Haško tužiteljstvo ne zanima istina

Razgovarao Andrija Tunjić

Povjesničar Josip Jurčević, autor ekspertize o Bosni i Hercegovini, sredinom prošloga mjeseca svjedočio je u Haagu kao svjedok vještak u procesu protiv šestorice Hrvata iz Bosne i Hercegovine. O svjedočenju, uzrocima i posljedicama velikosrpskog agresorskog rata na prostorima bivše Jugoslavije te o radu Haškoga suda i mogućim presudama govori za Vijenac.

U drugoj polovici rujna svjedočili ste u Haagu.

Jeste li bili svjedok tužiteljstva ili obrane?

Obrana generala Praljka predložila me Haškom tribunalu za svjedoka vještaka, što je sudsko vijeće i prihvatilo. Prije osam mjeseci u pisanom obliku predao sam ekspertizu naslova Bosna i Hercegovina 1990–1995. godine, a od 11. do 19. rujna boravio sam u Haagu, gdje sam odgovarao na različita pitanja Sudskog vijeća, Tužiteljstva i obrana šestorice Hrvata iz BiH. Formalno sam bio svjedok-vještak obrane generala Praljka, ali pred sudom sam položio prisegu da ću govoriti „istinu, cjelovitu istinu i ništa osim istine“, što znači da sam tamo stvarno bio svjedok istine, na što me posebno upozorio i predsjedavajući sudskog vijeća, uz napomenu da se u protivnom izlažem zatvorskoj i novčanoj kazni.

Kako je Tužiteljstvo ocijenilo vašu ekspertizu?

Posredno je dalo najvišu stručnu ocjenu ekspertizi, jer nije pokušalo dovesti u pitanje nijednu jednostavnu ni složenu činjenicu ili znanstvenu interpretaciju koje su iznesene u ekspertizi.

Znači li to da ekspertiza potvrđuje tužbu?

Naprotiv. Ekspertiza nedvojbeno ruši neutemeljenu konstrukciju Tužiteljstva o navodnom zajedničkom zločinačkom pothvatu kojem su na čelu bile državne institucije Republike Hrvatske. Tužiteljstvo je najveći dio svog ispitivačkog vremena potrošilo u – ipak – naivnim pokušajima diskreditacije mojih svjetonazorskih polazišta i javnog djelovanja, kako bi se kod sudskog vijeća izazvao negativan dojam o znanstvenoj motivaciji s kojom sam pisao ekspertizu.

Na čemu je zasnovana vaša ekspertiza?

Ekspertiza je kauzalno dijakronijska, što znači da su povijesni događaji i procesi sagledavani kao cjelovitost uzroka, događanja i posljedica. Sadržaj ekspertize sastoji se od tri osnovna dijela. U prvom su dijelu najprije ukratko prikazani osnovni procesi i značajke povijesti bosanskohercegovačkog prostora od najstarijih vremena do 1990. Potom je obrađen povijesni i institucijski kontekst procesa raspada bivše Jugoslavije, s posebnom specifikacijom svih ključnih institucijskih aktera na republičkoj, jugoslavenskoj i međunarodnoj razini.

Drugi dio ekspertize bavi se nizom važnih tema na prostoru BiH od 1990. do 1995, a temelji se na velikom broju knjiga, radova i izvornih dokumenata. Naslovi poglavlja jasno ilustriraju tematski raspon: 1. BiH – država tri konstitutivne nacije; 2. Glavne političke koncepcije struktura konstitutivnih nacija; 3. Osnivanje nacionalnih političkih entiteta; 4. Referendum; 5. Oružane snage nacionalnih entiteta u BiH; 6. Međunarodan zajednica i BiH, 7. Značajne ratne teme. Treći dio ekspertize – koji nosi naziv Odnos Republike Hrvatske prema BiH (1991–1995. godine) – najizvorniji je, jer se isključivo zasniva na golemu broju (više desetaka tisuća) dokumenata, koji su podrijetlom s prostora BiH, RH i iz međunarodne zajednice.

