Povratak Bana

J edan od najpoznatijih pokušaja napada komunističkih vlasti na memoriju hrvatskoga naroda bio je uklanjanje spomenika bana Josipa Jelačića sa središnjega zagrebačkog trga. (Ne treba ni spominjati da je trgu istodobno promijenjeno ime.) Taj ikonoklastički čin, omiljen svim revolucionarnim/prevratničkim režimima, formalno se dogodio u noći (!) 25. na 26. srpnja 1947. No početak uklanjanja odvija se od sama dolaska komunista na vlast. Naime, spomenik je odmah zagrađen daskama.

Zašto je spomenik najprije zaklonjen, a ne uklonjen? Sigurno ne zbog drvene oplate koja je izvrsno poslužila za lijepljenje plakata odnosno za veranje nadobudnih aktivista koji su s njezina vrha mašući zastavama i uzvikujući parole davali ton mnogobrojnim političkim manifestacijama kojima je Zagreb, a osobito Trg Republike, u to vrijeme obilovao. Iako, naime, nisu sumnjali u svoju (sve)moć, komunisti su uvijek nešto kalkulirali. Uostalom i Tito i Bakarić primaju zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, da bi ga ubrzo na montiranom procesu proglasili ratnim zločincem.

U svakom slučaju razvoj prilika i vrijeme nisu išli Banu u prilog: komunistička se vlast brzo i snažno učvršćivala te se trebao pojaviti samo neki povod za njegovo konačno uklanjanje. Prema nekim povjesničarima on se našao u obilježavanju stote obljetnice mađarske revolucije. Bana je, dakle, trebalo žrtvovati na oltaru dobre volje s prijateljskom Mađarskom, s kojom je Jugoslavija tada praktički u zajedničkom logoru.

S tim u svezi kolega Tvrtko Jakovina ne bez ironije napominje: „Da je Josip Broz znao da će ga već 1948. mađarske vlasti uspoređivati s hrvatskim banom iz polovice 19. st., a mađarski komunistički vođa Rákosi smatrati nasljednikom Lajosa Kossutha, možda se skulptura konjanika ne bi tako brzo uklonila i odvezla u gliptoteku.”

BAN PRIJE UKLANJANJA, 1947.

Zanimljivo je da je način uklanjanja bana Jelačića nešto kasnije bio upotrijebljen u argumentaciji prigodom bunkeriranja prvoga hrvatskog igranog filma u komunističkoj Jugoslaviji Ciguli Miguli, scenarista Josipa Horvata. On je naime načinio film koji je, nakon izlaska/izbacivanja Titove Jugoslavije iz logora, trebao ironizirati sovjetsku praksu. No jugoslavenski komunisti su u filmu prepoznali sebe – što im, uostalom, i nije bilo teško, jer će Jugoslavija nakon razlaza nastaviti s nekritičkim kopiranjem života u SSSR-u, kako bi dokazala da su Staljinove optužbe na račun Tita lažne – pa se film nije smio pojaviti pred publikom. Sve im je postalo jasno kad su na filmu/zrcalu ugledali nekakav spomenik zastrt daskama. Radilo se o Ciguliju Miguliju, koga se u gradu štovalo kao slavna pretka – a nije smjelo, jer nije bio moralno-politički podoban. Kod Milutina Baltića, zadužena za kontroliranje kulturnog stvaralaštva, to je upalilo alarmnu svjećicu i film je morao u bunker.

Zašto je Jelačić morao odjahati sa svoga trga? Sigurno ne zbog povijesnih grijeha. Jer vodeći se tom logikom, komunističku krajnje netolerantnu vladavinu jedva da bi preživio ikoji spomenik posvećen nekoj povijesnoj osobi jer su sve bile mahom „klasni neprijatelji”. Jelačić je morao otići jer je u kolektivnoj memoriji naroda bio simbol sui generis. On je simbolizirao pobjednika u ratu, a Hrvati su u novoj konstelaciji mogli biti sve samo ne to. Mogli su biti kulturan narod, fina gospoda, narod „bogate povijesti”… ali ne ratnici, a kamoli pobjednici. Na sceni prve i druge zajedničke države njima je bila dodijeljena uloga oslobođenih, a ne osloboditelja. S tim u svezi stvaralo se uvjerenje da, za razliku od Srbina koji „rado ide u vojnike”, Hrvat od svih uniforma rado nosi eventualno vatrogasnu.

Vraćanje konja i konjanika s energičnom gestom na središnji trg glavnoga grada bilo je očigledno mnogo više od vraćanja sama Bana, čiji vojni uspjesi i nisu baš nedvojbeni. Ono je zadiralo u prostore koji su morali biti potiskivani zbog „zajedničke svijetle budućnosti na ovim našim prostorima”.

