Kazalište mora imati stav

Elvis Bošnjak osnovao je novo kazalište u Splitu nazvano PlayDrama, a prva premijera kazališta održana je sredinom rujna. Udarac, dokumentarna drama autora Andresa Veila i Gesine Schmidt, izvedena je u režiji Martina Kočovskog, a kritika se vrlo pohvalno izrazila o produkciji koja na dokumentaristički način tretira problem bezrazložna nasilja među mladima.

Počeli ste s glumom, nastavili s dramskim pisanjem, sad ste osnovali kazalište u Splitu. Koji su razlozi da netko tko ima dobru glumačku poziciju u ansamblu splitskoga Hrvatskog narodnog kazalište osnuje vlastito i upusti se u neizvjesnost?

Upitno je što je to dobra pozicija za bilo kojeg umjetnika. Za mene je dobra pozicija ona izazovna, koja propituje mene i ono oko mene. Ne znam živjeti u izvjesnosti. S druge strane, ima ljudi, i odličnih umjetnika, koji se sasvim dobro snalaze u izvjesnim okolnostima, zato ne želim svoje osobine ovdje prikazivati kao neke posebne vrline. Moje drame, primjerice, vrlo su različite i često sam čuo kako je gotovo nemoguće povjerovati da ih je napisao isti pisac. To možete uzeti i kao vrlinu, jer se pisac ne ponavlja, ali i kao slabost, jer pisac nema svoga jezika. Ja sam se pomirio s tim, kao umjetnik sam skitnica.

Kako vidite kazališnu situaciju u Splitu, a kako onu u Hrvatskoj, postoji li bitna razlika u ta dva glumišna segmenta? I koliko ste zadovoljni onim što vidite?

Splitu su potrebna još dva, tri kazališta. Publike ima dovoljno. Imamo kazališta, ali nemamo kazališnu scenu. Uz rijetke iskorake, Split njeguje jedan estetski standard. Da bi se razvila takva scena, morate sustavno razvijati različite estetske pa i etičke i političke profile kazališta. Split mora razvijati takve kulturne kapacitete koji će ga moći definirati kao grad. On je prepun fantastičnog, autodestruktivnog potencijala. Splitski kulturnjaci puni su buke i bijesa, i to uglavnom na sve one koji nešto rade, puni su genijalnih zamisli, koje se utope u talogu kave koju ispijaju.

A kako je u ostatku Hrvatske?

U Hrvatskoj, kao i u Splitu, mnogo je reproduktivnog i jako malo kreativnog kazališta. Primjer uzbudljiva, kreativna kazališta splitski je Zločin i kazna, no uglavnom se vrtimo u okvirima izvjesnoga. Među rijetkim javnim kazalištima, koja sustavno bruse repertoar, mislim da posebno mjesto zauzima ZKM, uvijek su svježi i odlično rade na predstavljanju svog kazališta. Neovisna kazališta i grupe troše manje novca i nude znatno više, oni vuku kazalište naprijed, oni ga oblikuju, osobito mi se sviđaju Exit i HKD Teatar.

Za početak rada svojeg kazališta odabrali ste dokumentarnu dramu, koju nikad ne viđamo na domaćim scenama, zašto?

Drama Udarac govori o onom što ostaje iza nasilja. Ostaje trajna bol, ostaje proživjeti smrt sve dok život traje. Ona zadire svoje prste u samu srž divlje, neutješne boli, boli koja se razvija u neprolazni nijemi krik. Tomu dojmu sigurno je pomogla činjenica da je tekst nastao montažom intervjua sa stvarnim sudionicima zločina. Iskazi su iznimno snažni, ali i suhi, lišeni svijesti o zločinu, lišeni shvaćanja zločina.

To „neshvaćanje“ zločina čini mi se povijesnom konstantom…

Da, bez obzira koliko je čovjek zločina počinio tijekom povijesti, on još ne shvaća besmisao takva djelovanja. I dalje nije kadar voljeti i cijeniti život. Njemački su pisci dokumentarnom dramom cijedili svoje bolne nacionalne čireve. U nas takva vrsta pisanja, ali ni takva vrsta cijeđenja, nije zaživjela. Mi još živimo svoje jednostavne mitološke obrasce.

Bezrazložno nasilje među mladima i ekstremne desničarske skupine i naša su svakodnevica, mislite li da kazalište u Hrvatskoj nedovoljno dodiruje stvarnosne probleme? Treba li biti angažiranije?

Naša kazališta sasvim sigurno ne dodiruju dovoljno stvarnosne probleme. Često živimo u paralelnoj kazališnoj stvarnosti i uporno tupimo s konzervativnim režijama klasika koje ne znače ništa i nisu potrebne nikomu. Da se razumijemo, ja obožavam klasiku, ali kazalište ima odgovornu funkciju. Ono mora gristi, svejedno da li klasikom ili suvremenom dramom, na intimnom ili općem planu. Ono ne može biti suzdržano ili nemati stav. Nema pravo biti ravnodušno. Odgojen sam u obitelji koja je sanjala hrvatsku državu, učili su me da budem ponosan na svoj narod, ali me nitko nije učio da mrzim bilo koga, jer to nije u duhu vjere. Biti ekstremno nacionalan nakon devedesetih znak je idiotizma.