Kako je strukturirana ekspertiza toga?

Njezina se struktura iščitava iz naziva poglavlja: 1. Državno politička razina; 2. Izbjeglice; 3. Naoružavanje i opremanje postrojbi Armije BiH; 4. Ustrojavanje i obuka postrojbi ARBiH na teritoriju Republike Hrvatske; 5. Liječenje ranjenih vojnika ARBiH i Muslimana/Bošnjaka civila u Republici Hrvatskoj od 1992–1995. godine; 6. Humanitarne organizacije u RH za prikupljanje pomoći Bosni i Hercegovini; 7. Eksteritorijalno školstvo BiH u Republici Hrvatskoj 1992–1994. godine; 8. Suradnja RH i BiH na području športa i kulture.

Koliko je sve to važno?

Taj dio ekspertize daleko je najvažniji, jer dokumentarnom uvjerljivošću u cijelosti opovrgava stereotipe koji su godinama sustavno izgrađivani i koji su – u svim vidovima javnog života u RH, BiH i međunarodnoj zajednici – postali „apsolutne istine“ o temeljnom odnosu države RH prema državi BiH. Ekspertiza je nedvojbeno pokazala da je najviša struktura vlasti RH pružala golemu pomoć opstanku države BiH, a osobito Armiji BiH.

I to ste dokazali?

Naravno. Primjerice, u RH su MUP i HV obučavali elitne postrojbe oružanih snaga BiH, u RH su formirane pojedine postrojbe ARBiH, hrvatski je MUP u RH provodio mobilizaciju za potrebe ARBiH, mreže logističkih baza ARBiH nesmetano su i uz golemu pomoć MORH-a djelovale u Hrvatskoj, HV je na sve načine dostavljao oružje ARBiH, mnogi dijelovi stožera HV tijesno su surađivali sa stožerom ARBiH, časnici HV odlazili su služiti u Armiju BiH s jamstvom da se mogu vratiti u HV itd. Na isti način potpuno neupitno svjedoče i brojni dokumenti i statistike s političkog, humanitarnog, zdravstvenog, kulturnog i drugih vrsta međudržavnih institucijskih odnosa RH prema BiH.

Mislite da je to dovoljan dokaz obrane?

Dovoljan jest, samo je pitanje hoće li ga sud uvažiti. S objektivnoga motrišta apsurdna je teza da su državne institucije RH kreirale i sudjelovale u navodnom udruženom zločinačkom pothvatu protiv države BiH, jer o tome ne postoji doslovno nijedan relevantni dokument. Isto tako je iracionalna teza – koju je potpuno nestručno konstruiralo Haško tužiteljstvo – da je taj navodni hrvatski udruženi zločinački pothvat imao operativni povijesni kontinuitet barem od Banovine Hrvatske iz 1939.

Kako je moguće da je uopće nastala i da opstaje konstrukcija o udruženom zločinačkom pothvatu? Odnosno, tko je i kakvi su interesi proizveli i nadalje uporno (p)održavaju tezu o udruženom zločinačkom pothvatu hrvatske države?

Cjelovit odgovor na to pitanje složen je i nadilazi prostor koji pruža ovaj razgovor. No početku suočavanja hrvatskoga društva s tim pitanjem sigurno će bitno pripomoći saznanje da su tezu o udruženom zločinačkom pothvatu kreirale interesne političke skupine u Hrvatskoj. Ta se teza izvrsno uklapa u interese srbijanskog agresora i nekih međunarodnih neokolonizatorskih struktura, pa su hrvatske upravljačke strukture postupno postale samo loše sluge loših gospodara. O svemu tome stručno i razgovijetno govori ekspertiza, koja će – s prilogom najvažnijih dokumenata – biti uskoro objavljena u obliku knjige, kako bi javnost imala prigodu i sama prosuđivati što nam se događa.

