Zid

Kad smo prijatelj i ja došli do zida, bilo je već kasno poslijepodne. Šetali smo ranojesenski obojenom šumom, zajedno promatrali kako sunce obasjava visoke krošnje i raspravljali o svemu i svačemu, uglavnom o sitnicama. Povremeno bismo se nasmijali, a povremeno (ali ne zadugo) i šutjeli gledajući preda se, svatko zadubljen u misli koje nije želio podijeliti s onim drugim. Pronašli smo nekoliko više-manje ugaženih staza te smo se postupno sve više udaljavali od grada, osjećajući kako njegov pritisak slabi gotovo sa svakim korakom u suprotnome smjeru. Bilo je ugodno, nismo sreli nikoga, tek smo dočuli dječji smijeh u daljini, pa smo i zaboravili na vrijeme.

Kad najednom – zid: masivan, solidan, građen od kamena, ne odveć visok, tek toliko da je bilo nemoguće vidjeti što se prostire s druge strane. Opipali smo ga: bio je vlažan, obrastao mahovinom, izgledao star, gotovo drevan. Prislanjali smo uho o njega, u nevještu pokušaju da dočujemo kakav zvuk s druge strane: naravno, ništa. Potom smo se odijelili: prijatelj je otišao petstotinjak metara na istok, ja na zapad. Nakon četvrt sata našli smo se na istome mjestu te smo mogli samo ustanoviti da se zid, lagano zakrivljen, proteže unedogled, jednolik i bez ikakvih vrata ili drugog prijelaza.

– Čudno! Nikad nam nitko nije ništa ispričao o tome zidu – rekao sam ja, a prijatelj je nadodao:

– Iako i nije tako daleko od grada…

Zahladilo je i podigao se vlažan povjetarac. Naglo i prerano, kako to ujesen već biva, spuštala se noć. Otkrio sam svoju uobičajenu malodušnost i zapitao prijatelja: – Da se vratimo? U gradu ćemo se raspitati…

– Čeka li te tko? Imaš li kakav dogovoreni sastanak ili posao? – gotovo bijesnim protupitanjem odvratio je prijatelj, čovjek mnogo odlučniji od mene.

– Ne… – rekao sam tiho, gotovo plaho. Živio sam sam, u unajmljenoj potkrovnoj sobici, i nitko me doista nije očekivao. Štoviše, nasmiješio sam se, kad se ne bih vratio, jedino bi stanodavac zažalio… za svojim novcem.

Prijatelj mi je šutke okrenuo leđa i ispruženom rukom pokazao nevelik proplanak. – Ondje ćemo prenoćiti… – rekao je.

Ispružili smo se na meko lišće grana koje smo natrgali i složili, pokrili se kaputima i ubrzo zaspali. Nismo više govorili. Sjećam se da sam razmišljao o apsurdu našega čina (obojica smo bili zreli ljudi), a potom su mi misli postale zbrkane i fantastične, preobrazivši se u snove koji izmiču svakom razumu. – Riješit ćemo to ujutro…

Kad sam se probudio, sunce se već gotovo sasvim probilo kroz jutarnju izmaglicu. Pogledao sam ležaj svojega prijatelja, ali njega više nije bilo. Podigao sam pogled, vidio pusti zid i prijatelja kako se uz pomoć oslonca o niske grane obližnjega stabla pokušava popeti, ako već ne na sam zid, ono barem na drvo – toliko visoko da bi mogao, kroz sav taj gustiš, makar zaviriti na drugu stranu.

Brzo sam ustao.

– Poludio si – uzviknuo sam. Stao sam uza stablo na koje se ne baš spretno pokušavao popeti.

– Zašto? – dobacio mi je, hvatajući grane nad svojom glavom.

– Unesrećit ćeš se… A možda je s druge strane zabranjeno područje, mjesto gdje baš nećemo biti dobrodošli… – prigovarao sam.

– Nema tog zida koji čovjek ne smije prijeći, odgovorio je. Prigušeni bijes titrao mu je u glasu. Glava mu se već nalazila u razini gornjega ruba kamena zida.

– Misliš? – htio sam skeptično zapitati, ali onda je prevagnula znatiželja. – Što vidiš? – upitao sam ga, ne znam zašto, prigušenim glasom. On je zastao, i neko vrijeme šutio.

Kad je progovorio, boja njegova glasa bila je nekako drukčija.

– Ništa… – rekao je, oklijevajući.

– Kako ništa?

– Šumu, obronke, grmlje, potok… Sve je isto kao na ovoj strani. Ipak, zid mora imati neki razlog…

Osjetio sam zdvojnost u prijateljevu glasu. Sva ta pustolovnost, i dječačka nadobudnost, ni zbog čega? Zastidio se, i taj trenutni bljesak srama dao mu je nove, prkosne snage. Nastavio je sa svojim usponom. Odmah sam shvatio njegovu namjeru, ali sam ga svejedno zapitao:

– Kamo ćeš? Zašto ne siđeš…

Već je gotovo nestao u gustome spletu granja. Vidio sam da je zakoračio na razmjerno širok gornji rub zida, kratko vrijeme ostao u krhkoj ravnoteži, a onda skočio – na onu stranu. Mogao se dočuti slab odjek doskoka, a potom samo uobičajeni šumski zvuci: vjetar, lišće, ptice…