Upravo zbog takve percepcije Jelačića koju, recimo, nije imao kralj Tomislav, čiji spomenik u to vrijeme vlasti postavljaju pred Glavnim kolodvorom – nakon što je to zbog nekih političko-psiholoških razloga prethodno odbio uraditi Ante Pavelić – prilikom rijetkih političkih zatopljenja, postavljali su se zahtjevi vraćanja Bana na njegovo mjesto.

Uradio je to i student Ivan Boras, tada zastupnik u Saboru, na velikom zboru u kinu Studentski centar 1971. I sada vidim njegove stisnute šake dok govori o „zaslužnom sinu našeg naroda”, kao i burno odobravanje na koje je naišao.

To je, jasno, postala i nezaobilazna tema u „drugom proljeću naroda” 1989. Prvi ju je pokrenuo Hrvatski socijalno-liberalni savez priredivši u nedjelju 9. listopada veliki happening na Trgu Republike sa svrhom potpisivanja peticije u kojoj se zahtijevao povratak Banova spomenika. Osim iz domoljubnih pobuda HSLS je to učinio i iz promotivnih razloga: konkurentska Hrvatska demokratska zajednica, premda kasnije pokrenuta, snažno ga je pretjecala igrajući upravo na potiskivane nacionalne osjećaje građana. Haeselesovci, koji su se obraćali više umu nego srcu, time su htjeli odaslati poruku da ono liberalni u nazivu saveza/stranke ne znači i ravnodušnost prema nacionalnom. S druge strane, svjestan propuštene prilike, HDZ se više puta nastojao ubaciti u ovu akciju sve do sama vraćanja spomenika u listopadu 1990. To je stvaralo napetost između stranaka, koja je kulminirala u svečanom trenutku otkrivanja spomenika kada su, izazvani govorom predsjednika Franje Tuđmana, HSLS-ovi lideri Gotovac i Budiša demonstrativno napustili svečanost.

DASKAMA OKOVANI BAN

U svakom slučaju HSLS-ova akcija uspjela je iznad svakog očekivanja i u onom herojskom trenutku hrvatske novije povijesti Zagrepčani se doista nisu pitali tko i što stoji iza toga patriotskog čina. O tome kako se on odvijao, toga dana navečer 9. listopada 1989. u svojim dnevnim bilješkama, izravno u strojopis, zapisao sam:

Kiša, vjetar, zima… „Dragi Bog se na HSLS naljuti!”. Na Trg stigao u 9.30. Živost. /Goran/ Jukić je već u punom pogonu: tu su stolovi, suncobrani, razglas… i dosta ljudi. Kažu da dolaze od sedam sati i zanimaju se. Sve ih je više i više. Nema druge nego promijeniti plan i odmah početi skupljati potpise. Pokazalo se da smo dobro uradili. Da smo se držali scenarija i počeli s potpisivanjem u podne, ne bismo skupili ni polovicu potpisa, jer bi se dio ljudi nezadovoljan razišao. No plan je bio poremećen pa nije sve štimalo. Maja /Freundlich/ koja je rukovodila razglasom zakasnila je. Greške su se ispravljale u hodu, a improvizacije su se dobro uklopile u happening. Pomagao sam koliko sam mogao. Skupljao potpise, držao kišobran nad popisivačima, napravio kutije s natpisom: „Dobrovoljni prilozi za današnju akciju”, opskrbljivao peticijskim formularima i programskim deklaracijama, prodavao bedževe, častio šampanjcem, davao upute, odgovarao na mnogobrojna pitanja građana… Atmosfera sjajna. Sve je ukazivalo da je vraćanje Bana opća volja Zagrepčana. Tisuće skupih cvjetova i cvjetnih aranžmana, zapaljene svijeće, pjesma, novčani prilozi, disciplina, želja da se pomogne, samoinicijativno preuzimanje uloge redara i pomagača skupljačima potpisa, doneseni kipovi, Banove slike i prigodne pjesme, pisane izjave, potpisi cijelih obitelji i mjesnih zajednica, strpljivost na kiši… Neki moji doživljaji. Jedan privatni pogrebnik tražio je može li umjesto potpisa staviti svoj pečat. Mladić iz Petrinje zatražio je pristupnice za HSLS koje je odmah odnio na potpisivanje. Kaže: „Ja sam onaj dimnjačar na listi HSLS-a”. I liječnik iz Samobora nudio se upisivati članstvo za HSLS. Mladi čovjek s Kosova htio je potpisati svih petnaest članova obitelji. Ozareno lice Vice Vukova nad cvijećem za Bana. Potpisao mi se Grgo Gamulin. Tu su još: župnik Pero /Šimić/ i kapelan Ante /Vasilj/, /Branimir/ Donat, Marko Grčić… Nabacujem. Velika potražnja, a malo bedževa, programskih deklaracija i upisnica. Vlado /Bogdanić/ otišao na štancanje. I opet premalo. Nagovaram ljude da ne ispunjavaju pristupnice nego neka ih fotokopiraju i dadu zainteresiranima. Pojava Hrvatske demokratske zajednice na trgu neugodno me se dojmila.