Jesu li vaši argumenti činjenično i povijesno utemeljeni?

U ekspertizi činjenice su utemeljene na relevantnim dokumentima, a interpretativno-sintetičke prosudbe jasno su uobličene do razine koja je znanstveno izvan svake razumne sumnje. Prema tome, ekspertiza ima iznimnu stručnu konzistenciju te njezinu znanstvenu utemeljenost i pouzdanost nije čak ni Tužiteljstvo pokušalo dovesti u pitanje. Ako je nekomu to zanimljivo, cjelovit videozapis mojeg svjedočenja može se pogledati na web-stranicama www.slobodan praljak.com.

Što je istina o ratovima na prostoru bivše Jugoslavije? Jesu li oni građanski, kako bi neki htjeli, ili su posljedica velikosrpskoga projekta?

Osnovna istina o tzv. ratu na prostoru bivše Jugoslavije jednostavna je i razgovijetna, jer se radilo o silnu nerazmjeru odnosa snaga između strana u sukobu. S jedne se strane nalazila srbijanska agresija koja je raspolagala golemom vojnom snagom te pripremljenim političkim, promidžbeno-ideološkim, znanstvenim i drugim javnim institucijama, kao i s veoma jasno postavljenim ratnim ciljevima. S druge strane nalazile su se potpuno razoružane bivše jugoslavenske republike, koje su bile u početnom procesu novoga državnog ustrojavanja, i to u kaosu i nedefiniranosti prijelaza iz totalitarne komunističke paradigme i upravljačkog sustava prema građansko-demokratskoj paradigmi i upravljačkom sustavu. U tako nepovoljnu odnosu snaga, sve tadašnje vojne i druge stručne procjene nisu davale nikakvu šansu obranama novonastalih država. Uz to, i međunarodna je zajednica sa svim svojim mehanizmima – gospodarskim, političkim i drugima – nedvojbeno bila protiv novonastalih država.

Za to imate dokaze?

Da. Srbija je imala sve preduvjete za vođenje rata, dok druge države nastale raspadom Jugoslavije nisu imale doslovno nijedan preduvjet za bilo kakav oružani sukob. Stoga je – kako tada, tako i danas – svakom imalo razumnom pristupu potpuno nedvojbena osnovna činjenica da je Srbija uz „nasilno“ srbiziranu Crnu Goru bila agresor, a Slovenija, Hrvatska, BiH i Kosovo bili su žrtve agresije. U prilog tomu svjedoče i mnogobrojne druge činjenice na svim razinama promatranja.

Navedite neke.

Primjerice, oružani sukobi vodili su se samo na prostorima napadnutih država. Nositelj svih agresija bile su oružane snage Srbije i Crne Gore, a pomagali su im – prema istom scenariju u RH, BiH i Kosovu – dijelovi Srba koji su bili državljani napadnutih država. Doslovnu i posebnu fizičku opipljivost ima činjenica da su države Srbija i Crna Gora bila jedini agresor, a ostale su države, kao žrtve agresije, podnijele teške i goleme fizičke posljedice srbijanske oružane agresije: ubijanja, progonstva, razaranja, masovna silovanja i mnoga druga zla koja su se događala isključivo na teritoriju napadnutih država. Prema tome, tvrditi da se radilo o građanskom ratu notorna je krivotvorina, iracionalnost, nemoralnost i protuzakonitost.

Na osnovi kojih se povijesnih činjenica može dokazati da su ti ratovi višestoljetni velikosrpski projekt?

O institucijskoj genezi velikosrbijanske agresivnosti svjedoče brojni objavljeni povijesni izvori te veći broj stručnih knjiga i radova. Posebno su uvjerljivi pokazatelji i pojašnjenja u historiografskim, politološkim i demografskim djelima, koji dokazuju dugotrajnost i koncepciju velikosrbijanskog projekta. Taj projekt države Srbije određen je nasilnim osvajanjima teritorija susjednih država, a stabilnost osvojenog osigurava se etničkim čišćenjem ili drugim nasilnim (administrativnim i kulturološkim) posrbljavanjem nesrpskih naroda. Ta se koncepcija u 19. stoljeću još mogla nekako uklopiti u tadašnja poimanja „civiliziranih“ načina i prava za ostvarivanje nacionalnih interesa.

