Veličine su Papandopulo i Gotovac

Od 14. do 16. listopada u Sisku će se održati deveti po redu Dani glazbe Miroslava Miletića, jedna od važnijih kulturnih manifestacija u tomu kraju. S tim povodom razgovarali smo sa skladateljem Miroslavom Miletićem, idejnim začetnikom manifestacije.

Kako je nastao festival?

Prethodnica Dana glazbe bili su Međunarodni dani viole, koji su se održavali u okviru Dana grada Siska. Dom kulture u Sisku bio je organizator, a ja sam uvijek na neki način sudjelovao, davao savjete, pa i to da sam gotovo svake godine imao autorski koncert. Predložio sam im da naprave nešto jače, a tomu se odazvala tadašnja ravnateljica Doma kulture Đurđica Vuković. Jedan festival pretvorio se u drugi i traje do danas. Zadaća je Dana odgoj publike i mislim da smo u tome uspjeli. Jer stvarati publiku ozbiljne glazbe moguće je jedino osvajanjem jednog po jednog slušatelja. Takvu publiku Sisak je uvijek imao, uz Zagreb i Varaždin u sjevernom dijelu Hrvatske, zato što je grad na dobru položaju i u njega su mnogi dolazili izučavati zanate. Pa tako i moj otac, koji je došao u Sisak iz Like. Kulture je bilo i bit će, no ima i mnogo korova, stoga je naša zadaća odgajati kompetentnu publiku.

Mislite li da u manjim gradovima nedostaje takve publike?

Naši umjetnici trebaju se odazivati i to će doći samo od sebe. Uostalom, slušanje je koncerata običaj koji nije star ni dvjestotinjak godina. Haydn je pisao simfonije za dvor, koje su se izvodile dok su gospođe štrikale, a gospoda šetala i pušila. Dopustite to sada, pa ćete imati isto.

Kako će izgledati ovogodišnji festival?

Naš festival je pored odgajanja publike uvijek nastojao predstavljati sisačke umjetnike. Tako će ove godine koncertni recital prirediti pijanist Darko Žuk. Festival će otvoriti Komorni orkestar Riječke filharmonije pod ravnanjem Nade Matošević uz talijanskog violista Francesca Squarciu, a nastupit će i Zagrebački solisti. Također smo uvijek nastojali u programe uvrštavati djela hrvatskih skladatelja, ove su godine to Frano Parać, Krešimir Seletković i ja. Treba uzimati vrijedne stvari od doma, a ne uvijek uvoziti izvana. To bi mogli naučiti mnogi hrvatski gradovi. Treba spomenuti da će tijekom festivala Matica hrvatska imati izložbu, čiji će glavni eksponat biti knjiga Lovre Županovića Hrvatski pisci između riječi i tona. Fantastična je to knjiga, koja krije mnoga iznenađenja. Neke podatke ni ja nisam znao, recimo da je Dragutin Tadijanović svirao violončelo. To je knjiga koju bi svaka obitelj trebala kupiti, koja se ne može prestati čitati. A na Danima će je promovirati sisački gimnazijalci.

Kako je započeo vaš glazbeni put?

U mojoj obitelji nije bilo muzičara. Moj je otac imao krojački salon, a majka mi je bila češkoga podrijetla i, da ne trčim po ulici, ona mi je dala violinu u ruke. Svaki sam dan imao sviranje, makar mi to kao djetetu nije baš bilo po volji. Ali rođak mi je svirao violončelo i često sam ga ucjenjivao da svira sa mnom. Zanimljivo je da sam to poslije primijenio i u svom pedagoškom radu, i drago mi je da nikomu od svojih učenika nisam ogadio muziku. Kada sam došao na tadašnji Glazbeni zavod, prvu godinu nisam ništa naučio. Čak sam svom profesoru Milanu Grafu bio asistent i vodio vježbe s drugim učenicima. Kada je profesor Graf odlazio u mirovinu, a bio je druga violina u Zagrebačkom kvartetu, imao je ideju da ga ja zamijenim, jer sam im vrlo često pomagao raznoseći razna pisma, dokumente, obavljajući poslove uoči koncerata. No odbio sam jer sam već imao svoje planove. Ali bilo je to lijepo iskustvo, možda sam baš zbog toga poslije osnovao i svoj Kvartet Pro Arte. S Vaclavom Humlom neposredno nisam nikada učio, ali sam pred njim, što je još gore, polagao ispite. Huml je svakako zaslužan za utemeljenje zagrebačke violinističke škole, no bio je vrlo krut i sve vrijeme rada na Muzičkoj akademiji nije dopustio da se itko zaposli kao njegov asistent. Htio je biti sam i autoritaran.

