Preslikavanje kristaličnih struktura

Preobrazbe i priviđenja u umjetnosti dvije su reakcije na stvarni svijet koji izmiče našem razumu i nastanjuje se u prostor mašte. Na taj način na svojim apstraktnim slikama reagira slikar Ivica Šiško (1946), koji se izložbom akrilika na platnu Otvoreni prostor predstavlja u Galeriji Forum u Zagrebu. Riječ je o petnaestak slika većega formata nastalih tijekom protekle dvije godine na kojima umjetnik, na tragu ranijih radova, ispituje mijene fitokristala, neobičnih organskih i anorganskih spojeva, klonova suvremenoga svijeta koji se umnožavaju i tako unedogled ispunjavaju formate slika. Polazište za stvaralaštvo tog umjetnika zadani je predložak koji rotira, projicira i preslikava u skupine čudesnih dimenzija. Biološki svijet bilja tanke opne i kratka trajanja, spaja s dugovjekim kristalima oštrih bridova. Spoj nespojivoga moguć je jedino u umjetnikovoj mašti, kojoj prepušta na volju široko polje stvaralaštva i u toj igri bez granica prepušta se sa strašću sanjara.

Organsko i geometrijsko na Šiškovim slikama – čudesan konglomerat kubičnih formi

To je fantastičan spoj bilja i stakla nalik cvijeću u vazi, viđen očima vizionara kroz njezine prozirne stijenke izrezbarene dijamantnom iglom. Slike se doživljavaju kao mrtve prirode prikazane na kubistički način, gdje je oblik zamisao, a geometrija zakon kojemu se umjetnik bezuvjetno podvrgava. Ako se atomi kristala spajaju u molekulu u rešetki nalik cvijetu, onda se umjetnikov likovni izbor nameće sam po sebi. Slikar unutar te strukture zamišlja svijet u nastajanju i nestajanju s neprestanim izmjenama Erosa i Thanatosa, gdje rođenje sljedeće jedinke označava smrt prethodne. Gdje počinje i završava svijet – pita se Ivica Šiško – tražeći odgovore u svakoj novoj slici, ne nudeći odgovora. Svijet je po slikaru neprestani slijed, rad u nastajanju, beskraj svemira i isječak prostora i vremena kojemu i sami pripadamo. Prizori koje vidimo plod su slučajnosti, nestvaran hibrid zamisli koji ne postoji u prirodi kao materijalni spoj, nego rezultat fantastične ideje nastale u trenutku nadahnuća. Iako naslikana, platna su za slikara otvoreni prostor, slobodna polja za dalja preispitivanja umjetničkoga smisla i besmisla puna zamki i nedoumica.

Paleta kojom slika svoj izmaštani svijet valeri su terakote. Zemljane game zrelosti izmjenjuju se s bijelom bojom nastajanja i crnom nestajanja s lica zemlje. Sadašnjost je za slikara putovanje na zamišljenoj crti postojanja, koje uzdiže na razinu svečanosti trenutka te mu posvećuje čitav izložbeni ciklus. To je slava zamisli i posveta ruci koja kistom i bojom na platnu rezbari plošne arabeske kao scenografije za svoje nedosanjane snove. Izgledaju kao pozadina virtualnog događanja vilinskih plesova što ostavljaju fluidne tragove strujanja zraka, začaranoga kruga života sa sudbinskim mimoilaženjima, prepletima i raspletima.

Nadrealizam je polazište, ideja i nadahnuće umjetnika koji krhotine sjećanja slaže u kaleidoskop snova, povezujući sliku i njezine nastavke u novu i grotesknu stvarnost. Jesu li slike Ivice Šiška zalijepljena stakalca metafizičkoga sjećanja na djetinjstvo s nejasnim vizijama budućnosti? Ili su ogledala kaleidoskopa pogled u unutrašnjost umjetnikova bića okrenuta svojoj intimi? Riječ je o slikarstvu osjećaja, osobnoga doživljaja vanjskog svijeta koji ne podliježe ocjenama. Tko može ocijeniti naklonost, odbojnost ili ravnodušnost? Predstavljanje vizije rezultat je sretnoga trenutka lišena natruha zakonitosti. Osjećaj ravnoteže umjetnikova je jedina ideja vodilja, kojoj se podvrgava prema vlastitom nahođenju. Cvjeta li to cvijeće kamenih formi na pijedestalu vrijednosti likovnih umjetnosti?

Šiškovi se motivi na njegovim slikama, tu, pred našim očima, vrte, okreću, silaze, uzlaze, ispravljaju, presavijaju, izvijaju, uvijaju, puze i poskakuju tvoreći dinamičan konglomerat kubičnih struktura. Forme pratimo iz slike u sliku, pa se četvrta dimenzija, vrijeme, nameće sama po sebi. Naš se pogled penje i spušta, plovi uzvodno i nizvodno brzacima i utihama Šiškove umjetnosti. Zamišljene forme zrcale se u odrazima naših sjećanja na proštenja i sajmove s kaleidoskopom snova utkanim u psihu svakoga čovjeka što ga vjerno prati kroz život vrteći unedogled šareni svijet stakalaca. Kaleidoskop traje sve dok ne padne i raspukne se na stotinu dijelova, a mi ne odrastemo, ali uspomena na nj ostaje u svakome još dugo, imaginarno se vrteći u ritmu protjecanja života.