Zašto se ne bi mogla primijeniti i danas, kao što je uostalom primjenjivana od 1990. do 1995?

U svijetu se potpuno promijenio stari svjetonazor i praksa, pa od druge polovice 20. stoljeća svjedočimo kako se ostvarivanje nacionalnih, ili drukčijih strukturiranih složenih interesa, civilizacijski legitimira i provodi mekanim (soft) metodama: financijski, znanstveno, kulturološki, maspsihološki, tehnološki, itd. Velikosrbijanski projekt nije pratio te procese, nego i nadalje sadrži osvajanje teritorija, oružanu silu, razne vrste nasilja, etničko čišćenje te sustavno razaranje kulturne i druge identitetske baštine. Drugo, velikosrbijanski projekt stalno je dobivao svekoliku potporu državnih i društvenih ustanova u Srbiji te potporu različitih prosrbijanskih institucija koje su nastajale izvan Srbije. To se odnosi i na potporu nekih država i međunarodnih organizacija, koje u Srbiji vide čimbenika za ostvarivanje svojih interesa. Treće, bez obzira na protok vremena, mijene, lomove i propasti državnih naziva i okvira u kojima je sudjelovala Srbija, u srbijanskom je društvu ključnu moć neprekidno zadržavala institucijska struktura koja je njegovala velikosrbijanski projekt.

Može li se reći da je to prošlost, povijesna činjenica?

Ne. Zabrinjavajuće je da je ta struktura u Srbiji jednako snažna i sada, nakon svih mirovnih „postignuća“. Stabilnosti na ovim prostorima neće biti dok ta struktura ne bude na sve načine i dubinski dekonstruirana, i to poznatim metodama koje je međunarodna zajednica uspješno primijenila u Njemačkoj nakon Drugoga svjetskog rata.

Garašanin je začetnik ideje o velikoj Srbiji, koja je poslije dotjerivana. Tko je najviše doradio, osmislio Garašaninovu ideju?

Nakon Garašanina, velikosrpstvo je bio institucijski program u kojem su neprekidno sudjelovale državne i društvene strukture, odnosno društvene elite, u kojima je bio velik broj veoma istaknutih osoba. Oni koji nisu prihvaćali projekt bili su eliminirani; fizički ili na druge načine. Sjetimo se samo sudbine Ivana Stambolića. Dakle, glavni akter nisu samo pojedinci, nego institucijski sustav koji je – u različitim povijesnim okolnostima – razrađivao, pripremao i prilagođavao operativno provođenje velikosrbijanskoga projekta. O tome najbolje svjedoči kolektivno djelo – Memorandum SANU iz 1986.

Hoćete reći da nedavna velikosrpska agresija nije posljedica Drugoga svjetskog rata?

Drugi svjetski rat u cijelom je svijetu ostavio niz starih neriješenih problema, a otvorene su i nove krize. Tako je bilo i na južnoslavenskom prostoru. Usprkos bogatim negativnim iskustvima s prvom Jugoslavijom, ipak je uspostavljena druga jugoslavenska država, s obnovljenom srbijanskom vladavinom i dodatnim ubrzivačem problema – komunističkim totalitarizmom. Na taj su način očuvani temelji na kojima se razvijala srbijanska agresivnost, pa se rezultati Drugog svjetskog rata utoliko i mogu povezivati sa svim kasnijim događanjima, ali bit problema srbijanske agresije ipak ima starije korijene i složenije uzroke.

Zašto Drugi svjetski rat nije završio 1945?

