Pustolovine kajkavskog Robinsona

Moj prvi susret s kajkavskim prijevodom dogodovštinâ Robinsona Crusoea odigrao se na izložbi Tragom hrvatskokajkavske pisane i tiskane riječi početkom 1990. Izložbu je organiziralo društvo Kajkaviana iz Donje Stubice, a u povodu 780. godišnjice spomena Stubice i 450. godišnjice rođenja Antuna Vramca (1538-1588). Kako to već u nas biva, izložba je ponešto kasnila, ali ne krivnjom vrijednih autora (Alojza Jembriha, Ivana Cesarca, Mirka Ivanjeka, Darka Bubanka, Branka Bengera i drugih). Čudnim i neobičnim vezama, sasvim slučajno, prispio sam u dvorac Stoeb u Golubovcu Stubičkom, gdje je sjedište Kajkaviane i u čijim je prostorijama izložba bila postavljena. Nadnio sam se nad dva sveska toga prvog (i još jedinoga) izdanja u šesnaestini, izložena u ostakljenoj vitrini, ne vjerujući svojim očima: izdano 1796! Od toga prvog susreta drugujem s tom knjigom, kao Robinson s Petkom, na sve pustijem otoku suvremene hrvatske kulture.¸

Na rastvorenim prvim stranicama, u Predgovoru, čitao sam: „Akoprem nigdar moje ni bilo nakanjenje, da bi knjižica ova, ravno po marljivosti mojoj svetlost zagledala, ništarmenje vendar valuvati moram, da vse drugač kak ja mislil sem, je se prehitilo. Ar potlamkam drugi zeznali bi bili, da je dober čas vu prenašanju knjižice ove – kaj zarad osebne samo moje vu horvatskom jeziku zvučanosti činil sem – poslujem, tak nesu prestali mene nagovarjati, da bi vu započetem poslu onu marljivost vzel si, koja denes-sutra na svetlo dojti, i domovini mojoj poslužiti bi mogla. Nagovoru ovomu ne tuliko zarad prijatelstva nagovarjajučeh, kuliko zaradi ljubavi i nagnjenosti proti domovini i odičenomu jeziku njejnomu, poudal sem se z kem dragovoljneje, skem vekša je vsigdar moja želja ovoj, vu čem morem, poslužiti, i jezik njejin tuliko bolje razširjen videti.” Ima li i danas boljega razloga za upoznavanje s ovim djelom i za njegovo ponovno tiskanje.

O čemu je riječ

Godine 1719. objavio je Daniel Defoe (1660-1731) roman Život i čudne neviđene pustolovine Robinsona Crusoea, mornara iz Yorka, pustolovni roman isto tako pustolovna pisca. Do današnjega dana to je jedno od najpoznatijih djela svjetske književnosti za djecu i mladež (i sve one koji se takvima osjećaju).

Sedamdeset i sedam godina poslije objavljivanja engleskog izvornika, dakle l796, pojavljuje se u Zagrebu prijevod na hrvatskokajkavskom jeziku, pod punim naslovom: “Mlaiši Robinzon iliti jedna kruto povoljna i hasnovita pripovest za detcu od J. H. Kampe, iz nemškoga na horvatski jezik prenešena po Antunu Vraniću”. Dakle, hrvatski prijevod načinjen je prema njemačkom, a s engleskoga na njemački preveo je Defoeov roman svjetski poznati njemački pedagog Joachim Heinrich Campe (1746-1818).

Hrvatski prijevod imao je širok krug čitatelja i znatnog utjecaja, ne samo svojim sadržajem, nego i njegovanjem odnosa prema kajkavskom kao bogatu i razvijenu jeziku, uporabljivu u svim oblicima sporazumijevanja, umjetnosti i raznolika stvaralaštva. O toj knjizi čuveni filolog Vatroslav Jagić (1838-1923) zapisao je: “Jednom, valjda još prije [18]48-e, skupilo se nas nekoliko dece s iste ulice o velikim praznicima da se igramo; u programu naše zabave bilo je takođe čitanje Robinzona u kajkavskom prevodu… Taj (…) egzemplar ostaje u mojoj biblioteci kao najstariji pratilac mojega života iz književnog carstva sve do moje smrti” (V. Jagić, Spomeni mojega života, Beograd 1930).

Dakako, popularnosti toga hrvatskoga izdanja uveliko je išao na ruku pedagoški ton i naglašena pobožna po(d)uka, a oboje su pomno izgrađivali i njemački pedagog Campe i naš prevoditelj pater Vranić. Pored katoličkih vjeronaučnih vrijednosti, jasno se ocrtava u djelu civilizacijski obzor Europe tadašnjega vremena, odnosno vladajućeg europocentričnog svjetonazora 18. stoljeća. Uz to, pater Vranić dao je djelu i snažno hrvatsko domoljubno obilježje. Naravno, bilo je sve to u duhu 18. stoljeća: filantropskog nauka i prosvjetiteljstva. Campeova preradba obišla je, u prijevodima na različite jezike, sav ondašnji civilizirani svijet. Hrvatski prijevod bio je osmi po redu, poslije francuskog, engleskog i latinskog, primjerice, a prije češkog, poljskog, švedskog i turskog (1853!).

