Britanski pogled na Hrvatsku

Kada je slavni britanski arhitekt Thomas Graham Jackson otišao u obilazak spomenika diljem Italije, sjedeći na brežuljku iznad Ancone nastojao je vidjeti planine na drugoj obali Jadranskog mora i zamišljao što bi sve mogao otkriti u toj njemu nepoznatoj zemlji. U jesen 1882. u društvu supruge stigao je u Zadar i oboje su u svojim dnevnicima zapisali kako je ono što su doživjeli bilo iznad svakog očekivanja: zanimljiva arhitektura, zlato i srebro Zadra, bogatstvo vezova i ljepota nošnji. Ništa ih u postojećim vodičima nije upućivalo na toliko bogatu umjetničku i arhitektonsku baštinu, pa je odlučio kako se mora još nekoliko puta vratiti i napisati knjigu koja će potaknuti znalce i ljubitelje umjetnosti na put u Hrvatsku. Pet godina poslije objavio je u Oxfordu u tri sveska knjigu Dalmacija, Kvarner i Istra, koju je bogato ilustrirao (originalni crteži i akvareli danas se nalaze u zbirkama Galerije umjetnina u Splitu i Benediktinskog samostana u Zadru). Nakon Jacksona, Horatio F. Brown je 1925. u Londonu objavio vodič po Dalmaciji s ilustracijama engleskoga slikara Waltera Tyndalea, u čijem je predgovoru istaknuo da nakon Jacksona još nema pravog engleskog vodiča po toj divnoj zemlji.

Možemo samo zamisliti s kolikim bi oduševljenjem ti entuzijasti dočekali knjigu koja će se ovih dana pojaviti u britanskim knjižarama i u internetskoj prodaji diljem svijeta. Kao što su dvojica Engleza u prošlim stoljećima entuzijazam pretvorili u vrijedne publikacije, tako bismo i za knjigu Croatia: Aspects of Art, Architecture and Cultural Heritage mogli reći da je plod „ljubavnog truda”, jer od prve zamisli do konačne realizacije, svi su sudionici s velikom ljubavlju dali svoj prinos. Pokretačica je bila urednica, Lady Jadranka Njerš-Beresford Peirse, koja je 1991, uz veliku potporu supruga Sir Henryja, osnovala dobrotvornu udrugu International Trust for Croatian Monuments kako bi pomogla obnovi ugrožene hrvatske baštine i usavršavanju mladih hrvatskih restauratora u specijaliziranim britanskim poslijediplomskim ustanovama. U uvodu knjige objašnjava nam da je neposredan poticaj za upuštanje u dugoročan i zahtjevan pothvat prezentacije hrvatske baštine, umjetnosti i arhitekture bio susret s djelom Johna Hallea The Civilization of Europe in the Renaissance u koje uvaženi profesor nije uključio prinos hrvatske umjetnosti europskoj renesansi.

Plodonosna suradnja

Njezin je cilj bio okupiti ponajprije autore engleskoga govornog područja i angažirati britanskog izdavača kako bi osigurala svjetsku distribuciju knjige. Uz financijsku pomoć INA-e okupila je niz cijenjenih stručnjaka za različita područja. Za one koji će se možda kritički osvrnuti na to „što sve nedostaje” u ovom pregledu, urednica se unaprijed ograđuje da nije riječ o iscrpnom i sveobuhvatnom pregledu bogate hrvatske baštine, nego o zbirci eseja britanskih, američkih i hrvatskih stručnjaka o izabranim umjetničkim djelima, umjetnicima, zbirkama i primjerima arhitekture koji će poslužiti kao poticaj za posjet Hrvatskoj i za dalja proučavanja. Svi su autori popratili eseje iscrpnim bilješkama i uputili na dodatnu literaturu o obrađenoj temi. Svaki od njih zahvaljuje stručnjacima u Hrvatskoj, bez čije pomoći ne bi bili u mogućnosti konzultirati literaturu niti pristupiti mnogim arhivskim podacima.

U britanskoj literaturi u prethodnim publikacijama težište je bilo na otkrivanju antičkih spomenika, dok je u ovoj knjizi spektar tema mnogo širi, a pronaći ćemo i niz zanimljivih primjera britansko-hrvatskih kulturnih veza tijekom stoljeća. Knjiga je također bogato ilustrirana kvalitetnim kolorima.

U uvodnom eseju John Julius, autor brojnih knjiga i popularnih televizijskih emisija iz kulture, napisao je između ostalog: „Putniku koji pristigne u Hrvatsku s druge obale Jadranskog mora učinit će se da je stigao u zemlju koju je providnost obdarila blagoslovom. Nigdje na cijelom Mediteranu nećete naći tako čaroban odnos između mora i kopna, u međusobnoj igri od koje vam zastaje dah, kao na dalmatinskoj obali.” Dobar poznavalac hrvatske povijesti vrlo je jezgrovito i zanimljivo predstavio Hrvatsku. Za iscrpniji povijesni pregled ipak je trebao pomoć hrvatskog povjesničara, a taj je zadatak vrlo dobro obavio Stjepan Ćosić, ravnatelj Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu.

