Polupuno ili poluprazno?

Kako se vrednuje umjetnički festival? Njegovim učinkom na domaću scenu, svojevrsnim prenošenjem plamena inozemnih trendova ili novih tendencija umjetničkoga stvaranja, njegovom posvećenošću i ustrajnosti u promicanju određene struje, stila, načina..., potencijalom koji predstavljanjem destinacije i njezinih resursa dodaje nematerijalnom, točnije reputaciji lokalne, ali i šire sredine u kojoj postoji, ili možda činjenicom da se održao u financijski ili društveno nesigurnim vremenima, sklonim odbacivanju nepotrebnoga na rubu kojega kultura uvijek balansira?

Dalo bi se nabrojiti još pokoju sličnu programsku smjernicu ili aspekt poslovanja umjetničkih festivala u burnim vremenima kad menadžment u kulturi i ne može biti drugo nego lov u mutnom, pa makar i putem studentskih ugovora. Bit je, vjerojatno, u spoju svih tih komponenti, koji, ukoliko je ugođen s jedne strane osluškivanjem publike i vlasti, a s druge umjetničkih dosega sredine i njezinih potreba, razlikuje festivale koji traju od onih koji se ugase nakon što iscrpe neku od ili više tih ključnih kategorija. Kako se u nas festivali rijetko samoukidaju, iako je istina da su oni manji često prisiljeni mijenjati format, ambiciju i doseg, čini se da to i nije toliko zamršen proces. Umjetnici su ionako uvijek spremni na gostovanje, ukoliko je ono dobro ili barem razumno plaćeno, bila ta plaća isključivo novčana ili djelomično i odrađena u obliku usluga, koprodukcija, suradnji, uzvratnih gostovanja...

Festival svjetskoga kazališta među onima je koji očito imaju zagovor vlasti, jer je od sama početka potpomognut izdašnim sredstvima, ali i općenitom dobrom voljom Grada Zagreba, što je vidljivo iz činjenice da je preživio u koncepciji krovne manifestacije Jesen u Zagrebu čak i kad je količina onih koji se pod tim kišobranom mogu sakriti od prošle do ove godine, barem kad je riječ o festivalima izvedbenih umjetnosti, bitno smanjen. Vidljivo je to, možda još i više, iz načina kako mu je već u prvom izdanju omogućeno izmještanje u studio Jadran filma, nekadašnjega mastodonta danas u privatnim rukama, koje njime ne raspolažu u javnom interesu, što znači da je nekoliko dana korištenja tog prostora ili skupo plaćeno ili odrađeno kroz druge vrste „plaćanja“. Na sedmom izdanju Festivala korišten takozvani kulturni 19. paviljon Zagrebačkog velesajma, onaj koji zagrebačka kultura rabi uz posebne pogodnosti kad joj to treba, i za one koji joj trebaju. S druge strane, zato gradska vlast ima priliku za reprezentativno slikanje na otvaranju, a čovjek, gradonačelnik, njegov savjetnik ili zamjenica, bolje izgledaju kad otvaraju festival tako zvučna imena u Hrvatskom narodnom kazalištu.

Na Urbani festival ili Queer Zagreb ionako ne bi došli, čak i kad bi ih netko zvao. Nije, dakle, teško plivati u tranzicijskim i burnim vremenima, čak i u trenutku kad globalna ekonomska kriza dobiva posve opipljive lokalne odjeke, ukoliko se pliva toplim zrakom politike napuhanim šlaufom.

Pokuša li se brojati dalje, slijedom pitanja s početka, učinak Festivala svjetskog kazališta na domaću scenu ne osjeća se, ili barem ne još. Razlog je mnogostruk i prelijeva se po kategorijama, jer koliko ulazi u prihod, toliko i u rashod imaginarne bilance. Ekvilibriranje između majstora i šegrta, kako je na početku još smjenjivi, a poslije kao i ostali trajni izbornički tim Dubravka Vrgoč – Ivica Buljan definirao raznorodan i nedosljedan program, domaćoj sceni i ljubiteljima kazališta donosi zb(i)rku koja je možda i namjerna. Ili barem prati grafičko rješenje unutarnjih korica programske knjižice, gdje se sitnotiskom zgurani dodiruju Barba i Perceval, Lepage i Manfredini, Brook i Sframeli, Bondy i Kođakulijev, Delbono i Purcarete, Ostermeier i Pesenti, Dodin i Schilling...

Ukoliko je u takvu izboru jedna loša predstava po sezoni dopuštena pogreška, a neke od njih bile su upravo tragični nesporazumi, treba se sjetiti da je posljednjih godina ustaljen opseg Festivala od ukupno pet naslova, što tu „samo jednu“ pogrešku čini nekako većom. Kvalitetniji ostatak svodi(o) se uglavnom na teatrološku lektiru, produkcije koje su podupirale tezu da je i zagrebačka publika zavrijedila vidjeti neke od majstora na djelu. Stoga se Festivalu svjetskog kazališta ne može zamjeriti da u svojih sedam dosadašnjih godina nije zaista doveo respektabilan zbroj (razno)vrsnih kazališnih autora i time popunio praznine gledateljskih dnevnika i klasičara i avangardista i svih onih koji kazalište dijele samo na dobro i loše. S odjekom u domaćim okvirima, tj. s osviještenim preuzimanjem viđenoga koje kao nematerijalna baština ostaje i u mišljenju domaćih autora pa bi posljedično trebalo imati rezultat i u domaćoj proizvodnji, stanje je već nešto lošije. Oni koji su htjeli baštiniti Brooka, Barbu, Nadja ili Fabrea, pa čak i Lauwersa, već su to odavno napravili, zahvaljujući i njihovim ranijim gostovanjima na drugim domaćim festivalima, prije svih Eurokazu. Što se novijih generacija tiče, za njih se tek treba nadati da je virus Svjetskoga kazališta barem u fazi inkubacije.

Promidžba Zagreba i njegovo, sad već mitsko, „smještanje na kazališnu mapu Europe“ putem Festivala svjetskog kazališta ulazi u kategoriju irealnoga, jer većina današnje kazališne produkcije i računa na manifestacije sličnoga tipa, pa je čak i najvećim kazalištima nevažno odakle dolazi poziv. Oni, ako im odgovara, dolaze i u Zagreb, koji nema dovoljno velike dvorane za neke od predstava pa se seli u velesajamski paviljon, filmski studio ili sportsku dvoranu kad nedostaju pozornički kvadrati.

Sve je dakle pitanje dogovora, čak i to je li u slučaju Festivala svjetskog kazališta čaša polupuna ili poluprazna. Razgrnu li se mistifikacije i propaganda, ostaje činjenica da se zagrebačka i hrvatska publika ne bune protiv selekcije, ali i da su sigurno zaslužile i još bolji program festivala koji se toliko hvali reprezentativnošću. Računanje uglavnom na provjerene, a ne nove vrijednosti donosi, pored prioritetnog statusa, i pokoju obvezu.

Igor Ružić