Jugoslavenski je komunistički režim – tijekom Drugoga svjetskog rata i nakon njega – bio potpuno svjestan da bez rata ne bi uspio osvojiti vlast. Stoga su sve ratne teme, kao i akteri komunističke vojske, u cijelom razdoblju nakon rata zadržali veoma povlašten status u stvarnom i simboličkom životu. Oružana sila bila je glavni zaštitnik komunističke mirnodopske vlasti, a pozivanjem na ratne zasluge i teme režim je proskribirao i vršio obračun s bilo kakvim pokušajima ili prijedlozima društvenih promjena u Jugoslaviji. Osim toga, to je bilo sukladno komunističkoj doktrini diktature proletarijata, koja je i u doba mira određena kao najžešći i najnemilosrdniji rat protiv svih vrsta klasnih neprijatelja. Radilo se o revoluciji koja neprekidno teče i eliminira sve što je nepodobno komunističkom režimu

Može li se Drugi svjetski rat završiti bez izjednačavanja zločina, fašističkih i komunističkih?

Golemi su razmjeri i posljedice masovnih pogubljenja i drugih zločina koje je potkraj i nakon rata počinio jugoslavenski komunistički režim. Cjelovito suočavanje s tim najtežim zločinima, kao i nizom drugih zločina koje je pola stoljeća činio jugoslavenski komunistički režim, predstavlja osnovnu civilizacijsku obvezu, a ona također proizlazi i iz rezolucija Vijeća Europe i Deklaracije koju je usvojio Hrvatski sabor.

Zašto se u Hrvatskoj opstruira izjednačavanje fašizma i komunizma?

Nije riječ o neselektivnom izjednačavanju različitih totalitarnih režima i njihovih zločina, koji su prakticirani u Hrvatskoj, nego o tome da se u Hrvatskoj sustavno opravdavaju ili relativiziraju zločini i zločinačka bit komunističkoga totalitarizma, a simboli i kultovi komunizma prikazuju se društveno poželjnima. Po tome je Hrvatska najradikalnija neokomunistička europska država, što znači da bivše komunističke strukture ili njihovi biološki i ideološki nasljednici još drže golemu moć u institucijama hrvatske države i društva.

Nakon posjeta kardinala Bozanića mjestu zločina u Jasenovcu što će se promijeniti u Hrvatskoj?

U Hrvatskoj se mogu očekivati veće promjene tek kad građani Hrvatske postanu svjesni da su već dva desetljeća slobodni i da imaju pravo odlučivati o svojoj sudbini te kada na upravljačke položaje izaberu stručne, moralne i socijalno odgovorne osobe. Skori predsjednički izbori prigoda su za početak toga važnog procesa.

Je li Crkva kriva za Jasenovac?

Već i sama potreba da se postavi to pitanje govori o koliku se javnom neznanju radi u Hrvatskoj. Jasenovački logor osnovao je ustaški režim, a Crkva na čelu s nadbiskupom Stepincem sustavno je osuđivala to zločinačko mjesto, kao i druga zla, te je uz velike rizike pružana pomoć svim ugroženim osobama bez razlike na njihovu vjeroispovijed ili etničko podrijetlo.

Za Stepinca je nedavno i Branko Lustig rekao da je spašavao Židove i da mu nije jasno zašto nije proglašen pravednikom među narodima? Što vi mislite zašto nije?

Stepinac je i prije rata organizirano pomagao Židovima koji su proganjani s njemačkog prostora. Brojni dokumenti i preživjeli Židovi nepobitno su svjedočili o izravnom i posrednom sudjelovanju nadbiskupa Stepinca u spašavanju Židova tijekom rata. Prema tome Stepinac stvarno jest pravednik među narodima, a činjenica što nije i formalno proglašen šteti statusu časne institucije Pravednika među narodima i odvodi nas na područje različitih interesa kojima nije stalo do općeg dobra.

Kada će se saznati prava istina o stradanju Židova u Drugom svjetskom ratu?

