičnoj esejistici doduše bliska, ali joj istovjetna ne može biti nikako.