Još su dva hrvatska stručnjaka doprinijela svojim esejima: Joško Belamarić, ravnatelj Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture u Splitu, i Branko Kirigin, muzejski savjetnik u Arheološkom muzeju u Splitu. Belamarić je kao kontrapunkt razmišljanjima drugih autora o umjetnosti talijanskih majstora u Dalmaciji i međusobnim utjecajima između dvije zemlje u razdoblju renesanse napisao studiju o slikaru Nikoli Božidareviću, darovitu slikaru čije je slikarstvo odraz visoke umjetničke i kulturne razine renesansnoga Dubrovnika. Arheolog Branko Kirigin opisao je bogato nasljeđe starogrčke civilizacije i umjetnosti u Hrvatskoj, uključujući i rezultate najnovijih arheoloških istraživanja.

John J. Wilkes, slavni britanski arheolog, autor studije o arheologiji Dalmacije iz 1969. te studije o Dioklecijanovoj palači iz 1986. i knjige o Ilirima, tiskane 1992. u Oxfordu, napisao je poglavlje o rimskoj umjetnosti u Dalmaciji u razdoblju od 1. do 3. stoljeća. Profesor Wilkes raspravlja o odnosu između uvoza i lokalne produkcije, ističe lokalni stil, koji se između ostalog očituje u kontinuitetu specifičnih motiva u ornamentalnoj kamenoj plastici.

Sheila J. McNally, predavačica na sveučilištu u Minnesoti, dugi niz godina proučava različite aspekte Dioklecijanove palače, a u svom je eseju analizirala funkciju, povijesni kontekst i najnovija istraživanja arhitekture i arhitektonskih ukrasa, urbanističkih zahvata, odnose vojnog i privatnog, imperijalnog i vjerskog sadržaja toga jedinstvenog kompleksa.

Tisućljetni kontinuitet

Christopher de Hamel, bivši profesor na koledžu All Souls u Oxfordu i Donnelley Fellow u koledžu Corpus Christi u Cambridgeu, stručnjak kroz čije su ruke prošli svi iluminirani rukopisi objavljeni u katalozima dražbovaonice Sotheby’s, bio je očito pravi izbor za autora o poglavlju o iluminiranim rukopisima u Hrvatskoj. U uvodu je istaknuo kako, za razliku od mnogih europskih zemalja, na hrvatskom tlu postoji kontinuitet pisane riječi više od tri tisuće godina. Srednjovjekovni su iluminirani rukopisi poput mikrokozmosa hrvatske povijesti – u neprestanoj dinamici donosili su ih iz drugih zemalja, a neki od onih koji su nastali u Hrvatskoj prodajom su prešli granice, da bi se poneki vratili u domovinu pojavivši se nakon stoljeća na svjetskom tržištu. To je priča o beskrajnim putovanjima i slučajnim preživljavanjima rukopisa. Neki od najdragocjenijih hrvatskih rukopisa nisu u Hrvatskoj, već u knjižnicama Londona, Oxforda, Istanbula, New Yorka i drugih svjetskih centara. Ono što je zadivilo Hamela tijekom posjeta Hrvatskoj jest broj vrijednih rukopisa koji su ostali in situ, u samostanima u kojima su nastali ili su još u funkciji u srednjovjekovnim crkvama. Obilazio ih je s posebnom radošću i znatiželjom prvih istraživača-antikvara uz svesrdnu pomoć hrvatskih stručnjaka.

Odlično očuvana baština

Donal Cooper, predavač na Odsjeku za povijest umjetnosti sveučilišta u Warwicku, napisao je uvod o umjetničkim djelima koja su naručili franjevci i dominikanci za svoje samostane i crkve od dolaska na obalu Jadrana do oko 1460. Posebno se bavi utjecajem fratara na procvat gotičke umjetnosti u Hrvatskoj. Cooper tvrdi da Hrvatska od svih europskih zemalja, osim, jasno, Italije, ima nabolje sačuvanu baštinu i arhive franjevaca i dominikanaca iz razdoblja kasnoga srednjeg vijeka i renesanse. Začudno mu je da arhitektura, umjetnička djela i zbirke primijenjene umjetnosti i arhivski podaci nisu dovoljno zastupljeni u priručnicima povijesti umjetnosti na engleskom jeziku, možda dijelom iz lingvističkih, ali i iz političkih razloga. Tijekom priprema za pisanje ove teme profesor Cooper je ne samo otkrio bogatu hrvatsku baštinu nego i znanstvena istraživanja hrvatskih stručnjaka, posebice nove generacije povjesničara umjetnosti, čiji su radovi od međunarodne važnosti. Planira studentima zadati teme iz hrvatske umjetnosti, proširiti i intenzivirati veze i razmjenu s hrvatskim stručnjacima i specijaliziranim ustanovama.