Tko su za vas ljudi koji mrze svaku različitost?

To su ljudi čiji intelektualni kapaciteti ne idu dalje od prepoznavanja jednostavnih simbola i pitanja: Za koga navijaš? Nacisti su prezirali sve Slavene, pa time i Hrvate. Sad mi nikako ne ide u glavu kako se bilo koji Hrvat može poistovjetiti s tom ideologijom ili makar s ikonografijom. No krivicu za to snosimo svi jer nismo ni nakon šezdeset godina kadri donijeti jasan, racionalan sud o ustašama i partizanima.

Što vjerojatno nešto govori o nama…

Govori da smo nezreo narod. Narod u stanju bubuljičava puberteta. A stvar je tako jednostavna i povjesničari je moraju riješiti u jednoj rečenici. Isto je i s pitanjem Tuđman ili Tito. To je neozbiljno i poprima kvalitetu pitanja Beatlesi ili Stonesi. Zbog čega bih se morao odlučiti između te dvojice? Ne pristajem na to da me netko svodi na tako jeftine identifikacijske znakove. Mi smo narod mitova, živimo mitološke snove. Moraš podupirati nekakav mit i biti protiv onoga drugog, moraš navijati za nekog, inače ne postojiš, a inteligentne prosudbe nema nigdje. Navijam za sve one koji nikoga ni duševno ni tjelesno ne ugnjetavaju, koji nikoga ne potkradaju i ne vuku za nos. Kazalište mora stalo tući po ovom samodopadnom svijetu, svim sredstvima. Ako to ne čini, kakva ima smisla? Jeftine zabave puni su nam televizori.

Prvih osam izvedbi vašeg kazališta izvedeno je pred prepunim gledalištem, ulaznice se dobro prodaju i u slobodnoj prodaji, a publika je uglavnom mlađa. Što vam to govori?

Govori mi da Split želi novo kazalište, da Split treba još kazališta. Govori mi da Split nije tako zatucan i primitivan grad kakvim ga se često, zbog nepoznavanja stvarnih prilika, želi prikazati. Split je vrlo tankoćutan, intiman, divan, otvoren. Samo što kulturni ljudi ne urlaju, urlaju oni drugi. Od njihove nas buke bole uši i često mislimo kako je važnije podilaziti njihovoj dernjavi nego osluškivati svoje tišine. Split mora konačno shvatiti kako je kultura jedan od najvažnijih resursa grada, kako je dužan nuditi kulturu svojim građanima, kako je kudikamo bolje da neki grad prepoznaju po njegovoj kulturi nego po stadionskom divljanju. Split u tom smislu može i mora mnogo bolje. Osjećam da je sada pravo vrijeme, afirmiralo se nekoliko festivala, sve je više glumaca, miriše nešto dobro i kultura treba eksplodirati, treba osvojiti grad, napraviti BUM.

Kojim će putem, u repertoarnom smislu, vaše kazalište dalje? Hoćete li nastaviti s angažiranim i političkim temama ili vam to nije poseban cilj? Što su sljedeći projekti?

Profil kazališta gradi se dugo. Naravno da nas Udarac obvezuje i sigurno ćemo se i u idućim predstavama baviti društveno angažiranim temama. Evo, u drami Dubravka Mihanovića, Marjan 4 zakapanja, koju bismo uskoro trebali započeti raditi, bavit ćemo se splitskim mitovima; najboljim nogometnim klubom na svijetu, najljepšim ženama na svijetu i najljepšim gradom na svijetu opjevanim u bezbroj lakoglazbenih fraza. Dakle, skidat ćemo svoju, splitsku, mrenu.

Kao pisac bavite se izrazito intimnim temama, ruralnom disfunkcionalnom obitelji u Nosi nas rijeka, zatvorskom ćelijom u Ocu, i ljubavlju, najčešće u intimnoj okolini. Kao producent pak ušli ste u angažirane, društvene teme, zašto?

Moji su stavovi anarholiberalne naravi i mislim da su prikladniji da ih se iskaže putem nekakva punk-sastava nego dramskim tekstom. Bojim se da bih, kao pisac, bio odveć proziran u tom smislu. Intimne teme zaslužuju jednaku pozornost i mogu biti jednako poticajne i izazovne. Kao pisac ja više osluškujem i propitujem nutrinu no što analiziram vanjska zbivanja. Možemo reći da kao pisac i kao producent nisam ista osoba.

Vaše posljednje dvije drame Srce veće od ruku (2005) i Žice i žileti (2007) još nisu izvedene na sceni, posljednja je realizirana kao radiodrama, ali iako nagrađena Držićem, još čeka producenta. Koliko se hrvatska kazališta uopće zanimaju za suvremene domaće tekstove?

