Imaginacija nadmašuje prirodu

Hrvatski biljni imenoslov Ivana Šugara kapitalno je djelo hrvatske fitonimije, nauke o imenima biljaka. Budući da su hrvatska imena biljaka sastavni dio leksika hrvatskoga jezika, bit će korisno o tom djelu reći ponešto i s jezikoslovnoga gledišta. Odmah se uočava golema količina uvrštene građe, oko 20 tisuća obrađenih natuknica, i njezina velika jezična raznolikost. Premda je imenoslov sastavljao botaničar po struci, od naslova knjige do zadnje stranice vidi se da je riječ o autoru koji, nastavljajući se na već legendarnoga Šuleka i njegov Imenik bilja, posebnu pozornost posvećuje jeziku, kako hrvatskom tako i latinskom. Sva su imena biljaka u imenoslovu leksikografski prezentirana tako da ih se može provjeriti, jer je uz svako ime po valjanim filološkim načelima zabilježen i podatak o izvoru iz kojega je uzeto, bilo da je riječ o starim i teško dostupnim rukopisnim i tiskanim djelima ili je zabilježeno tijekom autorovih tridesetogodišnjih terenskih istraživanja diljem Hrvatske. Osim što je botanički i jezično pouzdana, Šugarova je građa dragocjena i po tome što je maksimalno obuhvatna: uključuje povijesna razdoblja i suvremeno stanje hrvatskoga biljnog nazivlja i među njima uspostavlja kontinuitet. Skupljena s marom entuzijasta i s kritičnošću znalca, ta je građa toliko bogata da otvara mogućnosti filološkoga uvida u nju s više jezikoslovnih aspekata.

Višestruka vrijednost djela

Hrvatski se biljni imenoslov može proučavati i procjenjivati prvo s leksikografskoga gledišta, jer riječ je o specijaliziranu leksikografskom djelu koje je rađeno po pravilima leksikografskog umijeća i visokim zahtjevima botaničke struke, drugo s nazivoslovnoga ili terminološkoga gledišta, jer riječ je o golemoj količini hrvatskih biljnih imena i prijekoj potrebi njihova terminološkog usustavljivanja, treće s dijalektološkoga gledišta, jer je velikim dijelom riječ o biljnim imenima skupljenim iz svih triju hrvatskih narječja: čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga, uključujući njihove različite dijalekte i lokalne govore, s trima refleksima jata: ikavskim, ekavskim i ijekavskim, četvrto s jezičnopovijesnoga gledišta, jer riječ je o biljnim imenima iz povijesnih razdoblja razvoja hrvatskoga jezika, peto sa standardološkoga i normativnoga gledišta, jer riječ je o iskazanoj potrebi normiranja i standardiziranja hrvatskih biljnih imena na razini suvremenoga hrvatskoga književnog jezika, šesto s akcentološkoga gledišta, jer riječ je o problemima pravilnoga naglašavanja hrvatskih biljnih imena s obzirom na njihovu prostorno-dijalektalnu i vremensko-povijesnu heterogenost (tako se npr. za riječ koromač mogu naći četiri različita naglaska: koromač, kňromač, korňmač, koromâč), sedmo s etimološkoga gledišta, jer je u mnogim slučajevima riječ o potrebi pronicanja u jezično podrijetlo imena, osmo s gledišta tvorbene strukture nazivlja, jer riječ je o različitim tipovima tvorbe biljnih imena, deveto s gledišta sadržajne strukture nazivlja, jer riječ je o vrlo raznolikim izvanjezičnim motivacijama pri njegovu nastajanju, deseto s gledišta interferencije hrvatskih dijalekata te utjecaja književnog jezika na dijalekte, i obratno, dijalekata na književni jezik, jer riječ je s jedne strane o učenoj i već ustaljenoj hrvatskoj biljnoj terminologiji, a s druge o pučkom nazivlju koje se usmenom predajom prenosi s naraštaja na naraštaj, jedanaesto s jezičnoga poredbenopovijesnoga gledišta, jer se preko botaničkoga nazivlja kao staroga leksičkog sloja koji je bogato zastupljen u ostalim slavenskim jezicima poredbenim metodama može vrlo uspješno proučavati jezična povijest hrvatskoga jezika, dvanaesto s gledišta posuđivanja stranih jezičnih elemenata u hrvatsko biljno nazivlje, i na koncu s pravopisnoga gledišta, jer riječ je o potrebi pravopisnoga ujednačavanja hrvatskoga biljnog nazivlja na različitim jezičnim razinama, od pisanja biljnih imena velikim ili malim slovom do nekih pravopisnih nedoumica i neujednačenosti na fonološkoj i tvorbenoj razini.