* * *

Tražio sam prijatelja, tražio i dozivao, ne može se reći da nisam. Uvijek sam bio savjestan: mogao sam ga razumjeti, ali, naravno, ne i odobriti njegove postupke. Da su željeli da uđemo, negdje bi postavili vrata – mislim da se toj logici nije moglo prigovoriti. Tko je ipak ušao, učinio je to na vlastitu odgovornost… Hodao sam duž posvuda jednaka zida i malo ga i žalio – prijatelja, mislim. Ipak je bio moj najbolji, čak možda i jedini… Protivno svojim uvjerenjima, jednom ili dvaput, na pogodnim mjestima, pokušavao sam se popeti na stablo (kao on) i zaviriti na onu stranu… no, nisam u tome imao prevelika uspjeha. Tek što bi mi glava bila u razini gornje površine zida, oslonac bi mi popustio: okliznuo bih se, grana bi se odveć svinula ili slomila… i ja bih se našao sklupčan na vlažnu lišću, razmišljajući o onome što sam tek časak, nejasno, možda uspio nazrijeti.

U kasno poslijepodne toga jesenskog dana konačno sam odustao i vratio se u grad. Odmah sam otišao do policijske postaje i prijavio prijateljev nestanak. Narednik me saslušao s nevjericom.

– Zid, kažete? Pao je sa zida?

Zastao je, kao da nešto od sebe odbacuje. Možda sumnju, dvojbu, ili neku napasnu teoriju političkih protivnika, defetista i licemjera.

– Nema u šumi nikakva zida!

Vodio sam ih na mjesto gdje je – navodno, kako su oni, sumnjičavi, govorili – nestao moj prijatelj. Trudio sam se pronaći zid, ali njega, doista, nije bilo. Ili mjesto nije bilo točno… Cijelu šumu (za koju se ispostavilo da i nije toliko velika) pročešljali su policajci s posebno uvježbanim psima. Otkrili su koješta, čak i neke stvari koje su vlastima bile zanimljive, ali ne i moga prijatelja… ni njegovo tijelo.

– Zid? Kakav zid! – govorio je istražitelj odmahujući kratkom i debelom rukom. – Priznajte, radije, da ste ga ubili i zakopali… Ili bacili u kakvu duboku jamu. No prije ili kasnije iskopat će ga šumske zvjerke… Bolje vam je priznati.

Kako smo i prijatelj i ja bili neznatne osobe, neporočni i apolitični, moj boravak u pritvoru, a potom u… u… kako da to kažem… posebnoj ustanovi i nije potrajao odveć dugo. Kako nije bilo tijela, nisu me mogli optužiti. S druge strane (opet taj nesretni izraz!), psihijatar, bradati čovječuljak u bijelom s bilježnicom u ruci, dugo je ustrajavao upravo na mojoj ideji zida. Kakav je bio taj (navodni) zid? Od čega izgrađen? Kakav je dojam na nas ostavljao? Što se nalazilo s druge strane?

Nisam znao ni mogao odgovoriti na sva ta pitanja. Da budem iskren, više to nisam ni želio. Slijegao bih ramenima, odgovarao jednosložno ili tražio cigaretu (da dobijem na vremenu). Napokon, ali to liječnik nije mogao ni trebao doznati, ja sam onu stranu vidio tek najkraći mogući trenutak, nejasno, kroz gustiš koji mi je onemogućavao bolji pogled, na rubu za mene opasna pada.

Tad bi me čovječuljak obasipao pitanjima o karakteru i temperamentu moga nestala prijatelja. Je li u posljednje vrijeme bio depresivan? Ili agresivan?

Ne znam. Zapravo, ne znam što bi točno trebalo podrazumijevati pod tim značajkama… Nadam se samo da mu je dobro, u šumi s druge strane zida, jednako tako kao što znam da ja – više – nisam takav: ni agresivan, ni depresivan. Smiren sam.

Kad su naposljetku digli ruke od mene, kad je cijeli slučaj bio arhiviran kao neriješen, vratio sam se u svoju potkrovnu sobicu, platio zaostalu stanarinu i zaposlio se kao pomoćnik knjigovođe. Nije to posao koji bi čovjeku pružao mnogo zadovoljstva – možda čak nikakva zadovoljstva, tek dostatno novca za skromno preživljavanje. Ono što mi je uistinu pružalo zadovoljstvo zbivalo se samo nedjeljom: šetao sam šumom, neodređeno lutajući, u potrazi koju prvi ne bih takvom smatrao ni tako nazvao…

Ali u toj šetnji, u kojoj je moguće, nekom rijetkom slučajnošću, naletjeti na zid – uskoro, vjerujem, neću više biti sam: u poduzeću sam upoznao sredovječnu daktilografkinju, koja možda baš i nije neka ljepotica, ali je sasvim ugodna žena, osamljena zbog svoje neuglednosti i nenametljivosti. Ipak, ja se nikad ne bih bio usudio pristupiti joj, tako da je na kraju sama bila primorana učiniti prvi korak, ma koliko joj to teško padalo. Naime, iznenadio sam se kad mi je ponudila da na nedjeljni izlet (tako je nazvala moju neiskazanu, a možda i neiskazivu potragu) krenemo udvoje. Vidjet ćemo što će od toga biti.