Skopje je pronašlo način

Dugi naslov i teško razumljiva kratica (BJCEM – službeno ime Bijenala na francuskom) pokriva umjetničku manifestaciju za autore mlađe od trideset godina iz Europe te južnog i istočnog dijela Mediterana. Najširi je mogući raspon umjetničkih područja, s često srodnim ili hibridnim žanrovima, tj. nerješivim pitanjem terminologije i kategorizacija, što je samo jedan od pokazatelja njezine složenosti. Dugu biografiju obogaćuje svake dvije godine, pod novom temom i sa svježim umjetničkim produkcijama posjećujući mediteranske gradove, u balkansku regiju navraćajući od novog milenija, 2001. u Sarajevo te sada u Skopje.

Misija Bijenala zagovara promicanje umjetničkog stvaralaštva mladih, dijaloga među kulturama i miroljubivih odnosa na širem europskom području. Realno omogućuje mrežu razmjene i suradnje, novih kontakata i poznanstava, odmjeravanja i podupiranja. Kao umjetnička platforma referentna je, pa i lansirna točka za buduće projekte. Sam početak Bijenala seže do 1985, Međunarodne godine mladih. Inicijativa manje kulturne skupine za stvaranje projekta umjetnika Mediterana narasla je u najveću manifestaciju mladih autora na euromediteranskom području. Današnji naziv nosi od 1997, kada je proširena na zemlje Balkana te afričkog i azijskog dijela Sredozemlja. S vremenom su se proširivale prostorne koordinate, modificirale selekcije, povećavale produkcije, a isto tako i pluralnost i medijska hibridnost same umjetnosti. Također se, često na račun umjetničke kvalitete manifestacije, umnožavala i njezina administrativna organizacijska struktura, sastavljena od brojnih i raznih predstavnika gradova, općina i regija.

Hrvatski predstavnici

Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci tradicionalno je povezan s praćenjem, predstavljanjem i podupiranjem vizualnih umjetnosti mladih. U širem kontekstu poznati je Bijenale mladih Jugoslavije, održavan od 1960. do 1991. sa sekcijama slikarstva i kiparstva, a od početka osamdesetih i s novom umjetničkom praksom i novim medijima. Slijedio je Bijenale mladih umjetnika – Rijeka, umjetnici europskog Mediterana 1993, 1995. i 1997, koji je ugostio dio produkcija vizualnih umjetnosti s prethodno održanih izložaba. U 2013. u Rijeku želimo dovesti čitav Bijenale. Zasad je domaćinstvo prijedlog, kojem predstoji stručno i administrativno složena kandidatura, a može se, s atributom velik/a, čitati kao ambicija, izazov, test; komunikacija, edukacija, promocija, produkcija, razmjena… Sam je početak riječkog uključivanja u mediteransku mrežu 1990. Od tada Moderna galerija u Rijeci, tj. današnji Muzej moderne i suvremene umjetnosti, selekcijom hrvatskih umjetnika stalno sudjeluje na Bijenalu. Unutar uvijek zapaženih selekcija, kao mladi autori sudjelovali su danas međunarodno prepoznati umjetnici: Simon Bogojević Narath, Sandro Đukić, Ivana Franke, Zlatko Kopljar, Kristijan Kožul, Ines Krasić, Andreja Kulunčić, Kristina Leko, Slaven Tolj, Matko Vekić, Mirko Zrinšćak…

Ovogodišnji su predstavnici, koje su u organizaciji MMSU-a, nakon uobičajena javnog natječaja, odabrali zasebni žiriji: Sebastijan Dračić, Mirna Kutleša, Hana Miletić, Ana Sladetić, Goran Škofić, Darija Žmak u vizualnim umjetnostima, Budor & Čule, Tomislav Đurđević, Dunja Janković i Dean Klemenc u primijenjenim umjetnostima, Antonija Novaković u području književnosti, Irena Škorić za film, Matija Ferlin za predstave. Tekstom pokušavam obuhvatiti pregled vizualnih umjetnosti, kao jedna od članica žirija iz kuće, uz dosadašnju voditeljicu, višu kustosicu Natašu Ivančević.

Izostao interes stanovnika

Bijenale se s tematskim fokusom održava od 1999. Žarišnu temu određuje domaćin prema prepoznatljivim aspektima duha mjesta ili duha vremena. Tako je primjerice poslijeratni Bijenale u Sarajevu nosio naslov Kaos i komunikacija. Ovogodišnjem skopskom tema je Sedam gradskih vrata, nadahnuta prilično nejasnom legendom o susretu diva i neznanoga junaka na mjestu današnjeg Skopja. Otvorio je niz fleksibilnih rješenja, motiviranih ključnim riječima: multikulturalnost i multietičnost, balkanska mitologija i stvarnost, protok i komunikacija, unutarnje i vanjsko, višeosjetilno… Unutar šest umjetničkih područja, vizualnih i primijenjenih umjetnosti, književnosti, filma, predstava i glazbe, te pridružene gastronomije, okupio je 700 mladih umjetnika, 200 kustosa, novinara, kulturnih djelatnika i predstavnika različitih gradova. Umjetnička događanja zauzela su 24 lokacije u središtu Skopja, trgove i ulice, parkove, obale Vardara, zgradu Nacionalne opere i baleta, razne zatvorene izložbene prostore. Otvaranje udarnih lokacija (poput glavnoga gradskog trga), aktiviranje svih muzejskih i galerijskih protora te stvaranje bogata popratnog programa, nova je kvalitativna odlika Bijenala i zasluga ovogodišnjeg domaćina. U svoj toj hiperprodukciji bilo je doduše otkazanih programa, preklapanja događanja, organizacijskih greški i tehničkih problema. Očekivalo se i više međunarodnih novinara, koji su do ovog recesijskog Bijenala najčešće putovali na trošak nacionalnih selekcija. Izostao je i veći interes stanovnika, možda i zbog odsutnosti lokalnih zvijezda. Možda i zbog činjenice odvijanja upravo u kriznoj godini, u tranzicijom pogođenoj zemlji. Za kulturu, pa bio to i prvi veliki međunarodni umjetnički događaj u državi, ipak se lakše zanimati puna trbuha.