Trajan kulturni pečat

U nabrajanju tolikog broja jezikoslovnih gledišta s kojih se može proučavati građa koja je prezentirana u ovom biljnom imenoslovu ogleda se ne samo njegovo bogatstvo nego i njegova trajna vrijednost za hrvatsku kulturu. Šugar je svom poslu pristupio s ljubavlju, u želji da na području hrvatskoga biljnog imenoslovlja prikupi i sačuva ono čime se hrvatski narod, dajući stoljećima svoja imena biljkama koje ga okružuju, u jednom segmentu svoga jezičnog izraza identificira kao samosvojan kulturni čimbenik na ovom svom vjekovnom mediteransko-dinarsko-panonskom prostoru. Ovaj je biljni imenoslov važan i zbog toga što svjedoči ne samo o stoljetnoj prisutnosti Hrvata na prostoru koji obitavaju, nego golemim mnoštvom prikupljenih hrvatskih narodnih imena biljaka ukazuje i na njihovu duboku jezičnu ukorijenjenost u taj prostor. Imenujući svojim jezikom biljke s kojima svakodnevno žive, Hrvati su specifičnom strukturom nazivlja tom prostoru udarili trajan kulturni pečat. Tragove te važne jezične djelatnosti hrvatskoga naroda ovaj je biljni imenoslov zabilježio i detaljno i pouzdano.

Osim poznate nam znanstvene klasifikacije biljnog svijeta na klase, redove, razrede, porodice i vrste s pomoću binarnih latinskih naziva, postoji i ništa manje važna klasifikacija s pomoću kriterija koji imaju temelje u pučkom nazivlju. U njoj se primarno vodi računa o izgledu biljke, njezinu staništu i namjeni. Svaki jezik oblikuje stvarnost na svoj način, pa to tako na području biljnoga nazivlja čini i hrvatski jezik. Razvidno je to na svakoj stranici ove knjige. Za biljne vrste koje su poznate i čovjeku od koristi karakteristična je ujednačenost naziva: te biljke imaju samo jedan naziv: javor, breza, grab, cer, hrast, bukva, lipa, vrba, glog ili za žitarice: zob, pšenica, žito; ti su nazivi dobro integrirani u hrvatski jezični sustav; za drveće jestivih plodova nalazimo već varijantne likove: orih, orah, oreh, ili su nazivi dijalektalno obilježeni: mušmula, nešplin, nešpulja; mjendul, mendul, mandula, mandala, bajam; lišnik, lješnjak, lišnjak, lješnik; kostanj, kostanja, kesten; črešnja, črišnja, trešnja itd.

Šarolikost nazivlja

Osnovna je značajka hrvatskih naziva za ljekovite, začinske i korovne biljke, koje za čovjeka imaju tek perifernu i individualnu važnost, njihova velika šarolikost i bogata sinonimija. Ti su nazivi zbog toga slabije integrirani u hrvatski jezični sustav. Tako npr. samo jedna biljka, Artemisia abrotanum, ima mnoštvo pučkih naziva: abarat, abret, akšenac sitni, akšenac udovički, boturan, božja metica, božje drievce, božje drievo, božje drivce, božje drivo, božje drvce, božji drevac, broda, brodan, brodica, brotan, ciper, ciper divji, drvce Blažene Djevice Marije, drevce božje, drevce Device Marije, drevinka, drjevina, drvce, neven turski, ohsjenac pitomi, osinak, osjenac pitomi, pelin, pelin blatski, pelin božje drijevo, pelin mirisni muški, srčano zelje, zelje od gujah, zelje Device Marije, ždribac. A takvih u ovom imenoslovu ima povelik broj.

Neka su imena biljaka u hrvatskome nastala prijevodima ili prilagodbama klasičnih naziva, u što se ubraja i pučka etimologija, npr. kamomilja, kamumila prema lat. camomilla, materničnjak prema lat. matricalis, njem. Mutterkraut, betonika od lat. betonica, aniš od lat. anisum, stolisnik prema lat. millefolium, bušinac prema lat. pulicaria i dr. Velik broj hrvatskih imena biljaka čini stari naslijeđeni sloj koji se sastoji uglavnom od neprozirnih naziva: bazga, breskva, breza, cer, grab, grah, grožđe, hrast, jabuka, jasen, jela, kopriva, lipa, loza, orah, pelin, proso, pšenica, repa, sljez, smokva, trs, zob i dr. Najveći broj biljnih imena u hrvatskom jeziku dolazi iz izrazito pučkoga sloja. Ta imena imaju uglavnom prozirnu, najčešće metaforičku tvorbu, koja se s jezičnoga gledišta može proučavati kao određeni tip morfološke i sadržajne strukture, npr. božja travica, crevca, čuvarkuća, jezičac, konjsko kopito, kozji rog, ljubčac, netresak, pasji zub, pčelinjak, piskavica trava, vazdaživ, vučja stopa, zmijin jezik, žigavica itd.