Hrvatska se kazališta za hrvatskoga pisca zanimaju uglavnom na deklarativnoj razini. U zbilji mislim da je hrvatski pisac, bez obzira koliko ga se hvali, još zadnja rupa na svirali. Samo dva puta doživio sam da me neko naše kazalište nazvalo i pitalo za tekst. Vrlo su rijetki ravnatelji koji će pročitati, o davanju nekog mišljenja nema ni riječi, hrvatsku dramu, pa čak i onu koju napiše afirmiran pisac.

Što je konkretno bilo s vaša posljednja dva teksta, zašto nisu na sceni?

Oko Srca većeg od ruku imao sam pregovore s više kazališta. Neki se nakon započetih razgovora, koje su sami potaknuli, bez objašnjenja, nisu više javili. Drugi nisu nudili ništa. Sram me i spomenuti smiješne honorare. Nakon svih nagrada koje sam dobio mislio sam kako imam pravo na normalan tretman. Prevario sam se i to je za mene bilo otrežnjenje. Sad ne očekujem ništa. Niti da itko pročita moj tekst, uopće me to više ne boli. Žice i žilete nisam nikomu ni nudio, niti ću ikada više nekomu u Hrvatskoj nuditi svoj tekst. Tko bude tražio, dat ću mu na čitanje ne očekujući ništa.

Što se može napraviti u takvoj situaciji?

Možda bi hrvatski ravnatelji trebali proći test pristojnosti s pitanjem: Što napraviti kada vam hrvatski dramski pisac pošalje tekst? Malo sam se zaprepastio kad su mi o istom problemu, nepročitanih tekstova, pričale još neke, vrlo afirmirane, kolege. To je jedan od razloga zbog kojega smo pokrenuli PlayDramu. No tu se neće igrati moji tekstovi, otvarat ćemo vrata drugim piscima.

Zašto tako mnogo drama nagrađenih Držićem ostaje neizvedeno iako Ministarstvo kulture sufinancira njihovu produkciju?

Mislim da Ministarstvo kulture nagrađuje previše drama. Šest drama je mnogo. Trebalo bi se držati prakse od samo jedne prve, druge i treće nagrade. U nas se godišnje pojave tri do četiri stvarno dobre drame, što je dobar rezultat, bude i još nekoliko solidnih. No s piscima se ne radi sustavno. Pisanje je jedino temeljno kazališno zanimanje od kojeg se nikako, baš nikako ne može živjeti. Jedini koji se piscem bave smisleno je Centar ITI, od svih drugih nastojanja, pa ni od nagrade Marin Držić, nema neke koristi. Možete dobiti pet Držića i pet Marula i sve to vam ne znači apsolutno ništa. I dalje imate nula bodova i očekuje se da, kao mali od kužine, potežete nekog za rukav. Ne pristajem na to.

Da dođete u poziciju nekoga tko odlučuje o kazališnoj organizaciji i repertoarima u hrvatskim kazalištima, koje biste poteze povukli?

Ukinuo bih ugovore na neodređeno vrijeme i ukinuo bih ansamble. I jedno i drugo dovodi nas do one lijene izvjesnosti koja pogoduje razvoju mrtvog teatra. Kazalište je osjetljiv mehanizam i svi kotačići su važni. Od portira do direktora, svi moraju biti posvećeni kazalištu. Ne znam zašto bi bilo koji radnik u kazalištu trebao biti zaštićen ugovorom na neodređeno vrijeme. Tako se u kazalištima gomilaju ljudi koji su se tu uhljebili i koji na svaki zahtjev odgovaraju: To se ne može. Ako jedan kotačić ne radi, ne kuca sat. A kazalište nije sat na ulici koji pokazuje realno vrijeme, ono pokazuje svoje vrijeme, vrijeme koje je iznad vremena, vrijeme koje prkosi vremenu, Baudelaireovo vrijeme, vrijeme koje se opija duhom. Ako je duh lijen, kazalište nam ne može reći ništa, sat se besmisleno kotrlja unatrag.

Rene Medvešek je na kraju Najbolje juhe, najbolje juhe rekao kako je ova civilizacija promašila svoj smisao. Biste li se složili s njim?

Kad Rene izgovori takvu rečenicu, to razoružava. Moram se, nažalost, složiti s njim. No postoje ljudske sile koje rade na dobru, kazalište je dio te snage i zato je grijeh biti lijen u kazalištu, ako se već baviš kazalištem. Grijeh je i biti tašt, jer premalene su naše osobe da bismo se toliko dičili njima. Grijeh je i biti mlak, to je možda najveći grijeh. Zato jer si mlak ispljunut ću te iz svojih usta. Eto, kad bih mogao, to bih napravio u kazalištu. Ispljunuo bih iz kazališta sve ono što je lijeno i mlako.

Jasen Boko