Ukradena skulptura Ivana Rendića

Koliko je važna spomenička baština u našoj zemlji? Čuvamo li je samo na papiru ili smo svjesni i stanja u kojem se ona trenutačno nalazi? Promatramo i slušamo gotovo svaki dan o oskvrnuću naših starina, o sustavnoj destrukciji onoga što nam je ostavljeno, a zapravo odobravamo promjene koje nastaju na njima u nadi da će se netko drugi pozabaviti time. Najnovije vijesti koje bi išle u ovu kategoriju rekonstrukcijski su zahvati na Hektorovićevu Tvrdlju na Hvaru, koje se upravo zbivaju ovih dana, a koje zapravo mijenjaju gabarite te renesansne palače naočigled svih nas. A što je s građevinama koje su nepovratno oštećene, slikama koje su zapuštene, skulpturama koje su preseljene na neprimjereno mjesto ili još gore onima koje su nestale? Pitamo li se kad prolazimo kraj tih obezvrijeđenih mjesta i djela što će biti s njima?

Naime, slična priča, iz ne tako davne prošlosti, dogodila se u gradu Gospiću u kolovozu prošle godine (2008). Tamo je s područja gradskoga groblja Sv. Marije Magdalene nestala skulptura našega poznatog kipara Ivana Rendića, što nitko od građana nije ni zapazio dok potomci obitelji Pavelić, u svom uobičajenom obilasku groblja, nisu sa zaprepaštenjem uvidjeli da je skulptura, koju su svi nazivali Majka Božja, nestala s obiteljske grobnice. Radilo se o Rendićevoj skulpturi iz serije Hercegovka, koja je narodu sklonu vjeri prirasla srcu kao Majka Božja, unatoč očiglednoj narodnoj nošnji južnijih krajeva, odnosno pokrivaču s dukatima (talijerima) i bijeloj kapi ispod, te prsluku s vezom. Vijest i ne bi bila tako važna da se po novinama nije počelo pisati kako je riječ o skulpturi vrijednoj stotine tisuća kuna i kako je vrijednost možda i veća, no to je samo otvorilo Pandorinu kutiju s mnogim drugim neodgovorenim pitanjima. Uslijedilo je naravno očekivano pitanje: Tko je uopće znao da je skulptura tako vrijedna i da je djelo poznata autora? Tko je zamislio sebe kako se bez imalo srama, straha i bojazni prikrada po starom groblju i krade spomenike s obiteljskih grobnica? Komu je uopće moglo pasti na pamet da se obogati preko noći, kradući od mrtvih? Bilo bi dobro vjerovati kako je riječ o neukoj osobi, no nažalost o neukosti kradljivca možemo nagađati, jer je i zagrebački Mirogoj također postao izložbeni prostor naručiteljima takvih (zlo)djela.

Nažalost, ovdje je riječ o nečemu mnogo goremu. Riječ je o potpunom nepoštivanju kulturne baštine, o izbjegavanju vlastite savjesti i zatvaranju očiju pred, ne samo zakonima nego i vlastitim moralom, odgovornošću i osjećajem ljudskosti. No zašto je baš gospićkom groblju trebao ovaj spomenik? Groblje sa stoljetnom tradicijom, lijepo raspoređenim grobnim mjestima, i još ljepšom alejom sa stablima koja nas uvode prema središtu groblja. A na samom kraju aleje, prekrasna kamena kapelica Sv. Marije Magdalene s kraja devetnaestoga stoljeća koja označava malu jezgru najstarijega dijela gdje se i nalazi spomenuta grobnica. Sama atmosfera groblja izaziva strahopoštovanje u čovjeku, a ako tomu još pridodamo kontinuitet koje imaju sve te godine, počevši od polovice 19. stoljeća, sva imena i prošlost vezana uz njih, može se reći kako je groblje, paradoksalno, održavalo svoj život zahvaljujući starim grobnim stelama koje su ga resile. S obzirom na te činjenice, Gospićani imaju groblje na kojemu bi im mogla pozavidjeti mnoga druga mjesta te veličine. Na tom su se groblju pokapali mnogi ugledni građani mjesta, od kraljevskih namjesnika i doktora, pa do onih ne tako uglednih, ili tek rođenih, jer velika smrtnost djece nije bila strana u ono vrijeme.

