Trijumf teatra riječi

Njemački romantičar Friedrich von Schiller (1759-1805), koliko god glasovit, razmjerno je rijedak gost na našim pozornicama – pogotovo u suvremeno doba, iznimno nesklono „klasičnoj“ drami, a posebice tragediji. Današnji naraštaji moguće poznaju tek njegove (mladenačke) Razbojnike (1782), pa i njih tek čitanjem ili čuvenjem – jer su poodavna napustili scenu zagrebačke Gavelle (još pamtimo Zlatka Viteza kao markantnoga Moora). Spletka i ljubav, Don Carlos, Wilhelm Tell, Fiesco, Messinska nevjesta, trilogija Wallenstein… nisu više dijelom standardnoga repertoara, a poneki naslov živi tek u formi reducirana i prilagođena opernog libreta.

Danak je to vremenu koje više (na pozornici) ne podnosi tragediju, koje ne razumije njezin sofisticirani jezik, i koje nadasve ne zna (u načelu) kako bi je prikazalo i percipiralo. Danas sve mora biti izravno i grubo, nasilno i gotovo vulgarno: tko još ima vremena i volje za suptilno Schillerovo verbalno tkanje, za njegovo poigravanje varljivom mišlju i još promjenljivijim osjećajima, za njegov dubok zahvat u vrela povijesti, filozofije i psihologije. Dobar primjer za takva Schillera upravo je velebna Marija Stuart, praizvedena u Goethevu Weimaru 1801, na pragu moderniteta i velika zaokreta u teoriji i praksi „ozbiljne“ dramaturgije.

Nesretna sudbina škotske kraljice Marije Stuart (1542-1587), koja je nakon kratka, pustolovna života pobjegla iz zemlje, sklonila se u susjednu Englesku te ondje bila pogubljena nakon duga razdoblja zatočeništva, mnoge je umjetnike nadahnula za više ili manje uspjela, uglavnom romantičarsko-historicistička djela (Sir Walter Scott, te talijanski tragediograf Vittorio Alfieri, samo su neki od njih – a tu su i glazbenici, poput ranoga belkantističkog genija, Gaetana Donizettija). Eksponent katolicizma, ili uvjerena katolkinja, uplela se, ili bila upletena, u tadašnje nesređene vjerske prilike na britanskome otočju, koje su bile dijelom opće zbrkane i tmurne političke situacije u Zapadnoj Europi – gdje je protestantizam općenito napredovao, a katolicizam nije još pronašao primjerena odgovora na novi veliki rascjep kršćanstva. Kako je Engleskom (koja sa Škotskom još nije bila združena u moćno Ujedinjeno Kraljevstvo, što će se dogoditi tek početkom 18. stoljeća, praćeno krvavim sukobima i mučnim društvenim potresima), u to doba vladala (poslije, s mnogih i različitih razloga, legendarna) kraljica Elizabeta I, protestantkinja i utemeljiteljica nacionalne Engleske crkve, to nije trebalo mnogo da dinastički, politički i vjerski sukob bude reinterpretiran kao grandiozan sukob dviju okrunjenih žena.

Schiller, kao istinski veliki dramatičar, pokazuje obje strane te medalje ženskosti – na kojoj je na jednoj strani Elizabetino, na drugoj Marijino lice. Ne staje ni na čiju stranu, ne brani niti ne napada bilo koga i bilo što – on tek pokazuje ljudskost u žrvnju „visoke“ dvorske politike, iznoseći na vidjelo paradigmatske etičke dileme, koje vrijede još i danas. Elizabeta je nevoljna i nevoljka sluškinja politike; Marija, usprkos svemu, afirmira princip slobode i emocija, pa makar je on odnio u samu propast. Elizabeta predstavlja trijumf i apoteozu podređivanja vlastita bića „općim interesima“, onakvima kakvima ih vidi i formulira određeno vrijeme; Marija, koju posvećuje mučenička smrt, nedvojben je simbol neodgovorne slobode čulnosti – i jednog osjećaja „na zalasku“: vjerovanja u nedodirljivost i potpunu slobodu volje i odlučivanja osobe kraljevskoga roda (osamdesetak godina poslije i engleski će kralj iskusiti gubilište).

Petar Selem, erudit i jedna od uporišnih točki tradicionalnoga hrvatskog glumišta, s ansamblom varaždinskoga HNK realizirao je predstavu kakva se od njega i očekivala: jasnu, čistu, sadržajnu, učinkovitu u kratkoći – u kojoj je otpala sva „dvorska“ komparserija, ali su ostali sačuvani i naglašeni svi bitni problemi. Oslonila se ona na jednostavnu scenografiju Marina Gozzea, vizualno dojmljivu, a opet simboličnu, na „operne“ glazbene naglaske Darka Hajseka – ali ponajviše, kako i valja, na glumačku interpretaciju. Dvije mlade glumice, Leona Paraminski kao Marija Stuart te Hana Hegedušić kao Elizabeta, profilirale su likove kojima vjerujemo, i s kojima možemo suosjećati, scenski uvjerljive i dostatno definirane u svojim osobitostima – koje ih čine opozitnim aspektima istoga. Odlične su scene u kojima uz Mariju stoji njezina zrela dadilja Hanna Kennedy (Jagoda Kralj Novak), koja je pronašla pravu mjeru iskaza, te nije zapadala u nedostatnosti ili pretjeranosti koje su ponekad mučile muški dio ansambla. Ondje komplimenti pripadaju Ivici Pucaru, Janku Popoviću Volariću i Zvonku Zečeviću, nešto manje Darku Plovaniću, a ponajmanje virovitičkim glumcima Miji Pavelku i Goranu Košiju, koji su na svojim (ne tako malim) ulogama vjerojatno morali još poraditi te iznaći stilski prikladniji izričaj.

Općemu dojmu predstave kojom je varaždinski HNK 29. rujna započeo sezonu nedvojbeno je pridonio i sjajan novi prijevod vrsne poznavateljice Trude Stamać, kao i fini dramaturški rad (na prikladnim kraćenjima) Lane Šarić. Sve u svemu, Schillerova Marija Stuart predstava je kojom je Petar Selem postigao najveći domet unutar zadanih (oskudnih) materijalnih okolnosti i s ansamblom u kojem nije bilo većih mogućnosti izbora. Sat i pol teatarske ozbiljnosti, konciznosti, profesionalnosti i predanosti plemenitoj umjetničkoj riječi, svjedočanstvo (uza sve moguće nedostatke) onoga što teatar može biti kad ne slijedi pomodnost i ne zapada u jeftin senzacionalizam.