Paradigma polemičkog katolicizma

„Gorak je prognanički kruh”, piše u eseju o Ljubi Wiesneru njegov drug po književničkom zvanju i iseljeničkoj sudbini Ivo Lendić. Iza pomalo izlizane fraze krije se životna istina koja ne izražava samo nažalost čestu životnu kob, nego i sudbinu duga zaborava i zanemarivanja mnogih osoba u krilu hrvatske književnosti i kulture koje je život odnio izvan domovinskih granica.

Neke uglednike ta sudbina i dalje prati, iako je od uspostave demokracije prošlo gotovo dvadeset godina. Lendić je imao nešto više sreće pa je proteklih godina, premda više kao plod mara pojedinaca nego sustavnog rada naših kulturnih ustanova, do neke mjere vraćen u maticu nacionalne kulture. Uz ostalo, zahvaljujući neupitnoj umjetničkoj visini svoje poezije, zastupljen je u desetak općih ili tematskih pjesničkih antologija, a godine 2000. objavljeno je ponovljeno izdanje njegovih Angelusa iz 1936.

Kao plodna političkog, socijalnog i kulturnog mislioca Lendića je dosad predstavljala samo knjiga Božji kotači (Split, 2001), koja, iako važna, izražava samo manji dio njegova interesa i opusa. Zato knjiga Katolicizam i kultura, što ju je u sklopu biblioteke Hrvatska katolička baština XX. st. priredio njezin urednik Božidar Petrač (koji je još 1988. imao hrabrosti Lendića uvrstiti u antologiju hrvatske marijanske lirike), ima značenje svojevrsna uvoda u bogatu Lendićevu misao.

Ivo Lendić (Janjina, 1908 – Iguazu, 1982) jedan je od brojnih hrvatskih intelektualaca koji se duhovno i idejno oblikovao na kulturnim i socijalnim zasadama što ih je tijekom prvih tridesetak godina 20. stoljeća iznjedrio Hrvatski katolički pokret, započet godine 1903. pod idejnim vodstvom biskupa Antuna Mahnića. Sredinom dvadesetih godina on objavljuje prve članke u listu dubrovačkih katoličkih srednjoškolaca Žar, da bi se nakon dolaska u Zagreb 1928, gdje na Filozofskom fakultetu započinje studij eksperimentalne psihologije, uključio u časopis Luč, postavši uskoro njegov urednik i prvo pero. Tada započinje pisati i u dnevnom listu Hrvatska straža, otvorivši polemičku frontu i s tzv. građanskom i s lijevom književnošću. U to doba, unatoč bolesti pluća i liječenju u Kraljevici, iskazuje široku paletu literarnih interesa, uspješno u sebi sjedinjujući vokaciju pjesnika, prozaika, kritičara, esejista i polemičara s pozivom kulturnog, socijalnog i političkog mislioca i inicijatora nakladničkih i društvenih akcija. Godine 1936. tiska čuvenu zbirku Angelusi, koja je, nakon Poljakove i Sudetine lirike, pjesništvu kršćanskoga nadahnuća postavila nove poetičke standarde, posebice uporabe slobodnoga stiha, utirući put pjesnicima poput Branka Klarića, Vinka Kosa ili Vinka Nikolića. Tijekom Drugoga svjetskoga rata dopisnik je Hrvatskog naroda iz Rima. Nakon povratka u Zagreb surađuje u raznim glasilima, ali odbija politički angažman. U svibnju 1945. pošao je u Austriju, zatim u Italiju te je napokon 1947. stigao u Argentinu. Tu je od 1947. do 1955. uređivao vjersko-kulturni mjesečnik Glas sv. Antuna, zatim i kao suradnik časopisa Hrvatska revija i Studia croatica. Godine 1962. teško se razbolijeva pa u godinama do smrti uspijeva tek povremeno pisati i objavljivati.

Donijevši izbor iz njegove opsežne bibliografije i popis važnijih radova o njemu, Petrač je u ovoj knjizi na osnovi dvadeset tekstova prikazao Lendića u tri segmenta njegova stvaranja: kao afirmatora katoličke kulturne, moralne, vjerske i socijalne misije i misli, kao književnog i kulturnog kritičara te kao polemičara s Miroslavom Krležom.

Treći dio knjige zacijelo će većini čitatelja prvi upasti u oči. Već po rano usvojenoj baštini katoličkog svjetonazora na umjetnost da se estetika i etika ne mogu razdvojiti, odnosno da kategorije istina, ljepota i dobrota stoje u nerazdruživu jedinstvu, Lendić je od prvih tekstova stajao u opreci s marksističkim diskursom dijela hrvatske književnosti. Oštre i logički dosljedne misli, dobar poznavatelj hrvatske i svjetske književnosti i kulturnih kretanja – pa gotovo da nema važnijega kulturnog suvremenika o kojemu nije pisao – on je stoga Krležu podvrgnuo sustavnoj kritici, prije svega s pozicije kritičara materijalizma i ateizma. Polemičkim tekstovima, čiju je važnost uočio i Stanko Lasić u knjizi Kritička literatura o Miroslavu Krleži od 1914. do 1941. godine, Lendić je Krležu izložio oštroj ironiji i, parodirajući njegovu „prebujnu retoriku i frazeologiju”, smatrao ga zapravo intelektualnim hipohondrom i reakcionarnim piscem u odnosu na socijalne i nacionalne interese hrvatskoga naroda.

No Lendićev je kulturno-politički interes bio svekolik, zaokružen temama katolicizma i hrvatstva. Duboko uvjeren da je katolicizam trajan i siguran povijesni oslonac hrvatskom narodu od fizičkog uništenja, moralne propasti i kulturne destrukcije, smatrao je da se katolici ne smiju stavljati u službu totalitarnim ideologijama, koje, iako različite i sukobljene, konvergiraju u antikršćanstvu. Politički trijezan, on je nakon rata među prvima upozorio da odgovornost za ratnu i poratnu tragediju hrvatskoga naroda nije samo na komunistima nego i na politici HSS-a kao i ustaškog vodstva, zauzevši se za novu političku paradigmu, koja će počivati na činjenici hrvatske ukorijenjenosti u podunavsko-mediteransku duhovno-kulturnu sredinu i na privrženosti Hrvata demokraciji.

Ali Lendić je bio svjestan da nacionalne slobode ne može biti bez slobode čovjeka, pa je isticao da hrvatski katolici neće služiti ničijoj diktaturi, „bila ona crvena, crna, smeđa ili zelena”. Držao je da se hrvatstvo i demokracija ne mogu očuvati bez kristijanizacije, kao integralna prihvaćanja hijerarhije vrijednosti koju nudi katolicizam. To je ujedno pozicija dijaloga s muslimanima i instrument otklona mržnje iz politike. Stoga priređivač Božidar Petrač s pravom zaključuje da je „beskompromisnost katoličkoga stajališta jedna od njegovih odlika koja vrijedi i danas, a njegovo inzistiranje na duhovnim vrijednostima kojima na čelu stoji evanđelje te tvrdnja da katolici moraju biti svjesni da su oruđe Providnosti i kulture ostaju novim naraštajima kao velik smjerokaz”.

Iako se o tome neće svi složiti, Lendićeva je misao nedvojbeno u svojim širokim i dubokim vidicima i danas izazovna i poticajna.