Grad ispunjen umjetnošću

Bijenale je ispunio grad u brzu ritmu radionica, predavanja, koncerata, predstava, performansa, projekcija, realiziranih unatoč ukupno niskom budžetu i malobrojnom organizacijskom timu domaćina. Ovogodišnji moto poručuje: Umjetnost uvijek nađe način. S modifikacijama, uspjesima i propustima, zadovoljstvima i razočaranjima, izvrsno pogođeno. Predstavljeno je oko 300 selekcija iz područja glazbe, predstava, književnosti i gastronomije. Oko 900 produkcija primijenjenih i vizualnih umjetnosti izloženo je u šest izložbenih lokacija, uz atraktivan moderan prostor Muzeja suvremene umjetnosti izgrađen nakon velikog potresa 1963. te specifičan, zanimljiv prostor nekadašnje turske kupelji – Cifte Amama. Prednost su i po kvaliteti i po brojnosti imale vizualne umjetnosti, najviše zastupljene kroz fotografijom, videom i multimedijom. S obzirom na godišta autora i njihovu akademsku izobrazbu, iznenađuje malen broj i niska kvaliteta radova iz područja grafika, skulptura i slika. Ističe se rad grčkog umjetnika Michaila Adamisa, koji grafiku uz tekst, crtež i video ravnopravno rabi za kreiranje multimedijskog, literarno nadahnutog vremeplova o Mefistovoj potrazi za utjelovljenjem. U slikarstvu se izdvajaju radovi Sebastijana Dračića. Svatko za sebe, velikim formatom i vještim slikanjem, podvrgava promatrača vlastitom zakonu između sna i jave, mistici utišanih kadrova u kojima se naslućuje neki netom prošao, neshvatljiv, ali emotivno snažan događaj. U medijski graničnom području slike i crteža pozornost su privukli radovi akvarelom i olovkom na papiru Mirne Kutleša. Basnoliki portreti Greške u komunikaciji suptilno tretiraju glavu kao elastičnu ovojnicu između unutarnjeg i izvanjskog, emocija i racija, fikcije i zbilje. Za razliku od nježnih i malih Kutlešinih formata, monumentalni crtež Ane Sladetić Drugi svijet nosila je ekspresivna grafička podloga imaginarne karte svijeta.

Heterogenost i neujednačenost prikazanih radova mogla se i očekivati zbog visokih kvota selekcija pojedinih zemalja, ali i različitih sastava žirija, uglavnom sastavljenih od stručnih izbornika, u pojedinim slučajevima i od raznoraznih kulturnih radnika. Raspon umjetničkih pristupa i izričaja varirao je od studentskih okušavanja do promišljenih, tehnički dorađenih umjetničkih radova, od introvertnih izraza i klasičnih vizualnih medija do društveno kritičkih i eksperimentalnih projekata. Jedan od medijski i sadržajno uzbudljivijih radova instalacija je Hyperwish talijanske grupe XTEND3D LAB, u kojoj su posjetioci interaktivno, glasom, pisanom porukom ili fizičkom akcijom dodira, mogli sudjelovati u kreiranju želja, navigirati i mijenjati 3D-mapu kolektivnih hiperželja. Po drukčijem, konceptualnom karakteru, ironičnom propitivanju statusa suvremene umjetnosti i pozicije mladih umjetnika, zanimljiv je happening međunarodne skupine Koliko je dosta?, koji je osvojio jednu od nagrada Res Artis Award, prvi put dodijeljenih na Bijenalu.

Odraz suvremenoga svijeta

Uglavnom multilateralan i globalan karakter radova s naglaskom na novim medijima pokazao je spektar odraza i relacija suvremenog svijeta, dehumanizacije, izolacije, apatije, nejednakosti, fikcionalizacije. Najčešće je izražen u kolažnom i zamućenom obliku prisjećanja i indeksiranja na rubu prošlosti i sadašnjosti, osobne i kolektivne povijesti. Pojedini su se radovi istaknuli po lokalno specifičnoj, političkoj, ekonomskoj, kulturnoj problematici, poput teme sučeljavanja paralelnih vjerskih svjetova prisutne kod izraelskih umjetnika. Dobar dio radova iz područja naših istočnih susjeda zaposjeda tematika društvene kritike i nacionalnog identiteta, katkad izražena kao dojmljiv protest u prvom licu protiv praznih obećanja političkih vođa i lažnih naracija povijesti.

Elegantna hrvatska selekcija s ukupno trinaest umjetnika dobro je primljena i kod struke i kod šire publike. Raznovrsna selekcija iz područja vizualnih umjetnosti bila je jedna od najmanjih i jedna od najzapaženijih. Osim spomenutih predstavnika u mediju crteža i slikarstva, uključila je i instalaciju Mjesečarke Darije Žmak, video Mirage Hane Miletić, videoinstalaciju Corpus Gorana Škofića, nedavno nagrađenu Radoslavom Putarom, a na Biennalu s čak dva studijska boravka Res Artis Award. Izložbu predstavnika vizualne selekcije moći ćete u drugoj polovici listopada posjetiti u Malom salonu u Rijeci.