Ono što nam se danas čini najvrednijim u ovom starom izdanju – pravom jezičnom i kulturnom spomeniku – jest hrvatski kajkavski jezik prijepreporodnog razdoblja. Da bi ta vrijednost došla do izražaja i na uvid suvremenim ljudima, taj bi spomenik trebalo ponovno objaviti (a prvo izdanje, do danas, nikad nije ponavljano!?), dakako, pročišćeno, osuvremenjeno i opremljeno svim nužnim pomagalima. Pored pravoga rudnika riječi, fraza, pojmova i termina kajkavskoga jezika (primjerice, pomorsko-zemljopisni pojmovnik!), nadasve je zanimljiv prevoditeljev odnos prema štokavskom, pa i čakavskom narječju (Vranić je radio kao župnik u jaskanskom kraju, na tromeđi, dakle, naših triju narječja). Pojedini oblici iz štokavskog i čakavskog uzimani su kao stariji, arhaičniji, ali samo da bi se objasnili ili da bi poslužili boljem razumijevanju novijih, kajkavskih, koje je prevoditelj Vranić doživljavao kao vrsnije i u duhu hrvatskoga jezika. Primjera radi, navest ćemo jedno mjesto, pravopisno netaknuto: “tak ovo pritekanje vode imenujese priteka, kadase pak nazad med brege svoje stoči, i kakti odplahne, imenujese odteka. Stari zvali su plima i oseka” (sv. I, str. 68). Iz toga kratkog primjera vidi se da se i u staro doba nije mnogo poduzimalo da se tuđice zamijene, ako je i kad je bilo moguće, domaćim riječima. Ali vidi se i to da se dobra stara rješenja zabacuju i zanemaruju po nejezičnim kriterijima, nažalost, i dan današnji! Zlosretno odbacivanje kajkavskog jezika u 19. i početkom 20. stoljeća kao remetilačkog činitelja u hrvatskom jezičnom standardu dovelo je do toga da ni danas naši najpoznatiji jezikoslovci ne znaju za priteku i odteku!

Nezaobilazne poruke o nama i svijetu

Mlaiši Robinzon veoma je bogat, dragocjen i posvema zaboravljen jezični spomenik hrvatskokajkavskoga jezika prijepreporodnoga razdoblja, dakle do 1835. Zahvaljujući toj činjenici, tj. da je svjetski čuvena Campeova prerada Defoeova romana prevedena na jezik koji je još živ, nedvojbeno prihvaćen i uvažavan od svojih govornika, te da još nema ni najnevinije naznake da će za koje desetljeće – iz ideoloških i političkih razloga – taj jezik započeti napuštati i zanemarivati čak i njegovi najtvrdokorniji zagovornici (prihvaćajući štokavštinu), ergo, zahvaljujući tomu što je hrvatskokajkavski jezik koncem 18. stoljeća (1796) djevičanski netaknut, u svom bujnom i višeslojnom razvoju, nastao je ovim prijevodom rudnik jezičnoga blaga, koji još ni izdaleka nije iscrpljen.

Da bi se to blago moglo ocijeniti, shvatiti, razumjeti i iskoristiti u našem suvremenom kulturnom razvoju (bez kojega nema ni tzv. materijalnoga razvoja) prijeko je potrebno nanovo otvoriti taj rudnik uspostavom osuvremenjenoga rudokopa.

“Na žalost, kajkavsko narječje još uvijek nije dovoljno istraženo.” (Mijo Lončarić, l996). Zašto bi bilo važno proučavati kajkavštinu? Hrvati su do ilirskoga preporoda (1835) svoj jezik osnivali na kajkavštini na mnogo većem području od današnjega. No zbog ratova, preseljavanja, progonâ, iseljavanja i raseljavanja područje se kajkavštine smanjivalo i opsegom, ali i useljavanjem govornika štokavskoga i čakavskoga narječja. Tijekom vremena stekao se dojam, a ima i bilo je znanstvenih napora da se to i stručno pokaže i dokaže, kako je Hrvatima njihov standardni jezik utemeljen na štokavštini koja da je odnekud donesena, tj. da nije hrvatskoga podrijetla. Proučavajući kajkavštinu, njezinu autentičnost, autonomnost i autohtonost, njezine prinose hrvatskom književnom standardu i ostvarenja tijekom dugih stoljeća njezine primjene i uporabe, stječe se prijeko potreban osjećaj (bez kojega nema ničega tzv. konkretnoga) samostojnosti, samosvijesti i samopoštovanja. Sjetimo se samo Balada Petrice Kerempuha Miroslava Krleže i njihova prinosa njegovanju hrvatskoga identiteta!

