Tri predstave na ruski način

PRIZOR IZ PREDSTAVE VIŠNJIK

Gostovanje ruskoga Državnoga dramskog kazališta (Akademskoga dramskoga kazališta) iz Omska dogodilo se u Zagrebu istodobno kad i Festival svjetskoga kazališta, od 22. do 26. rujna 2009. Teatar iz dalekoga, jugozapadnoga Sibira odlučio se predstaviti hrvatskoj publici klasicima ruske i švedske književnosti. Gostujuće predstave ujedinjuje režija istoga redatelja, podrijetlom Talijana, Evgenija Marcellija, šest posljednjih godina glavnoga redatelja toga kazališta, kandidiranje za prestižnu Zlatnu masku (koju je i dobila predstava nastala prema Gorkome), dramaturgija raspadajućega realizma i modernističkih impulsa, tematizacija različitoklasnih suodnosa, isti sjajni glumci – nositelji predstava, redateljski odnos prema tradiciji: aktualizacija socijalne dimenzije i teatralizacija.

Marcelli je Čehovljev Višnjik postavio kao svojevrstan oproštaj od stare Rusije, requiem za rusku dušu, bez uobičajene atraktivne simbolike boja i predmeta. Giorgio Strehler u redateljskim bilješkama o Višnjiku 1974. upućuje na ključnu ulogu ormara u dječjoj sobi kao rubnoga predmeta, posrednoga simbola između osoba i vrta, pravog i izmišljenog, vrlo starog; dok Varja otvara ormar koji škripi, stara stvar koja se muči evocira smisao vremena. Višnjik se u prošlosti prikazivao i ispred „ciklorame od sivoga samta“ s nekoliko komada pokućstva: filmsko platno išlo je uokrug, a gledatelj je bio u sredini, gdje i projekcijska naprava. Ruski redatelj 22. rujna u zagrebačkom HNK-u gotovo potpuno ogoljuje scenu, prikazujući višnjik u sivim bojama, okruženim odlascima na filmskom/projekcijskom platnu s kojega glumci izlaze na početku i, nakon kružnoga kretanja, ulaze na kraju predstave, boreći se s jedinim preostalim simbolom: velikim satom, koji neumoljivo prikazuje kraj vremena. U sibirskoj je predstavi Višnjik zapravo ona „dobra stara“ Rusija, ruska duša koja odlazi pred navalom nemilosrdnoga kapitala i bešćutnosti. Tri stanke, nakon svakoga čina, zbunjuju hrvatsku publiku, ali zapravo nastoje produljiti vrijeme trajanja. Gluma je bez patetike, ogoljena do sjećanja, do biti odlaska, kostimi sivi (ali izvrsni, kostimografkinja Jana Bouden), krojeni kao za najbolju predstavu za odlazak. Strehler je sedamdesetih prošloga stoljeća Višnjik, remek-djelo ruske i svjetske književnosti, postavio na kraju druge godine svojega upravljanja kazalištem (Piccolo Teatro), nakon Goldonijeve trilogije Na ljetovanju, želeći da budu dijelovi istoga razmišljanja o posljednjem trzaju jednoga društva, o predosjećajima toga kraja u dva posebna trenutka europske i svjetske povijesti.

Marcelli Višnjik u Omsku postavlja u ožujku 2005, kao gubitak iluzije i beznađe. Čehov umire 1904, nakon praizvedbe Višnjika koju nije vidio. Rusko-japanski je rat. „Pokolj pred Zimskim dvorcem. Revolucija. Studenti se pridružuju.“ (Melchinger) Iz Moskve Gorki zapisuje: „Posvuda teku crne bujice narodnih masa i pjevaju svoje pjesme.“ Dramu Na ljetovanju Maksima Gorkog Marceli postavlja u travnju 2003. godine, a mi je gledamo 23. rujna 2009. u Zagrebu. Upravo se Gorkijevim pravim imenom – Aleksej Maksimovič Pješkov – poigrava redatelj na početku predstave u HNK-u. „Mi ne tražimo da isključite mobitele, kao što traži glas u vašem kazalištu; mi ne želimo da se kazalište miješa u vaš život“ – reći će ironično i duhovito glumac na prosceniju, i uspostaviti stvarnosno-iluzijski kôd izvedbe. Komedija Dačniki (Ljetovatelji) nastala je 1904. „...skitao se tadašnjom Rusijom. Oko 1905. priključio se boljševicima, emigrirao na Capri, upoznao V. I. Lenjina.“ (Aleksandar Flaker): „Gorki zna da Rusija nije svijet, da se drugdje drukčije događa, i podiže se na prste nogu da gleda preko.“ (D’ Amico) Marcelli Gorkoga postavlja kao sintezu Čehova, Pirandella i Brechta, uz asocijacije na talijanski film, Viscontija i Fellinija. Radnju Ljetovatelja majstorski razbija metateatarskim ulomcima i kazališnim citatima iz širega europskoga konteksta, posebno glazbom Giuseppea Verdija i opernim dionicama te parafrazama komedije dell’arte. Na taj se, kazališno potenciran, način komentira događanje na ladanju, izvan grada i društvenoga središta, i poantiraju emocije i misli što naviru u susretima i nitima osobnih drama za vrijeme ljetovanja. Ispraznost takva života bogatuna, intelektualaca i umjetnika, ali i osjećaj melankolije, tuge, stalnih svađa korespondira s našim vremenom skrivenoga unutarnjega života i gospodarenja kostimima materijalizma (izvrsne, prevladavajuće svijetle kostime potpisuje Fagilja Seliskaja). Za razliku od sivila Višnjika, zapljuskuje nas bjelina Ljetovanja, erotizacija stvarnosti i energija glumaca, koja se kreće od euforije i smijeha do tuge i plača te utihnuća. U mizansceni i ritmu stalnih kontrapunkta. Scenograf Vladimir Boer u razbijenom, razlomljenu ljetovališnom prostoru (dominiraju stol i šator) uspijeva istaknuti redateljsku zamisao svijeta kao neobičnoga teatra: „ljubitelji kazališne umjetnosti“ u prvom dijelu predstave neprekidno „imaju probe“ i javne nastupe (današnji ulični teatar) u dubini pozornice, podvostručujući prostore scene i gledališta. Nakon stanke drvena se pozornica na pozornici približava prosceniju, a publika promatra središnje, raspršene prizore inscenacija emotivnih trenutaka gledajući u leđa preostalim sudionicima događanja: glumcima. Golemi ansambl funkcionira savršeno u svakom trenutku, izdvajajući se u intimnim i parnim scenama u pogođenom ritmu i tempu.

