Mazohističko razdvajanje

Kad je davne 1966. pjesnik Slavko Mihalić u Društvu hrvatskih književnika pokrenuo inicijativu da se utemelje Zagrebački književni razgovori, bila je to tada i godinama poslije međunarodna književna manifestacija koja je jednom godišnje okupljala probrane sudionike oko tema relevantnih za poetsko-književnu praksu. Potom se tematski krug postupno širio na književne kritičare, znanstvenike, jezikoslovce, prevoditelje i kulturologe, kojih se do danas izredalo više od tisuću iz Hrvatske i sa svih kontinenata. Ovogodišnji, trideseti, Zagrebački književni razgovori okupili su trinaest sudionika iz Hrvatske, SAD, Velike Britanije, Češke, Italije i Njemačke, a tema je bila Književnost i drama danas / Literature and Drama Today. Zahvaćeno je, dakle, rubno područje između književnosti i kazališta, stoga je logično da se među sudionicima nađoše mahom ljudi od kazališta: teatrolozi, dramaturzi, kritičari, pa i glumci i redatelji. Razvidno je da je zadano polje izlaganja i dijaloga široko i otvoreno raznolikim pristupima i tumačenjima.

SLAVKO MIHALIĆ

Zanimljivo je usporediti ovogodišnje razgovore s onima u nekoliko prethodnih godina, jer se time s jedne strane očituje raznovrsnost tema i pristupa, a s druge uvjetovanost kulture općim stanjem u društvu i gospodarstvu. Godine 2008. tematska odrednica Suvremena književnost i sjećanje / Contemporary Literature and Memory okupila je, uz hrvatske, sudionike iz deset stranih zemalja. Godine 2007. tema bijaše Hrvatska književnost na europskim sveučilištima / Croatian Literature on European Universities, a promišljanja je iznijelo trinaest stranaca iz deset zemalja. Godine 2006, na 27. zagrebačkim književnim razgovorima, razgovaralo se i dijalogiziralo o Suvremenoj književnosti i jezicima Europe / Contemporary Literature and Languages of Europe, a među devetnaest sudionika našlo se čak petnaest stranaca iz Njemačke, Italije, Portugala, Austrije, Grčke, Rusije, Belgije, Velike Britanije, Španjolske i Mađarske. Jednostavna računica pokazuje da su ovogodišnji razgovori, predvidivo, održani u uvjetima recesije. Financijska oskudica nije, doduše, skratila broj dana, ali je bitno smanjila, umalo prepolovila, broj stranih sudionika. No odmah valja izreći da ta činjenica nije nimalo oštetila kvalitetnu razinu skupa, naprotiv.

Mozaik tema

Uvjetno se priopćenja koja su potaknula bogatu i plodonosnu raspru mogu razdijeliti na tri skupine. Prva je ona u kojoj su se sudionici s teorijskoga motrišta bavili relevantnim problemima odnosa između književnosti, jezika, drame i kazališta (John Elsom, Jay Malarcher, Ante Stamać, Helena Peričić, Maura Del Serra). U drugoj je težište, uz teorijsku ili pak kazališno-praktičnu podlogu, položeno na konkretno oprimjerenje pojedinih tendencija u suvremenom kazalištu, kao što su postdramski teatar (Darko Gašparović), angloamerička verbatim drama (Sanja Nikčević), drama mučeništva i žrtve u suvremenom teatru (Carolyn D. Roark), The Red Letter Plays Suzan-Lori Parks (Cheryl Black), europsko dramsko pismo u hrvatskom kazališnom kontekstu (Ivica Šimić). Treća je pak skupina uzela u razmatranje recepciju: hrvatska drama u Češkoj danas (Jan Otčenášek), recepcija drama Mire Gavrana u Njemačkoj (Lucija Šarčević), utjecaji Hauptmannovih socijalnih drama na suvremeno hrvatsko dramsko pismo (Ivan Trojan). Budući da se slika svake cjeline slaže iz njezinih dijelova, prikazat ćemo sažeto svaki pojedinačni ulog prvoga dana, jer na trećoj završnoj sjednici pisac ovih redaka nažalost nije mogao prisustvovati.

Cheryl Black profesorica je na kazališnome odjelu Sveučilišta u Missouriju, glumica, dramatičarka, redateljica i dramaturginja. Njezino je glavno područje djelovanja feministički i afroamerički teatar, kojima je posvetila mnoge studije i neke knjige. Izlaganje pod naslovom „A“ is for Abject: The Red Letter Plays of Suzan-Lori Parks bavi se usporednom raščlambom seksualne i rasne problematike kroz lik Hester u klasičnome djelu američke književnosti The Scarlett Letter (Grimizno slovo, 1850) Nathaniela Hawthornea i njezina pandana Hester La Negrita u suvremenoj drami Suzan-Lori Parks In the Blood and Fuckin’ A.