Kakva su vam bila iskustva s profesorima na Muzičkoj akademiji?

Kod Stjepana Šuleka bila je divota. Zaista imam lijepa sjećanja na njega. To mi je bilo najljepše vrijeme na Muzičkoj akademiji. Šulek me uvijek pratio na klaviru i uz njega sam mnogo naučio. Violinu sam diplomirao kod Ivana Pinkave, koji je u to vrijeme bio tehnički najjači violinist, to mu je i Šulek priznavao. Kod njega se mnogo moralo vježbati, bio je vrlo strog, tako da potkraj studija više nisam volio ni zaći u Gundulićevu ulicu. Ali poslije sam shvatio da sam kod Pinkave stekao sigurnost koja mi je uvelike pomogla u kasnijem školovanju. Moram spomenuti da mi je pri dolasku u Prag na usavršavanje jako pomogao Miroslav Šlik, koji je bio izvrsni glazbenik, veliko ime, bolji violinist i od Zlatka Balokovića.

Učili ste i od Karlheinza Stockhausena. Što mislite o njemu?

Više puta bio sam u Darmstadtu i mnogo sam tamo naučio radeći u studiju i s tehnologijom. Čak sam i među prvima na ovim prostorima imao vlastiti elektronički studio. No čini mi se da je s vremenom i Stockhausen shvatio da je elektronička glazba mrtvorođenče. Kada smo već kod toga, Bruno Maderna bio je najdarovitiji čovjek Darmstadta, cjelovita ličnost. Poslije sam čak Stockhausena i njegov ansambl zvao u Sisak, no nije došao zbog nedovoljno novca kojim smo raspolagali, ni četvrtinom iznosa koji je on tražio. No barem sam pokušao.

Dugo razdoblje života posvetili ste pedagoškomu radu?

Da, i ostao sam na Glazbenoj školi Pavla Markovca toliko dugo jer sam to volio raditi. Znate, idealan je stari grčki model obrazovanja, po principu Aleksandra Makedonskog i Aristotela. Jer Aristotel je sve znao. Ali i mi smo imali takvih profesora, a to su bili Huml i Stančić. Kad smo kod učenja, ja i danas učim nove stvari. Tako sam nedavno, čitajući raznu literaturu, naišao na knjigu Češki narod, koju je napisao djed Stjepan Radić na češkom jeziku, a prevedena je na hrvatski 1910. i objavljena u nakladi Matice hrvatske. U toj knjizi u jednomu poglavlju na sedamnaest stranica on piše o češkoj glazbi i bilo bi vrlo zanimljivo danas prirediti taj tekst za objavu, kako bi se pokazalo da nije bio samo dobar političar nego i dobar pisac o glazbi.

Smeta li vam da vas nazivaju konzervativnim skladateljem?

Ne, zašto bi? Ja znam što jesam. Pa nekako vas moraju zvati. Kad danas gledam na svoj životni put, čini mi se da sam u nekim trenucima čak bio korak ispred Ive Maleca i Milka Kelemena. A oni su ipak živjeli vani, a ja ovdje. Makar sam i ja mnogo putovao i mnogo širio vidike usavršavajući se u inozemstvu, a i proputovavši svijet s Kvartetom Pro Arte. Odabrao sam svoj put. I bez obzira što će tko reći, mogu tvrditi da je Milko Kelemen najpametnija glava u hrvatskoj glazbi nakon Drugoga svjetskog rata, Boris Papandopulo naš najveći, a Jakov Gotovac najpopularniji hrvatski skladatelj.