Egzaktni putovi duhovnosti

Najegzaktnija konkretizacija strukture duha vremena i potreba te stanja društva jest arhitektura, odnosno umjetnost građenja. Grčki korijeni riječi arhitektura naznačuju slojevitost i sveobuhvatnost te discipline: arhe označuje početak, upravljanje i poduzimanje, a tekton pronalaženje, stvaranje, učvršćivanje, oblikovanje i građenje (prvobitno, tesanje, građenje drvom). U svakom su razdoblju graditelji, arhitekti, razvijali sustave gradnje koji bi na najbolji mogući način zadovoljavali određene potrebe pojedinca/društva. Arhitektonski stil, sa svojim formalnim obilježjima, izraz je autonomne težnje za organizacijom strukture građevine, ali i za organizacijom sama života unutar nje. Riječ je, dakako, o dvostrukom procesu.

Zašto osvrt na izložbu Petra Barišića Barišićevo klatno, koja je 18. rujna otvorena u Galeriji Božidar Jakac – nekadašnjoj samostanskoj crkvi u Kostanjevici u Sloveniji, započinjem ovakvim razmatranjem? Ne da bih kiparevo umjetničko razmišljanje radi pojednostavnjenja izjednačila s arhitektonskim načinom razmišljanja. No sam prostor u kojem je izložba postavljena, markantna unutrašnjost desakralizirane cistercitske crkve, koji je uvelike odredio Barišićevo oblikovanje kiparskog ambijenta, odmah mi se nameće kao bitan ključ (od nekoliko mogućih) čitanja djela koja tvore taj ambijent: devet Objekata – reljefa te divovsko Klatno.

Asketizam, odricanje od suvišnoga, poštivanje pravila i hijerarhije – osnovne su karakteristike gotičke cistercitske arhitekture. Minimalistička disciplina strukturalnoga razmišljanja Petra Barišića konkretizirana je trajno permutirajućim sustavom koji isto tako dosljedno poštuje pravila i hijerarhiju – pravila i pouke prethodnih povijesnih stilova, ponajprije ruske konstruktivističke avangarde (podsjetimo, Tatlinov Toranj, paradigmatski primjer konstruktivističke arhitekture, presudna je referentna točka Barišićeva stvaralaštva!), zatim pravila usklađivanja (kiparske) forme s prostorom koji je okružuje te hijerarhiju duhovnoga rasta.

Barišićevo promišljanje interakcije skulpture s okolinom uočljivo je, ukazuje Mladen Lučić u predgovoru izložbi, na djelu Prostorni modulator iz 1998. Ta je drvena skulptura, postavljena unutar Forme vive – kostanjevičkoga kiparskog simpozija na otvorenom, prijelomni primjer kipareva neokonstruktivističkoga promišljanja. On označava, tumači Lučić, redukciju, elementarni i racionalni razvoj prostora unutar tijela skulpture, dok se istodobno uspostavlja specifična korelacija s okolnim prostorom.

Barišić je istraživanja zaokružio intrigantnim izložbenim projektom naslovljenim Bijelo, koji je predstavio u rujnu prošle godine u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu. Prostorna kiparska instalacija u potpunosti je zaposjela unutrašnjost Paviljona. Velebni tornjevi, kocke-krletke i reljefi svojim su rasporedom određivali smjer kretanja u prostoru, ali i način njegova poimanja. Važni elementi koje je umjetnik pritom rabio bile su svjetlost i bjelina. One su – u kontrastu s tminom koja je okruživala instalacije – potencirale neka temeljna egzistencijalna pitanja, početak dijaloga unutarnje, osobne strukture s vanjskom strukturom.

Taj je dijalog povukao logičnu paralelu s duhovnom spoznajom u kontekstu sakralnoga okvira. Barišić kiparskim djelima često oplemenjuje crkvene interijere pa tako izložbu u Galeriji Božidar Jakac možemo shvatiti kao kompleksan sukus njegova umjetničkoga djelovanja. Zanimanje on ovom prigodom usmjerava na pokret (gibanje Klatna duž glavnoga broda crkve i rotacija mobila raspoređenih po zidovima) te zvuk, koji proizlazi iz pokreta. Svjetlost je također prisutna, kao odsjaj metala, a pokretnost instalacija naglašava dimenziju njezine stalne promjenjivosti.

Tijek stalne promjenjivosti (života) obuzdan je, simbolički i konkretno, kretanjem konstruktivistički strukturirana Klatna duga trinaest metara. Njegovo gibanje, naime, određuje ritam, implicirajući odbrojavanje, praćenje otjecanja vremena, određivanja ritma dana i noći, baš kao što je ritam svakodnevnog i vjerskog života određivalo crkveno zvono. Rotacija pojedinih mobila koja podsjeća na pomake brojčanika sata također implicira otjecanje (mjerenje) vremena.

Kao što u svojem tekstu u katalogu navodi Milan Lučić, nužno je i podsjećanje na slavni eksperiment francuskoga fizičara Jean-Bernard-Léona Foucaulta. On je 1851. u pariškom Panthéonu postavio klatno s kuglom koja je pri kretanju ostavljala geometrijsku sliku na podu. Pri svakom sljedećem zamahu klatno ostavlja različit trag, tj. izgledalo je kao da klatno rotira. Zapravo, radilo se o tome da se pod Panthéona kretao s kretanjem Zemlje. Time je Foucault dokazao da se Zemlja okreće oko svoje osi.

Sjedinjenje konciznosti, egzaktnosti s mističnim i onostranim ponovno nas vraća na iskustvo srednjovjekovne arhitekture. Postulati cistercitskoga načina razmišljanja vodili su računa da minimalistička jednostavnost (ogoljelost, odricanje od suvišnih ornamenata koji odvlače pozornost) olakšava transcendentno iskustvo. Isto tako, u tom razdoblju koje koincidira s gotikom javlja se potreba i strast za sve sustavnijom sistematizacijom. To se pak može usporediti s onim što se događalo u 17. stoljeću, kada je zrela matematička znanost bivala primijenjena u fizičkim eksperimentima, što je rezultiralo univerzalnom znanošću fizike, ili s pojavom elektronske fizike u 20. stoljeću, u kojem su informacijska teorija i računalo zauvijek promijenili način na koji razmišljamo o svijetu te način na koji živimo u njemu.

Osvještavajući sve te činjenice, Petar Barišić naglašava duhovnu dimenziju, koja proistječe iz sinergijskoga međudjelovanja kiparskih objekata i prostora. Počinjanje i stvaranje, osnove umjetničkoga djelovanja, još jednom su potvrđeni preduvjeti duhovnosti, koja tako često klizi iz naših života kroz široke rascjepe jeftinih dosjetki i plitkih trikova. Barišićevo djelovanje svakako nadilazi taj rascjep.