Sveučilište kao poduzeće

Rasprave o transformaciji Humboldtova modela sveučilišta koje su obilježili Helmut Schellsky i Jürgen Mittelstrass posve su anakronizirane. Raspad Humboldtova modela odvijao se u dvije faze: prva je obilježena 1968. u kojoj je političkim pritiskom studenata uzdrmano staro državno sveučilište i autoritarni gotovo patrijahalni teror ordinarija. Druga je faza raspada obilježena pretvaranjem sveučilišta u kapitalistička poduzeća, što se eufemistički naziva Bolonjski proces.

Klasična građanska pravna država odredila je sveučilištu status slobodne i osamljene ustanove. Sloboda se odnosila na nezavisnost o pragmatici religijskih i kapitalističkih ustanova. A osamljenost je shvaćena kao državom zajamčena neometana predanost istraživačkim potragama za istinom. Taj je model omogućio sveučilištima oblikovanje pravila vlastita unutrašnjeg života te visok stupanj autonomije od države kao monopolističkog sponzora i financijaša istraživanja i naučavanja. Država je uzimala ono što joj je trebalo: kadrove i znanja, a pravce istraživanja prepustila je sveučilištima: teorija relativnosti nije bila naručena od ministarstva znanosti.

Nakon Drugoga svjetskog rata država se sve više upletala u znanstvenu i obrazovnu autonomiju sveučilišta i tim intervencijama došla u raskorak kako s pragmatikom civilnoga društva tako i s logikom istraživačkog i obrazovnog procesa. Humboldtov model nije mogao parirati tim pritiscima: izolacija u društvenoj okolini pod kišobranom države postala je neodrživa.

Početak kraja

Godine 1968. taj je raskorak rezultirao socijalnom pobunom protiv tog modela. Teoretičari prijelomne 1968. smatrali su da je ona proizašla iz sukoba politike i znanstvene istine te zaključno ustvrdili da je u tom sukobu istina ostala sačuvana, jer se ništa nije dogodilo osim slabljenja utjecaja autoritarnih ordinarija i ulaska studenata i mlađih nastavnika u sveučilišne ustanove: takozvani dugi marš kroz institucije.

Konačni slom Humboltova modela dogodio se nešto kasnije, a označen je eufemističkim nazivom Bolonjski proces. Bolonjski proces neutralno je ime za globalnu nadnacionalnu proizvodnju humanoga kapitala i znanstvenih inovacija koja se etablirala izvan okvira nacionalnih država te je to stanje stvari pod tom etiketom javno deklarirano, budući da korak natrag u sjajnu izolaciju pod okriljem države više nije moguć. Konzervativne sveučilišne i državne elite branile su Humboldtov model državnih sveučilišta do krajnjih granica njegove rastezljivosti i zatim priznale da su u uvjetima globalizma i mikroelektronske tehnike izgubile monopol nad istraživanjima i naučavanjem, jer na zatvorenom državnom teritoriju više ne mogu upravljati globalnim procesima obrazovnog procesa i istraživačke znanosti. Bolonjski je proces ime koje označava posthumboltovsko globalno transformirano obrazovanje i istraživanje.

Suvremena sveučilišta razvila su se u kapitalistička poduzeća koja u novim svjetskim uvjetima proizvode dva osnovna proizvoda: visoko obrazovane kadrove (humani kapital) i znanstvene inovacije. Kao kapitalistička poduzeća sveučilišta su ušla u međusobnu globalnu komunikaciju i konkurenciju za plasman i unovčavanje tih proizvoda i tih djelatnosti.

Kako kapitalizirati spoznaju

Richard Münch, profesor sociologije na Sveučilištu u Bambergu, opisuje to stanje stvari u svojoj studiji Globale Eliten lokale Autoritäten... Pod utjecajem Nilsa Müllera on analizira akademski kapitalizam kakav iz Amerike postupno osvaja i europska sveučilišta. Autor se oslanja ponajprije na stanje stvari u SAD-u te ga uspoređuje s prilikama u Njemačkoj. Postavljamo pitanje: je li akademski kapitalizam pravo ime za suvremene procese u znanosti i obrazovanju?

Unaprijed ćemo sociologu uputiti naš prigovor. Socijalnoj analizi transformacije sveučilišta kao državnih ustanova u kapitalistička poduzeća nalik nogometnim klubovima koji trguju najboljim nogometašima kako bi očuvali svoju konkurentnost nedostaje uvid u procese izazvane mikroelektronskom pristupu i mikroelektronskom raspolaganju znanjem. Taj ćemo prigovor razraditi kako bi se objasnili posthumboltovski pravci razvitka sveučilišta.

