Cimbal snova

Prošle su sto i dvije godine od objavljivanja jedinstvene i jedine zbirke pjesama Vladimira Vidrića Pjesme (1907). Tih dvadeset i pet pjesama našlo se tada u jednostavnom, neuglednom izdanju mekog uveza. Ni sam pjesnik, izdavši ih u vlastitoj nakladi, nije mogao ni slutiti da će ti njegovi stihovi unutar skromnih korica nadživjeti Vrijeme. Očito je da tvrdi uvez ne jamči – dugovječnost.

Vladimir Vidrić, neizostavno ime u školskoj lektiri, čije smo stihove učili naizust i poslije ih kao srednjoškolski profesori uvjerljivim entuzijazmom prenosili učenicima, kreirao je zbirku osebujnih pjesmotvora koja je doživjela desetak izdanja u proteklom stoljeću, dočekavši pretisak na stotu obljetnicu pjesnikove smrti. Ideja o pretisku dragocjene zbirke stihova dobrodošao je nakladnički pothvat, svojevrstan izdavački raritet s naslovnicom koju je osmislio pjesnikov prijatelj Bela Čikoš Sesija.

Neobičan je i nesvakidašnji doživljaj listati danas taj pretisak iz 1907. i obnavljati sjećanja na srednjoškolsko čitanje pjesama kojima nije nedostajao pritajen erotski naboj, prema današnjem globalističkom senzibilitetu upravo ganutljivo diskretan (Elije Glauko, Dva levita, Na Nilu, Scherzo, Pomona, Silen, Bosket, Ex Pannonia, Gonzaga, Adieu).

Te pjesme, ali i druge, primjerice Dva pejzaža, Jutro, Plakat, nedvojbeno otkrivaju bogatu pjesnikovu osjećajnost, osebujnu transparentnost usprkos simbolično-vizualnom iskazu, i čistoću izraza.

I Josip Užarević u zasebnoj je knjizi Vladimir Vidrić i njegove pjesme (priloženoj uz pretisak) osmislio u tri odjeljka (I. Rasprave, II. Dvije leksikonske natuknice, III. Prilozi) čudesnu životvornost Vidrićeve poetike. Istražujući u monografskoj studiji mjesto Vladimira Vidrića u kontekstu hrvatske književnosti, autor ističe iznimno zanimanje za Vidrićevu liriku, naglašavajući da su o njoj pisali naši istaknuti književni povjesničari (Antun Barac, Zdenko Škreb, Ivo Frangeš, Cvjetko Milanja).

Ta je zbirka od dvadeset i pet pjesama iz 1907, usprkos tiskarskim i inim greškama i intervencijama u kasnijim izdanjima, rijedak poetski fenomen. Posebnu pozornost Josip Užarević posvećuje pjesmi Pejzaž I. u svojoj Interpretacijskoj polemici, unoseći uz vrsnu znanstveno-književnu akribiju i polemičan ton u razmatranja sama čina interpretacije. Interpretatorov Ja, ističe, mora biti usuglašen s realnošću one druge osobnosti, koju treba istraživati u pojavnosti pjesme. Pledirajući za sjedinjenjem Ja i Drugoga, Josip Užarević koristi se dobro nađenom sintagmom „duh svjetotvoračke igre“, koja osnažena „intelektualnom ljubavlju“ otkriva osebujan svijet pjesme.

Dvoknjižje u izdanju zagrebačkoga Disputa uvjerljiva je fascinacija pjesmom koja vidrićevski začarana priziva Ljubav, Život i simboličku slutnju Smrti.

Ako je Vidrićeva pjesma Adieu skladna, ljupka, samozatajna ljubavna pjesma, naoko trubadurski bezbrižna, a opet diskretno sjetna („A moja se ruka ganula, / Koja pjesmice sklada, / Svijetlu je suzu utrla, / Što mi sa zjena pada / – Tako silazim gospojo / Stubama tvojega grada“), onda je bajkovita slika-pjesma Plakat augurski predosjećaj neizbježne smrti, koja nemilosrdno odnosi „cimbal snova“, jedino čemu se pjesnici voljno prepuštaju:

„Ja vrač sa hridi slazim uklet, silan, / I k mraznom srcu stištem cimbal snova, / Po jasnom snijegu plave mi se stope, / A sjen moj pada kao plašt bogova.“

Sjaj Vidrićevih pjesama nije potamnio. On pjesnički živi. Povratak našoj književno-kulturnoj baštini trebao bi biti našim imperativom.