Uvreda zdravu razumu

Uz premijerno izvođenje drame Eve Ensler Dobro tijelo 2. listopada u Histrionskom domu, koja je, usput budi rečeno, praizvedena u Hrvatskoj, na Brijunima, u izvedbi autorice kao monodrama još 2003, čak prije negoli je doživjela svjetsku praizvedbu u New Yorku u studenom 2004, prije bi trebalo napisati mali kulturološki esej negoli ozbiljan kazališni osvrt. Ponajviše jer je riječ o tekstu koji je teško ozbiljno shvatiti, a ako mu se tako, dakle ozbiljno, pristupa na pozornici, i to još u klasičnodramskoj maniri, rezultati teško da mogu biti dobri.

Kako je došlo do toga da praizvedbu monodrame na Brijunima postavi Lenka Udovički, nije mi baš jasno, ali prilično sam sigurna da je riječ o tekstu koji bi relativno uspješnu kazališnu realizaciju mogao naći možda u nekom obliku postdramskog ili plesnog teatra, gdje bi verbalni element bio sveden na minimum, a korištenje tekstom zanemarivo, i gdje bi se rabili samo osnovni motivi i osnovna ideja. Poruka djela, sama tematika, nije uzaludno ni bez opravdanja izabrana kao predmet bavljenja, istraživanja, intervjuiranja žena (kao što je bio slučaj i s proslavljenim Vagininim monolozima), iz čega je proizašao dramski tekst. Činjenica je naime da se raznorazni kulturni mehanizmi zasnivaju na ograničavanju ženske pozicije moći, stoljećima ustrojene tako da kontrolira muškarce u seksualnom aspektu, dakle putem tijela, neizravno, jer su žene stoljećima bivale prisiljene na pasivno, prikriveno iskazivanje bilo kakva utjecaja, a legitimna, javna moć uvijek je pripadala muškarcima. Nezasluženo, neopravdano i nepravedno, na temelju tjelesne premoći, kojoj društvo, a na deklarativnoj razini osobito današnje, nikako ne teži. Tim je žalosnije da ti obrasci u suvremenoj kulturi ne samo da preživljavaju nego su još vrlo moćni, ponajprije u medijskom i potrošačkom svijetu, današnjim sinonimima za moć i manipulaciju. Posebno je pak tragično da ih navodno osviještena i obrazovana žena, autorica teksta Eve Ensler, feministica i aktivistkinja, doživljava ozbiljno, kao dio svoje zbilje, a ne manipulativne mreže svijeta u kojemu živi i od kojega se samo treba kritički distancirati. Jasno da je njezina nakana pomoći ženama u odmicanju od, ruku na srce, vrlo jakih pritisaka javnosti, i zato se, pretpostavljam, koristi taktikom i dramskim postupkom identificiranja i emocionalne transakcije sa svojom ciljanom čitalačkom, odnosno kazališnom publikom. No to je napisala na takav način da se, najbanalnije rečeno, u usporedbi s Dobrim tijelom medijski proizvodi poput Seksa i grada ili Oprah Showa čine nedostižnim vrhuncima.

Njezin tekst ne samo da nije ni poučan, čak ni djevojkama u višim razredima osnovne škole, nego nesvjesno podupire sve institucije protiv kojih navodno govori, i pokušava se boriti. Možda se to američkoj ženskoj publici ne čini takvim, jer ipak je riječ o drugoj kulturi, i moguće je da tamo nalazi svoju publiku, no plasiranje ili kazališno postavljanje ovakva teksta u Hrvatskoj zaista nema smisla. Njegova je osnovna nakana opravdana, štoviše i potrebna, ali izrazito niskom književnom kvalitetom i didaktičkom neučinkovitošću (ukoliko je zamišljen kao poučan tekst) nažalost postiže suprotan efekt. I doista vrijeđa svakoga u publici s imalo zdrava razuma i kritičnosti prema svijetu u kojem živi. Pogotovo ako je ženskoga roda. Tragičnija i tužnija od predstave, zapravo od njezina teksta, bila bi jedino činjenica da se varam u procjeni, pa da se pokaže kako je i u nas Dobro tijelo pronašlo svoju publiku. Tek onda bi se trebalo zgroziti nad stanjem svijesti i zbilje koja nas okružuje.