David Ekserdjian, profesor povijesti umjetnosti i filma na sveučilištu u Leicesteru, uspoređuje renesansu u Hrvatskoj i Italiji na primjeru kapele Bl. Ivana Trogirskoga u katedrali Sv. Lovre u Trogiru. Visoka umjetnička kvaliteta, savršen sklad arhitekture, dekorativnih elemenata i skulpture, po njegovu mišljenju najvažnija su skulpturalna cjelina u europskoj renesansi. Cilj eseja jest pokazati veze između hrvatskih i talijanskih majstora, koje sežu još u razdoblje antike, ali isto tako autorova je želja istaknuti da umjetnost u Hrvatskoj kao i umjetnička djela Hrvata u Italiji nisu priznati u svjetskoj povijesti umjetnosti koliko to zaslužuju.

Odnos Italije i Dalmacije u arhitekturi, kiparstvu, slikarstvu i primijenjenoj umjetnosti u razdoblju od oko 1400. do 1800. tema je prvog eseja Sir Timothyja Clifforda, dok u drugome analizira radove talijanskih majstora u istom razdoblju u Dubrovniku. Sir Timothy je bio kustos u važjnim britanskim muzejima, kao što su Britanski muzej, Muzej Viktorije i Alberta u Londonu, ravnatelj Gradske galerije u Manchesteru i ravnatelj Nacionalnih galerija u Škotskoj, gdje je organizirao vrlo zapažene izložbe.

Dok su se prethodni autori većinom bavili obalnim područjem, Marcus Binney, povjesničar i književnik, autor televizijskih emisija o europskim palačama, predavač na sveučilištima u Americi, krenuo je uz pomoć Mladena i Bojane Obad Šćitaroci u obilazak dvoraca i perivoja u kontinentalnoj Hrvatskoj. Njegov je esej ujedno putopis u kojem okom kritičara, ali i s mnogo razumijevanja i oduševljenja, opisuje utvrde, dvorce i skromniju ladanjsku arhitekturu u njihovu prirodnom ambijentu i u kontekstu novih sadržaja.

Oduševljenje Strossmayerom

I na kraju uvijek zanimljiv, često kontroverzan i provokativan, britak likovni kritičar Brian Sewell, povjesničar umjetnosti sa slavnog instituta Courtauld, specijalist za slikarstvo starih majstora i televizijska zvijezda kulturnih programa, posjećuje zagrebačke muzeje. Na prvom mjestu piše o Muzeju Mimara, jer je zbog Mimarine zbirke prvi put posjetio Zagreb 1983, kada je dijelom bila izložena u Vili Zagorje. Mimaru je poznavao još sredinom šezdesetih godina i već je tada imao informacije koje su dovodile u sumnju autentičnost njegove zbirke. Pri nedavnom posjetu muzeju, Sewellovo se mišljenje nije bitno izmijenilo od prvog susreta sa zbirkom. Ali zato ga je oduševio veliki hrvatski kolekcionar i znalac umjetnosti Josip Juraj Strossmayer, te je velik dio teksta posvetio njegovoj galeriji starih majstora. Kao znalac slikarstva starih majstora s užitkom se upustio u analize atribucija. Pohvalio je nov postav Moderne galerije, najavio novi Muzej suvremene umjetnosti, divio se Apoksiomenu u Arheološkom muzeju, uživao u Muzeju grada i Muzeju za umjetnosti i obrt, koji je nazvao rođakom Muzeja Viktorije i Alberta, ali beskrajno intimnijim muzejom. Raspisao se o Meštroviću, uspoređivao hrvatske naivne slikare s britanskim naivcima, obišao Gornji grad i zavirio u crkve. U završnom je ulomku upozorio čitatelje da su u Domovinskom ratu stradali muzeji i galerije, crkve i spomenici ne samo u Zagrebu nego i u drugim hrvatskim gradovima, koje je svakako vrijedno posjetiti i propitati se o njihovoj obnovi.

Na moje pitanje što ga je potaknulo na izdavanje knjige Croatia: Aspects of Art, Architecture and Cultural Heritage, izdavač John Nicoll mi je odgovorio: „Svojim publikacijama želimo proširiti granice znanja i iskustva, a i užitka. Bilo nam je očito da u engleskom govornom području nedostaje dovoljno informacija o bogatstvu i raznolikosti hrvatske baštine. Za nas je uzbudljiva pomisao da smo počeli raskrivati zastore koji su zakrivali toliko sjajne umjetnosti i arhitekture i osjećamo se povlaštenima što je upravo nama dana prilika za to, ali smo isto tako svjesni da je ovo tek početak duga puta.”