PRIZOR IZ PREDSTAVE NA LJETOVANJU

Erotika iz predstave Na ljetovanju (koja je prikazana i na Sceni Travno Zagrebačkoga kazališta lutaka, pred premalim brojem gledatelja) kulminira u strastvenim prizorima ljubavnoga trokuta Strindbergove Gospođice Julije, koja je podijelila gledalište u Dramskom kazalištu Gavella 25. rujna na one zadivljene predstavom, energijom i pokazanom strašću, i na one koji su predstavu doživjeli kao, kako se čulo u publici za vrijeme stanke, skandaloznu, estradnu. Scenograf Igor Kapitanov redateljsku Marcellijevu zamisao o Juliji kao „modernoj, suvremenoj ženi koja se žestoko bori u vječnom sukobu spolova“, ali i klasa, što zaokružuje ovu rusku „trilogiju“ na zagrebačkim pozornicama, realizira dosjetkom kojom sivi kuhinjski elementi pred kojima se odigrava ljubomorna i ljubavna igra Gospođice Julije (Ekaterina Potapova), Jeana (Vladislav Puzirnikov) i Kristine (Inga Matis) u drugom dijelu otkrivaju okomito postavljen krevet poslije strastvenih zagrljaja. Ivanjska noć i njezina izokrenuta i razotkrivajuća perspektiva, snovi i nadrealna bajkovitost tako su konkretizirani i u prostornom smislu i u kostimografiji (ponovno izvrsni kostimi F. Saliskaje). Kao i u oštrim, ali i poetskim dijalozima koji „nesimetričnošću“ i ludilom, vatrom osjećaja sugeriraju i današnje vrijeme i spoj naturalizma, simbolizma i ekspresionizma. Umjesto u samoubojstvo Julija odlazi kroz vrata gledališta, a bizarnost trokutne ljubavne situacije i izmjene uloga sluga – gospodarica, aristokratkinja – kuharica naglašena je bizarnim pojavljivanjem skupine umjetnika što asociraju na maškaranu, dell’ arte-stvarnost. Predstavu je Marcelli premijerno postavio u Omsku u listopadu 2004.

Da su organizatori gostovanja slijedili kronologiju izvođenja u Omsku (Na ljetovanju, Gospođica Julija, Višnjik), odčitavanje koncepcijskoga ključa bilo bi drukčije od viđenoga redoslijeda, započeta sivim Višnjikom, nastavljena bijelim Ljetovanjem i okončana crnim plahtama Julijine ljubavne avanture.

Prvo gostovanje u Zagrebu i u Republici Hrvatskoj Državnoga dramskog kazališta iz Omska, nastankom i izgledom srodna središnjoj hrvatskoj nacionalnoj kući, proteklo je bez veće medijske pozornosti, ali uz dobru posjećenost i u zagrebačkom HNK-u i u Dramskom kazalištu Gavella te, uz manje iznimke, odobravanje publike, koja je dostojno nagradila trud i znanje ruskih umjetnika i radost stvaranja. To je kazalište u Zagrebu predstavilo i Laboratorij suvremene ruske drame na pozornici Akademije dramske umjetnosti 26. rujna s trima novim dramama. Za njih je zagrebačka publika, začudo, pokazala iznimno slabo zanimanje. Sljedeće godine hrvatska će kazališta uzvratiti ruska gostovanja. Bilo bi najbolje kad bismo se u Sibiru predstavili hrvatskim dramama kao svojim najboljim izvoznim proizvodom, kako je u predvorjima glasno razmišljao dio teatrologa... sukladno ruskoj prezentaciji vlastitih klasika i suvremenika dramske riječi.