Stradavanje Židova u 20. stoljeću imalo je goleme razmjere, i to ne samo u brojčanom smislu. Neupitna je ključna odgovornost nacističkoga režima, ali dosad su ostala bez odgovora mnogobrojna pitanja koja se odnose na posrednu ili izravnu odgovornost ostatka čovječanstva zbog grijeha nečinjenja, ili nedovoljna ili nepravodobna činjenja. Čini se da još nema spremnosti na suočavanje s pitanjem je li se holokaust mogao potpuno ili u nekoj mjeri prevenirati. Glede toga, neupitno je, ali se primjereno ne ističe, da je holokaust započeo dosta prije Drugog svjetskog rata. Isto tako, nerado se javno govori o produljenom holokaustu nakon završetka rata u komunističkoj istočnoj Europi. O tome, primjerice, postoje brojni arhivski dokumenti u Hrvatskoj.

Može li se točno ustanoviti broj ubijenih u Jasenovcu? To vas pitam i zato što se na popisu ubijenih u Muzeju holokausta u New Yorku nalaze i imena ubijenih koji su pobijeni na drugim mjestima diljem Jugoslavije?

Dokumentaciju ustaškog logora Jasenovac, iz Jasenovca i drugih pismohrana, preuzele su partizanske postrojbe i komunističke vlasti, a povijesna građa na različite je načine postupno postajala sve nedostupnija. Ustaški je režim vodio višestruke i dosta precizne popise logoraša, pa bi se na temelju te i druge građe, koja se velikim dijelom nalazi u Beogradu, te različitih postojećih svjedočanstava, mogao utvrditi približan broj smrtno stradalih u Jasenovcu.

Zašto nije utvrđen?

Zato što je komunistički režim zlorabio žrtve rata u političke svrhe, pa su onemogućena objektivna istraživanja i saznanja. Ta se praksa nastavila nakon državnog osamostaljenja i u Hrvatskoj i u Srbiji te se i nadalje manipulira brojem žrtava u Jasenovcu. Tako je, između ostalih, i Spomen-područje Jasnovac objavilo poimenični popis navodnih žrtava iz logora Jasenovac. Očito je riječ o određenim političkim zahtjevima, jer se učestalo pojavljuju svjedoci koji dokazuju da se u tom popisu nalazi sve više osoba koje su stradale na drugim mjestima. Te igre brojevima žrtava u Jasenovcu trajat će sve dok se javno ne dogodi suočavanje s činjenicom da je logor Jasenovac bio zločinačko mjesto bez obzira na broj smrtno stradalih u logoru.

Je li Jasenovac bio logor nakon 1945?

Jasenovac je nedvojbeno bio jedan od mnogobrojnih logora kojima su se komunističke vlasti koristile nakon završetka rata za različite vrste obračuna s nepoželjnim osobama. Prema dosad raspoloživim podacima, poratni logor Jasenovac trajao je najmanje do 1947. Znakovito je da se i u slučaju poratnoga logora Jasenovac, kao i onoga ratnog, govori samo o Jasenovcu, a potpuno se prešućuju mnogobrojni drugi logori i stratišta.

Tko će pisati povijest o Domovinskom ratu, povjesničari ili Haag?

Objektivnu, stručnu povijest Hrvatskoga domovinskog rata mogu pisati samo povjesničari, jer je to njihovo zanimanje, a haška dokumentacija i presude bit će tek dio izvora. Jedna od slabosti Haškog tribunala je i u tome što se dopustilo da se Tužiteljstvo javno predstavlja kao sud i da neutemeljeno tvrdi kako mu je cilj napisati povijest. To je isto kao kad bi povjesničari tvrdili da će oni u Haagu donositi presude umjesto sudskih vijeća.

Zašto se različito interpretiraju događaji u Domovinskom ratu?