Načini imenovanja

U stvaranju naziva može biti jedan ili više poticaja. Npr. u nazivu biljke lomika jedan je poticaj, da nešto lomi, a u nazivu zemeljska jabuka dva su međusobno neovisna poticaja: da je biljka u zemlji i da liči na jabuku. Velik je broj naziva koji je nastao na temelju percepcije u užem smislu. Primarno je tu osjetilo vida. Njime se izravno uočava boja cvijeta i ploda i kao epitet pridružuje se nazivu: agacija črlena, aleluja bela, crna bukvica, crni sljez, ljubica modra, papar crljeni, sliva belica, zlati grmek, žuti lijer, neven žuti, trava pisana itd. U stvaranju hrvatskih imena za biljke presudnu ulogu igraju i dimenzije, izražene u pojmovima velik, malen, širok i drugima, npr. akšenac sitni, aliga mala, aloj veliki, arbol veli, kisjelica manja, papar dugi, široke pera, drobna metica, kruška drobnica, kruška dugica i dr. Hrvatska su biljna imena stvorena i uočavanjem specifičnih obilježja neke biljke koja se usporedbom dovode u vezu s predmetima koji nisu karakteristični za biljni leksik, npr. mošnjica božja, metla vilina, kraljevo kopje, mjehurica, pačje gnjizdo, pečat salamunov, peneznica, popova jaja i dr. Kao antropomorfne metafore za tvorbu biljnih imena upotrebljavaju se u hrvatskom i dijelovi ljudskoga tijela, npr. babin zub, isusova šaka, kraljevsko srce, oko carevo, peteroprstec, cecki devojkini, kose vilinje i dr. Osim antropomorfnih upotrebljavaju se i zoomorfne metafore, koje se odnose na dijelove životinjskog tijela. Takve su vrlo česte, npr. jelenovo uho, cec kozji, voljca kokošina, vranina noga, golubja guša, jarčev rog, konjski rep, kopito medvejsko, pasja muda, svinjska gubica, teleća glava, vučja peta, zmijin jezik i dr. Mnoge su biljke dobile ime po mjestu na kojemu uspijevaju, tj. prema staništu. Takve su npr. dubnja paprat, gorska metvica, loboda morska, luk vinogradski, primorski bor, planinski gluhi smrič, češnjak poljski, paprat otočka, ruta zidna, slez vrtni itd. Neke su biljke dobile ime po karakteristikama do kojih se može doći osjetilom opipa, oralno ili taktilno, npr. krieša vodenjača, krieša kosteljača, meko zelje, oreh koščak, oreh mekiš, tvrdun, slinavi koren, trešnja trdika itd. U imenovanju su nekih biljaka presudnu ulogu imala svojstva koja se mogu spoznati osjetilom okusa i mirisa, za okus npr. gorki pelin, slani grah, slanutak, slatka paprat, trava žuhka itd., a za miris npr. dišeća trava, mirisnik, mirisavka, kopriva smrdljiva, smrdeće zelje, smrdelj, smrdeljika itd. Među imenima biljaka ima i onih koja su nastala na temelju općenitog zapažanja, npr. prema zemljopisnom podrijetlu biljaka: jerihonska ruža, egipatski kozlac, smokva mletkinja, grčko seme, tatarski pelin, jabuka afrikanska, indijanski orih, turski karanfil itd. Imena biljaka mogu nastati i na temelju opažanja vremenskih podataka karakterističnih za nicanje, rast, cvjetanje ili zrenje pojedine vrste, npr. ivančica, rana smokva, jara pšenica, smokva kasna, smokva petrovača, trešnja ranka, trojačka ruža, zimska fijolica, zimovka itd. U imenima se biljaka može zrcaliti i opažanje karakteristika koje su korisne ili nekorisne za čovjeka. Jedan od elemenata korisnosti jestivost je biljke. Ona se najčešće označava pojmom pitom, npr. blitva pitoma, loboda pitoma, mak pitomi itd., nasuprot nejestivosti, koja najčešće ima naznaku divlji, npr. luk divji, divji peršin, divji česan itd. Uočena ljekovitost biljke za određenu bolest ili dio ljudskog tijela također može biti motivacija za njezino imenovanje, npr. buharica, čemerika, jetrena trava, maslak, materična trava, plučna trava, plučnjak, slezenika, srabljivka trava, srbečica, srčanik, veselica trava, vidac, vsega sveta zdravje, vušivka trava itd. Nije uvijek jasno koji su pravi motivi koji su potaknuli stvaranje imena biljaka u kojima se pojavljuju imena životinja, npr. guseča trava, konjska metica, kozja šalata, kruh svinjski, mačja komunika, pasji luk, ptičja trava, srnjača, volovska pšenica, vrapčje proso, zajčeva šalata itd. Vjerovanjem ili praznovjerjem potaknuto je stvaranje biljnih imena kao što su npr. božja travica, glavoboljno zelje, majkina dušica, opak trava, sveta trava, trava od uroka, trava suprot čarom, vražji stric itd. Ma koliko su nam mnoge od motivacija za stvaranje takvih i sličnih naziva danas zastrte i neprepoznatljive, jedno je sigurno: morao je svojedobno postojati neki motiv koji ih je potaknuo. Šugar je sve dostupno hrvatsko biljno nazivlje od početaka do danas skupio na jednom mjestu i time ga sačuvao od zaborava.

Mirko Peti