Obespravljeni u prvom planu

FOTOGRAFIJA POSTAVA

Velika izložba u HDLU Godine neorealizma – smjernice talijanske fotografije, autora Želimira Koščevića i Virgilija Giuricina, nastavak je izložbe koja je prethodno bila u Rovinju, u fotogaleriji Batana, Centru vizualnih umjetnosti, te u Multimedijalnom centru, a nastavit će putovanje prema Novom Sadu, Beogradu i Banjoj Luci.

Fotografije talijanskoga neorealizma nemoguće je promatrati bez vremensko-povijesnog konteksta. Riječ je o odgovoru na fašizam, na crveni oker tipičan za fotografiju američkoga New Deala, prenesen posredovanjem klasičnih djela Hollywooda. I književnost i film utječu uvelike na pojavu fotografija toga pravca.

Knjige Seljaci u Aspromontu Corrada Alvara i Ravnodušni Alberta Moravije te Viscontijev film Zemlja drhti bili su na neki način prethodnici fotografija u doba kada fotografija kao umjetnički medij nije još priznata i kada kritičari osobine fotografije još vrednuju kao da je riječ o slikarstvu govoreći o moćnoj kompoziciji, dramatičnoj igri svjetla i sjene, dražesnoj sličici, sanjarskoj atmosferi...

Prve velike promjene donosi časopis Il Mondo (također američki Life), koji uvrštava fotografije na način da one postaju rafinirane, satiričke slike događaja, često prožete suptilnim humorom i da nemaju više zadaću ilustriranja članaka, nego da same pričaju priču.

Riječ je o fotografijama koje ne uljepšavaju i ne prenose na simbolički način idealiziranu sliku stvarnosti, nego uranjaju u masu, u običan život, u siromašne četvrti.

Nešto takvo dogodilo se i na setu Viscontijeve Opsesije, gdje je fotografije izrađivao Osvaldo Civirani. Umjesto klasičnih poziranih portreta, on upotrebljava reportažnu kameru, prenosivu i tihu, kojom je mogao snimati dok su glumci igrali pred filmskom kamerom. Postavlja se uza snimatelja, prihvaća kao prirodnu datost filmsku rasvjetu, uzima najfotogeničnije momente (možda nevažne za radnju filma, ali emotivno bitne za sliku bez pokreta) i stvara zapravo reportažu o snimanju filma. Civiranijeve fotografije seta bile su kamen temeljac neorealizma u filmu i fotografiji, a riječ je i o osobitu iskoraku – fotografije više nisu namještene tako da pokažu ono najbolje od filmske priče, nego na njihovo mjesto dolazi priča o priči.

Na jednak način nastaju sve ostale fotografije neorealizma. Riječ je o slikama ponosne oskudice, arhaične na jugu, ili, kako ih je nazvao jedan od predstavnika neorealizma, radilo se o obzirnim pogledima sućuti kakvu je ta stvarnost izazivala, ali na fotografskoj je razini tražen način da se ti osjećaji prenesu u lijepe i formalno korektne slike. Riječ je o različitim fotografijama, neke su vezane uz izdavaštvo i informativne, neke su nastale pod jakim utjecajem ekspresivne škole subjektivne fotografije Otta Steinerta i njegova duboka crnila i stroge geometrije... Mnogi od fotografa sami sebe i neće svrstavati u neorealiste nego fotoreportere.

U sasvim različitim fotografijama običnih, no dojmljivih slika iz života, nekima s više kontrasta, nekim svedenim na geometriju, a nekima nabijenim sadržajem i uličnim zbivanjem, svi fotografi u naglašavanju jednog motiva, događaja, prizora, na fotografiji drže se ipak jednog jednostavnog pravila. Sve ono izvan kadra ne postoji, čak i ako je ganulo autora. Jer, kao što je rekao Piergiorgio Branzi, fotografija je djelatnost na stanovit način slična onoj aranžera izloga koji u kristalnom pravokutniku uz ulicu ne može smjestiti cijelu trgovinu, već nekoliko predmeta, samo da privuče pozornost prolaznika, nagovijesti neku situaciju, načini neku aluziju i navede ga da pročita sadržanu poruku.

Doba neorealizma zaključuje se otprilike sredinom pedesetih godina, kada se u književnosti počinje strogo razmatrati sposobnost shvaćanja i analize stvarnosti, koja se redukcijom ponovno svela na vlastoručne i skicozne reprezentativne oblike, dok istovremeno kinematografija gubi inovativni naboj. Tomu treba dodati da je neorealizam, onkraj općenita zanimanja za probleme naroda, bio svojevrsna vjera, vizija svijeta, način za razumijevanje i tumačenje stvarnosti na koju su snažno utjecale vrijednosti proizašle iz pokreta otpora i borbe za oslobođenje. Nije stoga slučajno da je inovativni naboj počeo gubiti oštricu u trenutku kada su te vrijednosti, zahvaljujući političkoj involuciji nakon 1948, počele gubiti na težini. No fotografija neorealizma snažno je obilježila dalji razvoj fotografije.

Izložbu, umjesto kataloga, prati knjiga fotografija s više od 200 fotografija što pokazuju tridesetak godina povijesti kroz osjetljivi objektiv trideset talijanskih fotografa (među kojima su Gianni Berengo Gardin, Carlo Bevilacqua, Piergiorgio Branzi, Alessandro Brembilla, Giuseppe Bruno (Bepi), Alfredo Camisa, Tranquillo Casiraghi, Mario De Biasi, Mario Giacomelli, Nino Migliori, Federico Patellani, Franco Pinna, Fulvio Roiter, Enzo Sellario).