Razlozi su i motivi mnogobrojni, od nestručnosti i neznanja do svjesna krivotvorenja radi postizanja različitih svrha, ciljeva i učinaka. No najveću odgovornost za lov u mutnom snose institucije hrvatske države, jer dugo godina nisu sustavno prikupljale dokumentaciju te nisu organizirale ni financirale znanstvene projekte koji bi proveli objektivna istraživanja i donijeli temeljne knjige. Kad su tek nakon 2002. odobreni prvi znanstveni projekti, bili su nedostatno podupirani ili su uglavnom dijeljeni podobnima koji će ispunjavati političke zahtjeve. Na taj je način otvoren prostor svakovrsnom voluntarizmu.

Nakon svjedočenja kakav su dojam na vas ostavili suci i Tužiteljstvo?

Sudsko vijeće pokazalo je velik interes za ekspertizu, a Tužiteljstvo me iznenadilo gotovo nevjerojatnim nepoznavanjem osnovnih činjenica pa čak i banalnih podataka. Cjelovito gledajući, glavni je problem u propisanoj proceduri, što Sudsko vijeće donosi presudu samo na temelju onoga što mu predoči Tužiteljstvo i obrana. Pritom Tužiteljstvo očito slijedi političke ciljeve i zanemaruje istinitost, a obrane su financijski neravnopravna stranka, bez pomoći svojih država i uglavnom su skromnih materijalnih mogućnosti, koje su nedostatne za ozbiljnija istraživanja.

Jesu li suci više skloni činjenicama ili političkom utjecaju?

Tijekom usmenog ispitivanja suci su me isključivo pitali o činjenicama i nije se zapažala njihova politička pozadina. Posebno pozitivan dojam na mene je ostavio predsjedavajući sudac, koji je nastojao veoma detaljno utvrditi činjenice koje je smatrao važnima za proces. No gledajući druge procese i čitajući već donesene presude, neuobičajeno je velika neujednačenost između pojedinih vijeća i sudaca u jednom vijeću.

Znači li to da Haški sud nije objektivan?

Haški sud kao cjelina ne može biti objektivan, zbog niza ograničenja i slabosti koji su mu unaprijed zadani. Primjerice, sud nema ovlasti suditi za agresiju i zločine protiv mira, niti ima ovlasti suditi bilo kojim kolektivitetima, nego samo pojedincima. Zbog toga sud ne može razlikovati agresora i žrtvu. Zatim, pravila suđenja nisu unaprijed donesena, nego ih – u hodu – veoma različito stvaraju sudska vijeća. Pritom je posebno problematično što se primjenjuju dva dosta različita pravna sustava – kontinentalni i anglosaksonski.

Je li točno da se pakira Gotovini?

Nažalost, protiv Gotovine je zbog pakiranja u Hrvatskoj i podignuta optužnica u Haagu, a potom je pakiranje sve intenzivnije i obuhvatnije nastavljeno udruženim snagama.

Kakve će za Hrvatsku biti posljedice eventualne osude za etničko čišćenje?

Pravni, povijesni, materijalni, moralni i socijalni teret osude, koja je veoma izvjesna, nosit će ne samo država nego i svi građani Republike Hrvatske. No hrvatsku se javnost izbjegava suočiti s činjenicom da će i za državu i za građane u svakom pogledu biti daleko štetnija osuđujuća presuda koja bi se mogla izreći u procesu protiv šestorice Hrvata iz BiH.

Kako komentirate pisanje naših novina o suđenju u Haagu? Jesu li napisi objektivni ili ima navijanja za tužiteljstvo?

Medijsko praćenje i drukčiji odnos u Hrvatskoj prema haškim suđenjima daleko je ispod razine važnosti koju ta suđenja imaju za hrvatsku budućnost i hrvatski identitet. Članci su neprofesionalni, površni i izrazito navijački za Tužiteljstvo. Pojedini najutjecajniji mediji i novinari postupaju kao plaćeni službenici Tužiteljstva, što i nije čudno kad isto postupaju i najvažniji dijelovi izvršne i pravosudne vlasti u Hrvatskoj.