Između opere i mjuzikla

Čini se da nam u krizi i na putu u Europu od pomoći može biti Giacomo Casanova! On je bio pravi Europejac, pustopašan od Madrida, preko Pariza i Berlina, do Moskve. Našla se u njegovu životu i epizoda koja se odigrala u Poreču i Vrsaru, gdje se sklonio pred mletačkom vlašću. Ondje ga je, navodno, ugrabila lokalna vrsarska krčmarica šjora Kata, doduše na prijevaru. Ništa zato, time je barem dala materijala za prvu operu Alfija Kabilja Casanova u Istri, praizvedenu u Hrvatskome narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci. Kakav će biti njezin put i život na kazališnim pozornicama, teško je predvidjeti, ne samo zato što to djelo, kao i svako drugo, sadrži bolje i lošije stranice, već i stoga što je put bilo koje suvremene i bilo koje domaće opere neizvjestan. No Riječka opera bez obzira na to, marljivo, u okviru manifestacije Zajčevi dani, predstavlja i promiče djela hrvatskih skladatelja iz različitih razdoblja, od omiljenoga Gotovčeva Ere s onoga svijeta, preko Bjelinskijeve Pčelice Maje (koja je izvanredno uspjela i u protekle dvije godine doživjela čak dvadeset izvedaba, a vidjelo ju je osam tisuća malih posjetitelja) i Papandopulove Sunčanice (koja nije doživjela takav prijem), do novoga Kabiljova djela.

Nakon petnaesetak mjuzikala, jednog baleta, glazbe za četrdesetak filmova i stotinjak televizijskih emisija, Alfi Kabiljo prihvatio se opere, komične, vedre i zabavne. Kako sam kaže, on je od ozbiljne glazbe prešao u zabavnu, a sada se sve više vraća ozbiljnoj. Za Casanovu je napisao libreto koji je proširio istarski pjesnik i pisac Drago Orlić. Koliko je novo djelo doista opera s obzirom na stil, iako se po formi u njoj sav tekst pjeva, a koliko je mjuzikl, iako nema govorenoga teksta, trebalo bi analizirati od jednoga glazbenog ulomka do drugog. Očito je da se Kabiljo nije mogao odveć udaljiti od mjuzikala koji su uz popularne pjesme najviše obilježili njegovu karijeru profesionalnoga skladatelja. Casanova u Istri u početku je više opera s mnogo kitnjasto ukrašenih vokalnih dionica kao u Mozarta ili Rossinija. Naime, povijesni se Casanova, kao Mozartov suvremenik, i sam povremeno bavio glazbom i operom. U zgusnutim događanjima prvoga i drugog čina, u kojima slijedimo putujuću istarsku družinu komedije dell’arte u vrevi venecijanskoga karnevala i njezin povratak preko mora u Poreč zajedno s Casanovom i njegovim slugom Le Ducom, koji se skrivaju pred žbirima, nižu se zahtjevne pjevačke sekvence i oštra ritmika kroz koje skladatelj iskazuje tehničko umijeće orkestracije i melodijsku inventivnost. Uz spomen riječi Istra u tekstu zazvuči istarska ljestvica, što je nadasve simpatično.

U drugom dijelu, osobito u trećem činu, u kojem dolazi do sudbonosna susreta s Katom, iako bi Giacomo radije mladu glumicu Dorinu, nalazimo dvije arije – Katinu i Casanovinu te Dorinin i Stefanov duet, koji su po melodici i ugođaju mjuzikalski songovi par excellence. Tu se opera više približava mjuziklu, ali u takvoj koncepciji ti songovi ne dolaze do punog izražaja kao hitovi koji bi trebali obilježiti i proslaviti djelo.

U scenskom pogledu Casanova dobro funkcionira. Jednostavan zaplet nudi mogućnost maštovite scenske igre, što je redatelj Krešimir Dolenčić obilno iskoristio nizom duhovitih detalja. Predložak u sebi sadrži mogućnost postupka kazališta u kazalištu, što je dobro došlo do izražaja u finalu, u kojem se izvođači izravno obraćaju publici. U velikoj ansambl-predstavi ima i niz komornih dijelova koji otkrivaju intimnu stranu glavnih likova poput Katine životne mudrosti, iskrene zaljubljenosti Dorine i Stefana, Casanovine ispovijedi u kojoj priznaje svoje slabosti i nemoć što ga sve više obuzima. U četvrtom činu nalazimo prizor lutrije koju je, navodno, vidio u Vrsaru, prenio u Pariz i ondje se njome obogatio.

Atraktivan izgled predstavi daje scenografski okvir Dalibora Laginje, u kojem se posebno ističe lijepa slika Vrsara u trećem činu. Kostimi Doris Kristić blago naznačavaju epohu, dok su likovi maskom i frizurama blago karikirani. Razigranosti predstave pripomogao je scenski pokret Snježane Abramović Milković. Dirigent Ivo Lipanović sigurnom je rukom vodio pjevače kroz ritmički zahtjevna mjesta, a orkestar je predočio sav raspon boja Kabiljove orkestracije i bujnu dinamiku. Zbor je spremno odgovorio pomalo netipičnim zborskim dionicama.

Pjevački ansambl predvodi izvrstan bas Ivica Čikeš u naslovnoj ulozi. Uloga umorna zavodnika idealno mu je legla, osjetio je ljudsku dimenziju te pomalo tragične, ali nipošto fatalne situacije u kojoj se našao neumorni pustolov, iz koje će izlaz pronaći na neočekivan način, u zagrljaju ocvale, ali britke šjore Kate. Nju je pak, s mnogo zadovoljstva, nadahnuto i lijepim glasom portretirala mezzosopranistica Kristina Kolar. Kreativni scenski umjetnici tenor Voljen Grbac i bas Siniša Štork sugestivno su predstavil likove Le Duca i biskupa Raimonda. Sopranistica Vanja Zelčić i mezzosopranistica Ivanica Lovrić iz zbora Riječke opere uspješno su se, glasovnim i pjevačkim odlikama, solistički predstavile u ulogama Dorine i Simonette. Tenor Davor Lešić kao Stefano, bariton Robert Kolar kao dr. Valerio, bas Dario Bercich kao fra Agelo i drugi tumači bili su u funkciji cjeline.

Bez obzira na nedostatke, a njih je najviše u prvom činu, koji predugo gledatelja drži u iščekivanju, vedre teme i humor područje su po kojem se Alfi Kabiljo suvereno kreće i pronalazi put do publike. To ipak ukazuje da Casanova ima šanse.