Kapitalska transformacija sveučilišta u autonomne privredne subjekte koji proizvode znanja i kadrove za globalno tržište tih dobara udaljilo je sveučilišta od državne ovisnosti. Na temelju tog stanja stvari moglo bi se reći da sveučilišta danas ovise više o kapitalistčkoj privredi i procesima u civilnom društvu nego o državama. Ali i ovaj oblik ovisnosti istraživanja i naučavanja o potrebama i namjerama globalnoga civilnog društva nije više posve aktualan. U nas je ta faza završena zajedno s razdobljem samoupravljanja kako ga je tumačio Stipe Šuvar. On je naime uočivši trendove zagovarao povezivanje sveučilišta s udruženim radom (kapitalom), a ne samo s državom.

Treba reći da su sveučilišta kao znanstveno-obrazovne ustanove u odnosu prema Crkvi, prema državi i prema kapitalu uvijek čuvala i specifičnu autonomiju. Ona nikada nisu bila ni sluškinje teologije, ni proizvodne snage kapitala, ni instrumenti državnog rezona, nego su uvijek čuvala svoju karakterističnu posebnost, koja se sastoji u proizvodnji novoga znanja i novih kadrova sposobnih za ophođenje sa znanstvenim znanjem.

Danas svjedočimo procesima izazvanim mikroelektronskom reorganizacijom ukupnih globalnih procesa u svim područjima ljudskih djelatnosti, pa tako i u znanostima i obrazovanju. Pritom treba znati da računalo nije samo instrument koji omogućuje brz pristup znanju, da je to moćno komunikacijsko sredstvo koje prekoračuje sve tradicionalne komunikacijske barijere i državne granice te konačno da je računalo istraživačka metoda.

Kada Münch govori o akademskom kapitalizmu i uspoređuje sveučilišta s vrhunskim nogometnim klubovima koji kupuju po svijetu najbolje igrače/znanstvenike kako bi pobjeđivali u globalnoj konkurenciji s drugim sveučilištima, tada zaboravlja da je fenomen globalizma, koji omogućuje transformaciju sveučilišta u kapitalistička poduzeća, nastao usporedno s mikroelektronskom tehnikom koja omogućuje posve drukčiji pristup svjetskom znanju kao dominantnom resursu napretka.

Kapitalizam o kojem on govori nije više dominantan model reprodukcije. Današnji je kapitalizam izložen financijskoj eksploataciji banaka koje mikroelektronski manipuliraju tokovima financija odvojenih od socijalnih struktura klasičnoga kapitala.

Umjesto s kapitalističkim poduzećima i nogometnim klubovima, kako je to bilo karakteristično u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, sveučilišta je bolje uspoređivati s bankama. Kao proizvođači novog znanja i kadrova koji se znaju ophoditi s izvornim znanjem i kao čuvari i skladištari velikih količina gotova znanja, sveučilišta na specifičan način na globalnom tržištu unovčuju spoznaje nezavisno o lokalnim strukturama vlasti u nacionalnim državama. Time sveučilišta nalik bankama na globalnoj razini iscrpljuju svjetski kapital namećući mu trajni proces tehničke i kadrovske obnove. Sveučilišta time ne stoje samo u odnosu prema svojoj nacionalnoj nego i prema globalnoj okolini. Ta okolina nije omeđena granicama nacionalne države, ona nije samo golemo tržište znanja i kadrova, već izvor novih znanja i novih tehnika, i u tom smislu resurs za proizvodnju novih znanja, putem globalne komunikacije među znanstvenicima. Suvremene znanstvenike sve manje kontroliraju lokalne državne vlasti i lokalni znanstveni autoriteti klasičnih sveučilišta podložni su globalnim kriterijima uspješnosti. Dok je stara nacionalna znanstvena elita svoj uspjeh mjerila partnerskim odnosom s državnom birokracijom, danas se kontrola uspjeha mjeri postignutim ciljevima. Umjesto birokratskoga nadzora ministarstava obrazovanja i znanosti i lokalnih znanstvenih autoriteta nastupa sveobuhvatna kontola konkurentske globalne znanosti. U tim se uvjetima bitno mijenjaju i odnosi među djelatnicima u znanosti i obrazovanju.