Kako to da je Pavelić došao do Rendića i odabrao ga za izradu svoga nadgrobnoga spomenika? Istina je da je Rendić u ono doba, početkom 20. stoljeća, često bio u financijskim krizama, te prema pisanju Duška Kečkemeta čak i posuđivao novac u nadi da će otvoriti vlastitu klesarsku radionicu te prehraniti obitelj. Susret dvojice protagonista ove priče dogodio se, naravno, iz čiste koristi. Rendić je pristajao raditi i za ne tako poznate naručitelje, putovao je po svim krajevima zemlje, te je bio sretan kada se Lovro Pavelić odlučio na njegov rad, pogotovo zato što su se želje naručitelja i kipara poklapale. Pavelić je bio podrijetlom iz Hercegovine pa mu je odgovarao motiv Hercegovke, kao i Rendiću koji je kao pravi rodoljub, isticao takvu tematiku, mlade djevojke s narodnim ornamentima na sebi. Na ideju za ovakvu vrstu skulpture, i to namijenjenu grobnoj arhitekturi i skulpturi Rendić je došao uporno prikupljajući elemente narodnog folklora po čitavoj ondašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji (posebno u našim predjelima) i to u materijalima koji su varirali od kamena, metala, drveta do tekstila i dr. U gospićkoj Hercegovki odlučio se na mramorno poprsje (makedonski kamen sivac) u niši natkrivenoj lukom od višebojnih stakala, s edikulom na kojoj su uklesani folklorni elementi u kamenu.

Radeći na nadgrobnom spomeniku Lovre Pavelića, Rendić je imao čak i sudski proces na svojim leđima, jer su ga optuživali da je neke svoje radove radio po tuđemu predlošku. Neki ga je bečki klesar tužio da je izvodio djela prema njegovim modelima i nacrtima. Parnica je za Rendića prošla dobro, a popularnost Hercegovke sve je više rasla, tako i potražnja za njenim narudžbama. Stoga i ne čudi da je Rendić osim za obitelj Pavelić i Murković, istu skulpturu radio i u Trstu (Ivankovićeva grobnica, 1883), te vjerojatno i na drugim neznanim mjestima, no svugdje u različitim varijantama. Vrlo sličnu kopiju Hercegovke izlaže Rendić i 1901. na zagrebačkoj Proljetnoj izložbi te 1908. na splitskoj Dalmatinskoj umjetničkoj izložbi. Sukob oko ovoga spomenika nastao je i zbog Rendićeve odluke da klesarsku izvedbu povjeri sušačkom klesaru Rubešu, a ne gospićkom Vukeliću. Skulptura nije bila izvedena u punoj veličini, ako je usporedimo s drugim istoimenim verzijama. Kipar je iskoristio samo odljev gornjeg dijela tijela skulpture. To je vidljivo i u samu pokretu mlade djevojke koja ima nagnutu glavu, kao da nešto radi, no to nešto se nije moglo vidjeti.

Kao bogati gospićki trgovac, koji je imao trgovinu građevinskim materijalom, Lovro Pavelić je sinu Stjepanu početkom dvadesetog stoljeća kupio najstariju kuću u gradu, Kulu age Senkovića na rijeci Novčici, koja je u samim početcima stvaranja grada oblikovala njegova naselja koja su se koncentrično širila oko nje. Gospićani bi se trebali ponositi jednom od najstarijih gospićkih obitelji koja je osim Kule age Senkovića imala u svom vlasništvu i nekoliko nekretnina u samom središtu grada. Lovro je planirao napraviti grobnicu samo za svoju obitelj, no njegov sin Stjepan odlučio je pokopati u istoj grobnici i svoju sestru Dragicu Pavelić, udanu Murković, koja je prerano umrla od tifusa. Grobnica je bila postavljena 1907. i otada je bila na počivalištu te obitelji, te su godine koje su prolazile vjerno na njoj ostavljale traga i govorile o starosti samoga groblja.

Hoće li se u bližoj ili daljoj budućnosti naći otuđeni spomenik ili ne, pitanje je na koje nam ni lokalna vlast ne zna dati odgovor. Zanimljivo je da se trend krađe po grobljima, zanemarivanje baštine, nekulturna rekonstrukcija starih građevina, poput Tvrdlja na Hvaru ili nespretna postavljanja spomenika, poput Meštrovićeva Tesle, i dalje nastavlja, a mi se možemo samo prisjećati njihova prvobitnog stanja.