Kafkijanski preobražaj angažiranoga

Temeljna premisa izvrsne egzistencijalističke akcijske znanfan-drame Distrikt 9 južnoafričkoga filmaša Neilla Blomkampa nije nimalo izvorna. Štoviše, tema o izvanzemaljcima koji se sofisticiranim svemirskim letjelicama spuštaju u ili nad praktički isključivo američke gradove odavno je dobrano izraubana u filmskoj pop-kulturi, a značenjske razine obrada te teme presudno su obilježene političkim kontekstima i konotacijama te manje ili više eksploatacijskim usmjerenjima samih filmova. Jedan od njih bio je najočitiji tijekom hladnoga rata, recimo u nekoliko inačica filma Invazija tjelokradica, a agresorski su alieni u njemu funkcionirali kao simboli prijeteće crvene opasnosti, odnosno komunističke kataklizme koja se nadvijala nad američko društvo. Dijelom iz njega proizišavši, drugi model danas baš kao i nekad eksploatira kontrast humanizma i (opće)ljudskih vrijednosti Zemljana (opet nimalo slučajno isključivo Amerikanaca i American way of life) s bezdušnošću i krvoločnošću izvanzemaljaca oličenih u besprizornim spodobama koje uništavaju sve drugo i drukčije od sebe. Najočitiji su i najsvježiji primjeri tog modela naslovi Dan nezavisnosti Rolanda Emmericha i njegova svojevrsna parodija Mars napada Tima Burtona. Treći model aliene nije i ne doživljava kao neprijatelje, nego upravo suprotno, u njima otkriva prijateljski raspoložena stvorenja božanskih ingerencija koja, recimo dijelom u Danu kada se Zemlja zaustavila, a poglavito u Spielbergovim filmovima E.T. i Bliski susreti treće vrste, kao i u recentnom naslovu Proročanstva Alexa Proyasa, oplemenjuju i poboljšavaju Zemljane te ih čine spremnijima za odrastanje, životne traume i lomove sudbine. Četvrti model dominantno je televizijski, i svodi se na često nepodnošljivo plakatne, odveć doslovne i trivijalne zagovore političke korektnosti, tolerancije i razumijevanja među svemirskim vrstama, koje dakako simboliziraju zemaljske rase i narode. Tipični su predstavnici tog modela filmovi i brojni serijski potomci Zvjezdanih staza te istoimenim filmom započet TV-serijal Nacija izvanzemaljaca.

U ukratko opisanu kontekstu, dugometražni prvenac darovitoga Neilla Blomkampa, realiziran kao iznimno efektan križanac igranog i pseudodokumentarnog filma te TV-reportaže, varijacija je četvrtoga modela. Krećući od osnovnoga zapleta, storije o svemirskom brodu koji se prije 22 godine spustio nad južnoafrički grad Johannesburg, da bi iz njega izišla gotovo dva milijuna izgledom odbojnih stvorenja koja zbog kvara na letjelici nisu bila u mogućnosti vratiti se na matični planet, redatelj i suscenarist Neill Blomkamp u paru s Terri Tatchell priču razvija u ne toliko neočekivanu koliko neobično svježem i hvalevrijedno angažiranu smjeru. U Distriktu 9, svojevrsnoj dugometražnoj razradi redateljeva zapaženoga kratkog šestominutnog filma Alive in Jo´burg iz 2005, najviše imponiraju upravo izraziti angažman i beskompromisan pristup odabranoj temi. Blomkampovo djelo još jednom uvjerljivo potvrđuje da je manje uvijek više te da u žanru znanstvene fantastike najuspjelija ostvarenja nisu ona koja počivaju na gomili specijalnih efekata, nego ona koja se alegorijski bave društveno važnim temama i ilustriraju neke veće istine. Istine o kojima progovara Distrikt 9 tiču se izravno aparthejda i posredno nacizma i fašizma, odnosno svih rasizama, šovinizama i sličnih –izama, nažalost neiskorjenjivih u svim društvima i civilizacijama. Premda sam autor tvrdi da film nije zamišljen kao izravna metafora stanja u Južnoafričkoj Republici, nego kao šira slika suvremenoga društva bombardirana morem informacija koje služe i prepariranju svijesti gledatelja, društva u kojem se reality sadržajima dodatno briše granica između stvarnosti i (zabavne) fikcije, priču njegova djela nemoguće je odvojiti od mjesta njezina zbivanja. Jer, izbor Johannesburga i Južnoafričke Republike kao mjesta na kojem se u kontekstu neprevladanih rasnih i socijalnih netrpeljivosti te društvenih lomova i naznačenih militantnih i totalitarnih tendencija vlasti odvija intimna egzistencijalna drama doslovnoga biološkog opstanka protagonista, dodatno podcrtava apsurd postojanja svih spomenutih -izama. Ondje, naime, ljudi donedavno proskribirani i proganjani zbog boje kože (početna godina 1987. nije slučajno odabrana) i sami lako postaju agresivni rasisti i progonitelji drukčije, manje vrijedne i niže vrste stjerane u geto nazvan Distriktom 9. Socijalni i klasni status pritom nije osobito važan, jer arogantan i isprva naglašeno antipatičan glavni junak Wikus van der Merwe, radnik privatne tvrtke Multi-National United, pohlepni čelnici koje žele doznati tajnu moćnog oružja izvanzemaljaca, pripadnik je niže srednje klase. On je gotovo bijelo smeće, čiji punac fizionomijom neodoljivo podsjeća na Busheva jastreba Donalda Rumsfelda, slabić koji nimalo ne razumije svijet i život oko sebe. Jasno, takav će lik postupno, nakon što se zarazi izvanzemaljskim virusom, doživjeti tjelesne i mentalne preobrazbe usporedive s onima u Kafkinu Preobražaju i Cronenbergovoj Muhi, te će i sam postajući jednim od aliena koje Zemljani zovu kozicama početi shvaćati nevoljne izvanzemaljske stanovnike geta. A oni se, predočeni likovima inteligentnoga Christophera Johnsona i njegova sinčića Malog CJ-a, predstavljaju kao emotivne i sućutne jedinke, bića mnogo altruističnija i humanija od samih ljudi. Blomkampova je poruka jasna i nedvosmislena: da bismo shvatili drugoga, trebamo se doslovce staviti u njegovu kožu, a time ćemo postati i bolji ljudi, makar pritom i izgubili izvanjska obilježja ljudskosti.

Distrikt 9 je pored sjajnoga Valcera s Bashirom Arija Folmana možda i najbolji naslov ovogodišnjega kinorepertoara, djelo koje nudi bogatu lepezu značenjskih iščitavanja i interpretativnih mogućnosti, a Neilla Blomkampa promovira u moćno novo ime svjetskoga filma.

Josip Grozdanić