Stari odnos učitelj – učenik zamijenjen je odnosom ponuđač – mušterija. Hijerarhijsko i birokratsko upravljanje obrazovanjem, znanošću i sveučilištima zamijenjeno je kriterijima tržišta znanja i kadrova. Tržište znanja nameće znanosti i obrazovanju svoje pragmatičke, znanstveno-obrazovnoj djelatnosti izvanjske kriterije. Tako je i na terenu znanstvene i obrazovne djelatnosti očigledna pobjeda monetarizma nad keynsijanskim državnim intervencionizmom.

Tržišni nadzor obrazovanja

Ideal Humboldtova sveučilišta: osamljenost i sloboda, jedinstvo naučavanja i istraživanja, zajedništvo profesora i studenta time je anakroniziran. Ponovno dolazi do jasna rastavljanja istraživanja i naučavanja, o čemu najbolje svjedoče bolonjski stupnjevi obrazovanja. Oni prema unaprijed određenim kompetencijama razvrstavaju osoblje kojim sveučilišta opskrbljuju tržnu potražnju za znanjima i kadrovima. Jedni se obrazuju za manipuliranje gotovim znanjem i njima je za to dovoljno trogodišnje studiranje, drugi se uvježbavaju u primjeni novih izvornih znanja, a treći se uvode u proizvodnju novoga znanja. Pristup tim stupnjevima ne počiva na uzajamnu povjerenju profesora i studenata, nego se temelji na ponudi i potražnji različitih kompetencija. One se klasificiraju na temelju objektiviziranih kriterija neovisno o subjektivnim procjenama profesora. Tim kriterijima manipuliraju nove poslovne elite koje komuniciraju s tržištem i znaju njegove potrebe i trendove razvoja, a ne ugledni pojedinci u znanstvenim ustanovama.

Uspjeh se naposljetku mjeri isključivo plasmanom znanja i kadrova na globalnom tržištu, a ne procjenama lokalnih stručnih ili birokratskih autoriteta.

Samo elitna sveučilišta mogu sebi dopustiti njegovanje obrazovanja kao kulturnog dobra, jer imaju dovoljno sredstava pa neke obrazovne programe ne moraju podvrgavati nadzoru tržne učinkovitosti.

Nostalgiju za starim državnim sveučilištem izražava Münch stavom da akademski kapitalizam stjecanje novih znanja podvrgava logici akumulacije kapitala i time sužuje polje izvorno znanstvenog, o kapitalu neovisna napretka spoznaje.

Napredak spoznaje postaje usputni proizvod akumulacije kapitala, a stečena diploma nije samo dokaz kompetencije, nego vrata uspješne karijere. Samo ono što služi monetarnom ili simboličkom kapitalu ima relevanciju, sve drugo je otpadak.

U analizom akademskoga kapitalizma autor ipak zaboravlja i na u nas površno razumijevanje pojma robe. Roba nije proizvod rada namijenjen tržištu pa tako ni obrazovanje i znanstvena inovacija nisu tržni aritkli kako se to pojednostavnjeno misli. Roba je naprotiv medij koji svim proizvodima ljudskoga rada pa tako i znanosti i obrazovanju podaruje svojstva koja tim djelatnostima izvorno ne pripadaju, naime uporabnu i razmjensku vrijednost.

Kritičari akademskoga kapitalizma u tom su smislu fundamentalni revolucionari, koji se neizravno zalažu za novu paradigmu postkapitalističke proizvodnje znanja i kadrova, ili se u nedostatku vizija okreću idealu dobro poznate, bolje prošlosti. Oni uviđaju da ovisnost o logici kapitala prisiljava znanstvene i obrazovne ustanove da inovacije prilagode potrebama kapitala, a povrh toga taj ih odnos prema kapitalu sili da inovacije drže u tajnosti, jer jedino tajne znanstvene informacije postižu tržnu vrijednost. Time se ideal prosvjetiteljske otvorenosti znanja svim umnim bićima pretvara u opskurantizam: iluminacija završava kao mračnjaštvo. Svijet naravno neće propasti, ni utonuti u potpuni mrak. Da bismo i mi znali kako dalje, treba dobro razumjeti što se upravo zbiva, jer to što se događa trebalo bi i nama biti poznato. Opasno je ako pojedinac i njegova zajednica izgube orijentaciju u vlastitoj životnoj okolini, koja bi trebala i mogla biti poznata. Za nas je najveća opasnost što ne prepoznajemo situaciju u koju smo bačeni. Mi pri zdravu vidu tapkamo u mraku.

Davor Rodin