U tunelu...

Sivilo svagdanjega našeg života, opterećena obezvređivanjem Hrvatske – drukčije vjerojatno neće biti ni na Dan nezavisnosti 8. listopada – tek katkad uljepša vijest o nama iz inozemstva. Dvije vijesti o hrvatskoj kulturi, na čelu koje se nalazi ministar Božo Biškupić, upalile su svjetlo u tunelu u kojem se nalazimo (zajedno s logorašima srpskoga logora Stajićevo, kojima se ne dopušta posjet mjestu smrti i mučenja, gdje je „usred mraka sjala zvijezda petokraka“). Nedostatak samopoštovanja uzrok je nespoznavanja tragičnosti našega doba, koje buja i uživa u manipulaciji našim čovjekom, a opterećenost ideologijama i pojedinim veličinama prečesto je smetnja da stignemo do kraja tunela.

Taština, oholost i ignorancija veličina, njihov vapaj za moći koju su imali nekada svakodnevno rastu. Pa iako ih je sve manje, proizvode sve više štovatelja, koji Hrvatsku neprestance drže između čekića i nakovnja, sustavno onemogućavajući protivnicima bezizlazja i kaosa da se suprotstave kukavičluku i sluganstvu, osobito „naprednim snagama“, koje ne zanima opće dobro jer su u službi korporacijskoga kapitala. A sve to nadzire totalitarna politička prošlost upakirana u celofan liberalizma i brige za drugoga, demokraciju i slobodu.

Čudimo se huliganima, njihovu ponašanju, tučnjavama, gnjevu, a ne pitamo se koliko smo sami pridonijeli njihovu očaju? Zaboravljamo da smo odgovorni ne samo odgajati djecu nego i ispaštati njihove grijehe. U eseju Nesretna mladež Pier Paolo Pasolini piše: „Nebitno je jesu li djeca dobra, nevina, blaga: ako su njihovi očevi zgriješili, djeca moraju biti kažnjena.“ I mi smo kažnjeni zbog svojih očeva.

Zato nam ne pomažu nikakvi naši svjetski festivali koje organiziraju narcisoidne veličine da se dodvore sličnima sebi. Ne pomažu ni mnogobrojni simpoziji o povijesti, ni razgovori o književnosti, umjetnosti, znanosti i ljepoti, o duhu i duhovnosti. Ne pomažu ni pokajanja na stratištima ubijenih ni isprike zbog počinjenih zločina. Sve je to suvišno ako ne postoji volja da se vidi gnjev i očaj života što svakodnevno bujaju i rastu.

Čini se da nismo daleko od vremena kada će biti moguće zabraniti govorenje istine. Eto već i naši političari naređuju neistomišljenicima da šute. Šutnja bi se mogla ozakoniti i novim Ustavom, koji se donosi kako bi se narodu omogućilo da glasuje o ulasku Hrvatske u EU. I premda napokon EU sve više kuca na naša vrata, nitko nije siguran što nas tamo čeka. Raj ili pakao? Ako je pakao, onda će taj pakao biti naš tunel. Sve u svemu, život nam je pun frustracija, nezadovoljstva, zlobe i zavisti, jada i čemera, cinizma i politikanstva. Dostojan još nenapisane suvremene komedije ljudske bijede.

Sve bi to trebalo nestati da bi naša djeca izišla iz tunela. Ali kako, kada se svakodnevno proizvodi mržnja, kada se neistomišljenicima lijepe etikete kao da je riječ o etiketama na jednokratno potrošnoj robi, kada se lažnim optužbama stvara uvjerenje da je nemoguć suživot nacionalnog i naprednog bez pristajanja na ucjene koje su posljedice totalitarne svijesti političkoga pragmatizma?

Srpska dramatičarka Biljana Srbljanović u svojoj drami Barbelo, o psima i djeci, koja je nedavno premijerno izvedena u Dramskom kazalištu Gavella, u režiji Paola Magellija, sretan život nudi nam još samo na groblju i u smrti. Ako je tako, onda nam preostaje samo očaj i gnjev. Zato su izlaz iz tunela i putokaz u budućnost događaji na kojima je bio ministar Biškupić; izložba Vlaha Bukovca u Haagu i proglašenje sedam posebnosti Hrvatske, koje su uvrštene na UNESCO-ovu listu svjetske nematerijalne baštine.