Pored tih filološko-povijesnih dimenzija, Mlaiši Robinzon posjeduje i kulturno-povijesne dimenzije, o kojima piše Vladoje Dukat (u Nastavnom vjesniku, 1903): “u pripovijesti sasvijem jasno (se) razbiraju tri odjelita odsjeka: u prvome crta se Robinzonovo samotovanje, kad on sâm i goloruk mora sve da pribavi sebi mnogijem razmišljanjem i ustrajnijem radom; u drugom odsjeku (drugovanje s Petkom) dokazuje pisac, koliko već sam društveni saobraćaj čovjeka s čovjekom unapređuje svako nastojanje ljudsko i uljepšava njihov život; treći odsjek, gdje Robinzon može da se koristuje stvarima iz nasukane lađe, upozoruje čitača na cijenu oruđa i drugijeh tečevina kulture, koje kulturni svijet premalo umije cijeniti, jer su mu svagdje pri ruci.”

Ali nije samo riječ o sažetoj i popularno ispričanoj povijesti materijalnoga razvoja čovječanstva kroz tegobnu sudbinu Robinsonovu, što nam sugerira Dukat, nego i o razvoju ideja. Prije svega filozofsko-religioznih, a onda i pedagoško-edukativnih, o čemu ponešto čitamo u članku Odgojni i obrazovni elementi Robinzona Kruzoe Nikole Zeca (Uzgajatelj, br. 5 i 6, Zagreb 1924): “Religijozna su čuvstva” – tvrdi prof. Zec tridesetih godina prošloga stoljeća – “u čovjeka s tim jača, što je on slabiji. Maljušnost svoju vezuje tako o svemožnost božju. Dirljiv je momenat, kad se na glavici brda moli Bogu. Naokolo beskrajna i nepregledna pučina morska, a odozgo silna pučina nebeska; ni jedna ni druga ne osvrće se na stradalnika na otočnom visu. Koli jadne slike i mizerne spoznaje vlastitoga ‘ja’. Oholosti nema boljega lijeka od ovoga. Tu jadnik, gledajući sebe u omjeru sa vasionom, najbolje upoznava svoju sićušnost i nemoć. I na onoga koji čita, prelazi sličan osjećaj. U nesreći postaje tako Robinzon sve bolji i bolji, a s njime i onaj koji prati sudbinu njegovu.”

Međutim, već tada – tridesetih godina 20. stoljeća – zapaža Zec drugu pojavu i, potpuno osviješten, ovako je prikazuje: “U današnje pak doba, kada uz nebrojene zle utjecaje još i štivo stvara jedno čudno, bolesno i pogubno nastrojenje u mladeži, ova će knjiga djelovati kao melem. Uz to nam ona daje uputstvo za obrazovanje i obučavanje mlađeg naraštaja. U vrijeme, kada se slabo cijene kulturna dobra, a u lakoumne svrhe razbacuje, te kada u mnogih slojeva potrošnja nadmašuje produktivnost, ova dobra knjiga propagira rad u svjema svojim oblicima: bilo duševnim, bilo tjelesnim. Osim materijalne, donosi rad još i formalnu korist po tijelo i duh, razvijanjem sviju sila i sposobnosti. Moderna škola podaće obrazovanju mladeži zacijelo drugi pravac, no što je ovaj današnji, pravac rada i produkcije. Značajne su riječi jednog pedagoga: ‘Škola budućnosti biće škola rada, ili neće biti ništa pametno’. Dok se na tijelu zajednice podržavaju parasiti, društvo ne može dalje. Teško je, ali trebaće polako i sustavno u tom pravcu mijenjati mentalitet naroda. Velik dio zasluga i privrede ne mora u dim. Ta časnih li vremena, kada je naš narod – kako to priče njegove svjedoče – i od carevića tražio poznavanje jednog zanata. Cijenio se onda rad, akcija, stvaranje, produkcija – danas…”

Predviđanja blagopokojnoga prof. Zeca obistinila su se, a današnji su zahtjevi “u pravcu mijenjanja mentaliteta naroda” još teži. No predlažemo institucijama hrvatske države da potpomognu ponovno objavljivanje Mlaišega Robinzona i zarad očuvanja hrvatskokajkavskoga jezika, i zarad promicanja domoljubnih i pobožnih osjećaja, i zarad njegovanja vjere u rad, vlastite snage i sposobnosti.

Nikica Mihaljević