TRG BEZ BANA

Od jutra su dijelili svoje pristupnice i poseban letak u vezi s Banovim spomenikom. Mi to njima ne bismo nikad uradili. Došla Dafinka /Večerina/ i pomagala oko šampanjca. Završili s potpisivanjem između 2.30 i 3 sata. Mnogi su se još htjeli potpisati. Raspremamo stvari, kupimo „krupni otpad”, Čistoća je već na djelu (Bravo Marijane /Marunica/!), tovarimo pun kombi cvijeća koji odlazi na Banov grob i idemo na kavu i dogovor u Gradsku kavanu. Dobro raspoloženje. Uspjeli smo iznad očekivanja. (Osobito s obzirom na vrijeme.) Svatko prepričava dojmove, pokazuje papire, papiriće, pjesmice koje je dobio od ljudi. Nisam ni ja bez aduta: vadim 200 maraka koje mi je dao jedan anoniman čovjek. (Gotovo mi je bilo neugodno kad sam ih primao. Pokušao sam improvizirati priznanicu, no nije je htio uzeti. „Imam potpuno povjerenje”, kazao je.) Na novi dogovor otišli smo kod /Rade/ Milišića, člana Savjeta. Na izlasku iz Gradske kavane vidim grupe građana koje još potpisuju. Kako je vrijeme za koje smo imali odobrenje isteklo, bojim se da se ne dogodi nešto nepredviđeno, pa s Ujevićem i Jukićem odlazim „zavesti red”.

VRAĆENI BAN 1989.

(Nisam ništa zapisao o miliciji, koje je bilo dosta. Ostalo se samo može pretpostaviti. Izgleda da su bili ispunili zgradu s novoobnovljenom žutom fasadom na Trgu. Nisu se uopće krili iza prozora. Štoviše neki su gledali na Trg dalekozorom.) Ljudi se ne daju udaljiti od liste. Točno su četiri sata. „Još samo da ja potpišem.” Među ljudima ima mnogo zagrebačke gospode. Kako im uskratiti potpisivanje!? Ipak upalila je moja dosjetka: već se broje potpisi, ako im ne priključimo ove, nećemo moći imati konačan rezultat pa nećemo biti vijest u Dnevniku. Žurimo prema automobilu u Bakačevoj. Jedan mladić nas je prepoznao i na brzinu potpisuje. To je bio posljednji potpis. Kod Milišića nas je petnaestak: Vlado, Ivo G./oldstein/, Slavko /Goldstein/, Mak, jedna dama, dva Šarića, Božo /Kovačević/, Ujević, Imoćanin, Duvnjak, simpatični Dubrovčanin… Broji se novac (zaboravio napisati: novac se iz kartonskih kutija skupljao u najlonske vreće pa odnosio u Slavkov automobil; u jednom trenutku čuvao sam tri natrpane vreće novca) i potpisi. Slavko i ja u kuhinji pišemo priopćenje za javnost, a /Milan/ Ivkošić i Vlado ga zatim prenose medijima. Rezultat: 62.730 glasova (potpisa), oko 20 milijardi dinara, oko 330 maraka i nešto malo druge strane valute. Financijska komisija pravi zapisnik. Slušaju se radijske i TV-vijesti.

DRAŽEN BUDIŠA

Uglavnom vrlo zadovoljni osim izvještajem Omladinskog radija koji je navodno (nisam čuo jer sam nešto radio) naše okupljanje usporedio s događanjem naroda na jugoistoku. U televizijskom Dnevniku bila je i dosta opširna vijest o sastanku alternativaca u Otočcu. Slavko je komentirao: To je najbolji Dnevnik koji sam vidio u životu. (Slavko je povremeno odlazio jer je imao obveza u židovskoj općini, gdje slave važan blagdan. Htjeli smo mu čestitati, no taj se blagdan ne čestita.) Još je nešto važno za taj Dnevnik. S njim je prekinuta praksa da svake nedjelje gledamo Dnevnik iz drugog republičkog studija. Odsad ćemo gledati samo Dnevnik Televizije Zagreb.

VLADO GOTOVAC

Iz TV Beograd udarili kontru: u zajedničkom terminu dali su film titlovan na ćirilici. TV Zagreb se ispričala. Nakon što su stigli sendviči i vino te odlučili da istu večer dinare promijenimo u marke razišli smo se: jedni u Klub arhitekata, drugi mijenjati novac, a treći (među kojima sam bio i ja) kući. Kod Milišića smo se zadržali od 4.30 do 9.30. Mira /supruga/ se ljutila što se dugo nisam javljao, a onda je ispričala svoje doživljaje s Trga. Čak se i Mihica /Mihovil, sin, 3 godine/ potpisao.