John Elton, engleski kazališni kritik i teoretik, sveučilišni nastavnik, uzeo je u promišljanje odnos književnosti i urote (Literature and Conspiracy). Pošavši od teze da se svi jezici začinju iz urote između majke i djeteta, nalazi to isto i u mnogim očitovanjima jezika u raznim stilskim formacijama i kulturama, no smatra da u današnjici to više nije često slučaj, jer riječi nemaju više onaj udio u društvenome životu kao nekad. To se onda reflektira i na kazalište (Elton, dakako, kao primjer uzima londonsko), koje odbacuje tekst na račun fantastičnih scenerija i performansa s pop-zvijezdama. Mjuzikli i spektakli privlače publiku i turiste. Po Eltonu to je „humana dilema“ i uzrok krize.

Američki profesor teatra i dramaturgije na West Virginia University, Jay Malarcher, ove je akademske godine lektor na Zagrebačkom sveučlilištu, gdje predaje kulturne implikacije američke komedije. Problematici komedije posvetio je i izlaganje pod naslovom The Universal Binary Tension of Comedy. Od Aristotelove klasične podjele, preko Moličrea do parova komičara u Americi 20. stoljeća (Abbot & Castello, Martin & Lewis, i dr.) dolazi do zaključka da se komedija uopće razvija iz binarnih opozicija (fizički vs. verbalni humor, komična situacija vs. stvarni svijet), što odgovara općoj uvjetovanosti ljudske egzistencije (pojedinac vs. društvo, ljudska narav vs. priroda, prošlost vs. budućnost).

Stvarni život i kazalište

Teatrologinja Sanja Nikčević u opsežnu je pregledu izložila razvoj izrazito naglašena trenda u suvremenoj anglo-američkoj drami, razvidna iz naslova izlaganja: Anglo-američka verbatim drama ili potraga za stvarnim životom u kazalištu. Afirmirana višegodišnja istraživačica američke drame i kazališta (prema kojemu se nerijetko odnosi i vrlo kritički) ukazala je na topiku te nove dokumentarne drame koja se usredotočuje na socijalno kontroverzne društvene situacije kao što su terorizam, zločini iz mržnje, rasno ili seksualno nasilje, državno nasilje koje se tiče života svih građana. Temeljna nakana toga teatra jest da navede gledatelje na mijenjanje stanja sa svrhom stvaranja boljega svijeta, a to ga zapravo vraća na Brechta ili čak na socijalno angažiranu dramatiku 20. stoljeća. U svakom slučaju, bez obzira na aporije koje u sebi nosi, verbatim je teatar izraz neprestane potrebe za unošenjem realnoga života u kazalište sa svrhom angažiranja gledateljstva da ga vidi, razumije i na nj reagira.

Gavran diljem Europe

Jaroslav Otčenášek dao je sažet prikaz hrvatske drame u Češkoj danas. Nakon što je najprije taksativno naveo gostovanja hrvatskih kazališta u Češkoj od prve polovine 90-ih godina do danas, izložio je izvedbe hrvatske drame u češkim teatrima utvrdivši da je, nakon Držića i Brešana, u posljednjim godinama najzastupljeniji autor Miro Gavran. Otčenášek to pripisuje činjenici u posljednjem desetljeću vidljive ekspanzije Gavranove dramatike diljem Europe, pa i svijeta, što se odrazilo i u Češkoj, gdje je od 2005. postavljeno čak sedam Gavranovih dramskih tekstova.

S time se uskladilo predstavljanje prve knjige edicije ZKR, Parallel Words & Other Plays Mire Gavrana, koja okuplja četiri autorova dramska teksta, od ranih uspješnica Čehov je Tolstoju rekao zbogom i Ljubavi Georgea Washingtona do posljednjega Zabranjena sreća.

Carolyn D. Rourk sa Sveučilišta Texas at Austin predstavila je vrlo zanimljivo izlaganje s temom mučeništva i žrtve u suvremenoj američkoj drami. Za to je kompetentna kao urednica novina Ecumenica, posvećena proučavanju interakcije između religije / duhovnosti i kazališta. Ona otkriva goleme performativne mogućnosti u činu mučeništva, a ujedno traži putove k beskrvnoj žrtvi kao alternativi opasnom pozivu na mučeništvo u suvremenome kazalištu. U tom smislu zaključuje: „... posvećeni život, koji David Scott nazva ‘prakticiranjem junačke vrline’, ... staza služenja kojom su prošli mnogi sveci (kanonizirani ili ne), može biti vrlo javnom u svojoj naravi, jer ima visoko performativne elemente koji obvezuju na istraživanje.“

Ante Stamać stavio je u žarište izlaganja odnos književnosti i kazališta, koji je razložio u deset teza. Jednako teorijski kao i povijesno ukazao je na postupno udaljavanje onoga što u svome izvoru ima jednako antropološko-sociološko značenje, kao i upućenost poruke, s time da se razlikuju u mediju i izrazu. Teatar, za razliku od literature, oduvijek u sebi nosi nestabilnost strukture jer je umjetnost neposredna predstavljanja hic et nunc. Ipak, strukturiranje riječima koje obilježava kulture i civilizacije od antike pa do 19. stoljeća danas je u teatru uglavnom napušteno, pa je kazališno tijelo raskidano. Zato se u posljednjoj tezi Stamać kritički osvrće na današnje teoretske kontroverze, iskazavši uvjerenje da su osobito u hrvatskoj kulturi književnost i kazalište mazohistički razdvojeni i da se ubrzano udaljuju jedno od drugog.

Darko Gašparović